Tisuće ljudi, deseci tisuća ljudi koje su protjerali rat, suše (klimatskim promjenama izazvane, to je ono kada se sami u autu vozimo), tirani, fanatici, interesi velikih sila. Dolaze nam na vrata. Ljudi u nevolji. Kao mi 1991. Znamo mi što je muka. Hoćemo im pružiti ruku? Jednu ili obje? Hoćemo li dopustiti da nas strah, zloća, provincijalizam spriječe da budemo ljudi? Omogućimo da ih se što više zaustavi ovdje, integrira, obogati nas svojom tisućljetnom kulturom.
Sanjam mimohod, proslavu Oluje na kojoj će defilirati svi oni koji su iz Hrvatske otišli jer su morali, a nisu htjeli. Povratnici, prognani hrvatski Srbi, mladi Hrvati koji ovdje nisu vidjeli šansu za život, svi oni koje su uskogrudnost, palanački mentalitet, lažne diplome, mediokritetstvo, nametnuto fingirano zajedništvo, nesposobni i korumpirani, potjerali.
Bolje nam je što prije pojmiti da su svi napadi na manjine - verbalni, referendumski, zakonski, fizički, upereni protiv većine. Manjine napadamo da bi sebe i svoje disciplinirali, držali unutar tora, odvratili od drugačijeg. "To se može i vama desiti, ako samo probate biti drugačiji", poruka je većini, iza svake diskriminacije, svakog ponižavanja manjine.
Makedonija: Izborni inžinjering sofisticiran je, prevelika državna administracija je skup ucjenjenih ljudi čije se glasanje pažljivo monitorira pa samo naivci mogu misliti da je dovoljno promatrače poslati samo na dan izbora. Znači, ni prijevremeni izbori ne nude nadu, ili bar mnogima tako izgleda.
Sretan nam Dan planete Zemlje. Ah da, i Dan proboja logoraša iz ustaškog konc-logora Jasenovac. Koji nije postojao, naravno. Beskonačna je moć poricanja. Za nadati nam se ipak da će se ljudi kod Lampeduse prestati utapati. Nestajati, kao i tih osamdesetak tisuća pobijenih u Jasenovcu, koji su nestali. Sami od sebe. I da, neka par njih dođe kod nas, ali ne više od toga. Dovoljno nam je loše bez njih.
Licemjerno je danas posprdno govoriti o "šatordžijama", a godinama se ložiti na crno-bijelu sliku Domovinskog rata, u kojoj su unaprijed dane uloge, likovi i radnja su jednostrano određeni, imaju se shvatiti samo na taj jedan, ispravan način. Mnogi smo sudjelovali u podržavanju te slike, možda iz grižnje savjesti, jer sam i sam maznuo nešto iz komšijine kuće...
Dokle god nam je nasilje legitimno i preporučljivo - plodno tlo za fašizam je tu. Fašizmu se ne odgovara s nasiljem. To mu godi, jača ga, on buja. Totalitarizmi, isključivosti, jednoumlja, radikalizmi - sve su to razni oblici nasilja. Negiranja života, njegove raznolikosti, jedinstvenosti, neponovljivosti.
Moćan je Osmi mart. Ako ništa, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Oko pomirenja postoji konsenzus - premda ne oko njegove definicije.
Hrvatska je dobila predsjednicu. Civilne udruge su izgubile predsjednika. Stvarno?
