Slavko Linić i Radimir Čačić najavili su otpuštanje iz državnog i javnog sektora 20 000 ljudi, što je najgora vijest koja je u dosadašnjem mandatu ove vlade došla sa streljane radničkih tekovina i prava, pa su morali smirivati šokiranu javnost da se ne radi baš o otkazima.
Gubitak suvereniteta ulaskom u EU nije nimalo beznačajna i nevažna stvar. Ali, dok se pametniji naprežu da sačuvaju ekonomsku i socijalnu samosvojnost, ova naša dva šampiona domoljubnog prenemaganja sve bacaju na to tko će prije zabiti nacionalnu trobojnicu na što beskorisnijem mjestu.
Zoran Milanović nudi konsenzus Tomislavu Karamarku, mada je Ivica Račan svojedobno nazvao HDZ "strankom opasnih namjera", pa ako SDP ne želi dijeliti s njom zajedničku ćeliju, nije jasno zašto želi dijeliti mjesto za istim stolom. Iza čuda konsenzusa koje je iznenada preplavilo ex-yu regiju, zapravo se krije politički uspon najvećeg ološa na ovom prostoru.
Postjugoslavenski nacionalizami nikada ne funkcioniraju kao nešto odvojeno, singularno, nego kao zbir akcija i reakcija na širem ex-yu prostoru. Nikolićev izbor za srbijanskog predsjednika sigurno će izazvati povećano izlučivanje antisrpskih žlijezda u Hrvatskoj.
I Mesić i Josipović kroatiziraju NOB na način da, koliko god se ograđivali od hrvatskih zločina devedesetih, ispada da su Hrvati tada nastavili antifašističku borbu započetu pola stoljeća prije. A Srbima je, jasno, samim tim pripala suprotna, fašistička strana, čak i onda kada su u traktorskim prikolicama bježali iz poslije zapaljenih kuća.
Jasno je kao dan da je Paviću i Todoriću najbolja hrvatska poljoprivreda ona koja ne postoji, koja je napokon poklekla pred moćnom evropskom konkurencijom i u kojoj se više nema što ni obrati ni pomusti. I kako onda ne bi o njima i njihovoj kompradorskoj bratovštini govorio u kategorijama izdaje, ako hoćeš i veleizdaje, vlastitog naroda?
Svi su se iskidali od smijeha kada se Jadranka Kosor požalila da nitko neće u časno zanimanje čobana, čemu sam se i osobno pridružio rugajući joj se da želi izvesti zemlju iz krize na ovčjim papcima. Ali, onda sam malo mućnuo glavom i shvatio da je premijerka u suštini u pravu.
Nije lako ovih dana generalu Šeksu. Tužakaju ga sve glasnije neki tamo da ima veze s ratnim zločinima u Slavoniji, što je njega toliko zgranulo i povrijedilo da je u znak protesta odlučio podnijeti osobnu žrtvu. Proglasio se beznačajnim civilom koji nije mogao imati ništa s tim zločinima.
U velikom broju krakova koruptivne hobotnice, na drugom kraju tih krakova su tvrtke iz zemalja Evropske Unije. Dakle, onih od kojih se očekuje da bdiju nad borbom protiv korupcije u Hrvatskoj, a ne da se u tu korupciju i sami uključuju. Vraški je zanimljivo da Sanader, po svemu sudeći, neće biti sudski terećen za nijedan od tih slučajeva.
Kud baš sad, crni Vojo? To je prvo što mi je palo na pamet nakon što sam pročitao intervju predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke Vojislava Stanimirovića Politici, u kojoj govori o dosta toga, a najviše je, očekivano, odjeknula tvrdnja da - rat u Vukovaru nisu počeli Srbi.
