Listopadski neredi u Egiptu nisu bili sukob kršćana i muslimana koje je pokušala razdvojiti vojna policija, a koja je zbog "uspostavljanja reda i mira" bila napadnuta od strane "gnjevnih kopta", kako sugeriraju režimski mediji. Bila je to planirana i koordinirana akcija koja se otela kontroli svojih naredbodavaca.

"Demokracija" nakon "revolucije": 9. rujna održani su građanski prosvjedi protiv egipatske vojne hunte, nakon kojih je dio demonstranata okupirao izraelsko veleposlanstvo u Kairu. Upad u ambasadu bio je povod vojnoj hunti za aktiviranje Zakona o izvanrednom stanju.

Ustanci arapske mladeži sigurno nisu usmjereni na tradicionalni liberalni ustav koji jamči tek podjelu ovlasti i uobičajenu izbornu dinamiku, nego na oblik demokracije koji odgovara novim oblicima izražavanja i potrebama mnoštva.

Iako demokracija nije prva briga vojnika i onih s kojim će se udružiti - politički sustav mora postati otvorenijim. Ni socijalna pravda nije baš pri srcu vojnicima i gore spomenutim grupama domaće buržoazije, ali će morati ponuditi građanima bolje uvjete života, bolje perspektive mladima, bolje školstvo i bolju zdravstvenu zaštitu.

Baš kao i Europljani 1848. godine, Arapi se danas bore protiv strane dominacije (prema nedavnom istraživanju, 82 posto Egipćana ima "negativno viđenje SAD-a"), protiv narušavanja njihovih demokratskih prava, protiv elite koju je zaslijepilo vlastito nelegalno bogatstvo, i za ekonomsku pravdu.

Mubarak je odstupio na isti dan kada je, prije 32 godine, iranski šah pobjegao iz zemlje pred narodnom pobunom - i to baš u Egipat. Na isti dan iz zloglasnog zatvora u Južnoj Africi pušten je Nelson Mandella, a i rođendan je pokojnog egipatskog kralja Faruka, kojemu je tako pružena posthumna satisfakcija.

Da bi mogli uvoziti hranu, Egipćani nužno trebaju imati izvozno orijentirano gospodarstvo. Jedan od važnih izvoznih proizvoda bila je nafta, ali vrhunac njezine proizvodnje dogodio se već 1996. godine. Od tada je njena proizvodnja u padu, a potrošnja u stalnome rastu, pa se Egipat od izvoznika pretvorio u uvoznika nafte.

Tijekom egipatskih prosvjeda nacionalna televizija držala se teze kako su glavni organizatori pobuna Muslimanska braća u partnerstvu s Hamasom, Hezbollahom i Iranom te da se udružuju s kriminalcima, kako bi izazvali kaos i proveli svoje mračnjačke planove. Takvi su argumenti bili dovoljni Amerikancima da Mubarakov režim snabdijevaju oružjem.

Poruka sa "arapske ulice" je odaslana prema vladajućim režimima. Ovo je i poruka onima koji će eventualno u novim okolnostima upravljati tim državama, da ne računaju na uvođenje diktatura i nesloboda u ime nekih novih ideala, pa i onih vjerskih. Vlast mora biti podložna kritici i biti odgovorna pred ljudima. Promjene mogu početi na ulici, ali se tamo ne mogu završiti.

Kao i u Tunisu, egipatske su vlasti tvrdile kako su uspješno prebrodile udare globalne financijske krize. Obje su zemlje privlačile inozemne investitore, turizam je cvjetao, građevinarstvo doživljavalo neviđenu ekspanziju. Iz međunarodnih financijskih institucija stizale su samo pohvale.