Proizvodnja i potrošnja potiču klimatsku krizu, smanjuju bioraznolikost i uništavaju resurse. Tehnološke inovacije same po sebi nisu u stanju pomoći jer ju kapitalistički odnosi pretvaraju u još moćniju alatku za proizvodnju i za uništenje okoliša. Budući da kapitalizam podrazumijeva tržišno natjecanje i dobit kao jedini uvjet za proizvodnju, što dovodi ili do ekonomskog rasta i ekološke devastacije ili do nezaposlenosti i općeg nezadovoljstva, potrebno ga je dovesti u pitanje.

S jedne strane suočeni smo s osiromašenjem energije, s druge dolaze klimatske promjene, a s treće strane starenje populacije i globalne migracije. Popraćeni besmislenom svađom ekonomista i ekologa o tome koja je kriza važnija (ekonomska ili ekološka), zaboravljamo da je materijalistička činjenica kako su njihove sudbine isprepletene, kao dvije strane iste kovanice, te kako prirodni svijet poznajemo samo iz međuodnosa koji imamo s njim i iz toga kako ga mijenjamo.

Ekonomski rast u kojem koristi nisu široko rasprostranjene neće mnogo koristiti konsolidaciji liberalne demokracije. Dapače, prije bi se moglo reći da će štetiti. Na dugi rok, potrebno je ozbiljno promisliti o tome kako ponuditi novi oblik ekonomske sigurnosti građanima. Bez toga, nećemo moći izaći iz legitimacijskog limba i neće biti konsolidacije osnovnih institucija liberalne demokracije.

Makroekonomisti procjenjuju da je hrvatsko gospodarstvo, zahvaljujući rastu potrošnje, industrijske proizvodnje i investicija, kao i doprinosu turizma, u drugom tromjesečju 2016. ponovno poraslo više od 2 posto, ali sporije nego u prethodnom kvartalu.

Will Steffen, autor istraživanja "Planetarne granice 2.0." govori za H-Alter: Ideja beskonačnog ekonomskog rasta, koja implicira stalno rastuće materijalno bogatstvo, vrlo će vjerojatno voditi u globalni društveni kolaps. Da, naš se ekonomski sustav mora promijeniti jer je u sadašnjem sustavu primarna vrijednost upravo beskonačni ekonomski rast, a to nije kompatibilno s održivom budućnošću. Globalizirano društvo ili će se okrenuti prema velikoj transformaciji na neki održiviji put ili će globalno kolapsirati.

Slijepa potraga za ekonomskim rastom pokreće ciklus krize, a to uništava svijet. Zašto uništavamo prirodni svijet i javne službe da bi generirali rast, kad taj rast ne doprinosi zadovoljstvu, sigurnosti, pa čak ni, za većinu ljudi, boljem prosperitetu? Zašto nismo promijenili model, unatoč tome što je propadao toliko ozbiljno i toliko često? Kada dođe do sljedećeg kraha, ova pitanja postat će neizbježna.

Možda ste se u posljednje vrijeme susreli s nekim od članaka (osobito u stranim medijima, op. prev.) koji tvrde da su strahovi od posljedica vrhunca (en. peak oil) i opadanja svjetske proizvodnje nafte ili neutemeljeni (jer zapravo još ima dovoljno nafte) ili promašeni (jer su klimatske promjene jedini okolišni problem kojim bismo se trebali baviti). Ne slažem se niti s jednom od tih tvrdnji.

Vinod Raina, indijski fizičar i aktivist: Totalni financijski dug koji nerazvijene zemlje duguju razvijenim zemljama, MMF-u i Svjetskoj banci iznosi 2,4 trilijuna dolara. Ekološki dug samo jedne razvijene zemlje je 13 trilijuna dolara. Pitanje ekološkog duga nije samo financijsko.

Trajno rastuća ekonomija nije samo luda, već je u svojoj suštini vrlo zlostavljačka. Ovaj gospodarski sustav mora stalno povećavati proizvodnju da bi rastao, a što je, u biti, proizvodnja?

Izvještaj Amnesty Internationala za 2008. na gotovo 400 stranica obrađuje stanje ljudskih prava u 160 zemalja i teritorija svijeta, od Afganistana do Zimbabvea. Iako me već prva zemlja u koju sam zavirila, Tajland, ostavlja pod dojmom da nije u potpunosti uravnotežen, a vjerojatno takav i teško da može biti, ipak predstavlja vrijedan uvid u stanje ljudskih prava u svijetu. Pokriveno je razdoblje od siječnja do prosinca 2007. i razotkriva svijet rastrzan nejednakostima, prekriven ožiljcima diskriminacije i uzdrman političkom represijom.