Imaju li hrvatski mirovnjaci što ponuditi u mirovnim misijama? Nude li? Mirovni se rad u Hrvatskoj ne prepoznaje, ne cijeni, ne podržava, namjerno. On je izravna opasnost za sve što se danas prodaje kao bitno: lojalnost partiji, poslušnost, verbalna zaklinjanja Domovini i Crkvi, vještina krađe, manipuliranje osjećajima vezanim uz rat, odsustvo empatije, rabijatnost, neukost, a sve u odijelu, s kravatom.
Na djelu je potiskivanje identiteta koji ne ističu lojalnost Kolektivu.
Sažeta "ekspertiza": Biti će mala izlaznost. Ljude ne zanima politika. Svi su oni isti.
Međunarodni dan prigovarača savjesti - kako danas u Hrvatskoj biti protiv rata?
Gori jedna od najpoznatijih svjetskih građevina, jedan od simbola kulture, zajedničkog nazivnika stremljenju prema boljem. Nije ni prvi ni zadnji požar koji uništava nešto što ne smije biti uništeno, no poseban je jer se sada dešava. Notre Dame nije kamenje posloženo na način kojem se divimo, to je možda nekad bilo, no to nije njen značaj. Ona je, poput svakog umjetničkog (remek) djela prije svega ogledalo nas samih, test naše spremnosti da ostvarimo odnos koji je istinit. To nas čini ljudima - teško opisiv, no potpun osjećaj da nismo samo hrpa mesa i kostiju i nešto mozga, nego smo kulturna bića.
Kad već prihvaćamo da postoje ljudi kojima je nasilje 'posao' točnije poziv, da su plaćeni i iz naših džepova, kad već odobravamo njihov poziv, ne smijemo tu stati. Moramo se zapitati neka pitanja. Loša je vijest da u zidanju kulture nasilja i sami sudjelujemo. Zgražanje je instinktivna reakcija, a odgovornost je način življenja. S manje nasilja.
Pridružite se nekoj akciji - uključivanje je ponajprije osluškivanje sebe.
Dokle god sumnjamo da naš iskorak ima smisla, velika je šansa da nećemo ništa napraviti.
Solidarnost s Uljanikom ne zbog Uljanika samog, već zbog sviju nas i ne samo zbog straha od mogućeg nasilja. Solidarnost jer trebamo nadu, žudimo za empatijom, suosjećanjem, sposobnošću brige za drugoga koja nije nepotizam nego je znak ljudskosti. Naš aktivni angažman treba odmah sada, ne tek ako stvari pođu po zlu. Gradnja društva dostojnog čovjeka, gradnja sustava koji služi svojim građanima. Gradnja odnosa s drugim, odnosa koji nije isključivanje, odbacivanje, negiranje. Potpuno suprotno, inkluzija sviju. Tek tada ćemo moći reći da imamo državu, koja će nam – svima - omogućavati dostojan život.
Jamal Khashoggi je ubijen, reći će nam vjerojatno, "bez odobrenja" ili "na svoju ruku".
