Pretraga: autor "Lidija Čulo" stranica 1 od 1

Fotografije: Lidija Čulo

Peščenica odlazi u raj

Na pitanje ''Od kud vas toliko baš na Peščenici?'' Alija odgovara: ''Ovdje nismo getoizirani. Prođi od Volovčice do mene, imaš 420 naših kuća. Ljudi pokupe naš jezik, ne šalim se! Majstor neki dan bio kod mene, ne poznajem ga. Išao s mojim sinom u školu i eno ga, priča romski kao i ja!''. Mnogo je predrasuda o Peščenici i neke su možda utemeljene. Mnogo je onih koji bi radije živjeli u hoch iluzijama, gadljivih na ono čemu ništa ljudsko nije strano. No, između države u kojoj je Kolinda predsjednica i one u kojoj je Ševa ministar obrane, dvojbe nema. Na kraju Planinske ulice u kojoj smo se unatoč svemu znali barem dobro zabavljati, grafit u inat: Pantovčak jučer, Peščenica danas.

Foto: Lidija Čulo

Jordanski dnevnici: Budi na ovome svijetu kao da si stranac ili putnik

Desert Highway jedna je od dvije autoceste koja siječe Jordan smjerom jug-sjever i pruža pogled na jedno prekrasno ništa. Tek poneki usputni dućančić nalik trafo-stanici okićen s par lampica nagovještava Ramazan i činjenicu da tu netko možda živi. U Ammanu pak žamor, glazba, trubljenje automobila, povici iz dućana otvorenih do dugo u noć, nasmiješeni pozdravi prolaznika: ''Odakle ste? Ahlan wa sahlan, dobro došli u Jordan''. Konobar dobacuje arapski kruh na stol poput frizbija, muškarci izlaze van u klompama i sandalama svojih žena, sjedi se po betonu i cesti.

Foto: Lidija Čulo

Marokanski dnevnici: Pustinjski gospodari vremena

M'Hamid je grad Sahrawi naroda koji za svoju domovinu smatra Zapadnu Saharu. Nakon četiri dana dobivanja proizvoljnih odgovora na ''kad'' pitanja, shvatila sam da sat na ruci našeg domaćina uopće ne radi. Ovdje na beskonačnom pijesku pod sjenama palmi, naizgled ne radimo ništa i ništa nije bitno. U pustinji nema signala ni Googlea. Smisao za humor, zagonetke i igre iziskuju onu imaginaciju i inteligenciju svojstvenu djeci prije nego ih sistem sažme u svoje gabarite i odsječe višak. Sva esencija istočnjačkog poimanja vremena sadržana je u: ''Vi Zapadnjaci imate satove, ali mi imamo vrijeme''.

Foto: Lidija Čulo

Palestinski dnevnici: živjeti ili propasti zajedno

Na šabat nema cigareta, naslikavanja, moderne tehnologije i automobila, a posjetioci trebaju biti pristojno odjeveni. Još jedna specifičnost zajednice Mea Sharim jest izrazit anticionizam i nepriznavanje židovskog prava na državu do ponovnog dolaska Mesije. Na trenutke se činilo kao da su svi glasniji od jeruzalemskih starosjedioca. Turisti i stranci smaraju kozmičkim pričama o energiji, karmi i transcedentnom – kažu da je to potpuno legitiman fenomen zvan ''jeruzalemski sindrom''. "Arapi i Židovi zaslužuju jedni druge", progunđao je Abu, "oboje žive u iluzijama i nijedno neće ustuknuti".

Foto: Lidija Čulo

Palestinski dnevnici: sutra ćemo voljeti život

Vidjela sam ga na slikama nebrojeno puta, znala mu dimenzije na papiru. No, tek kad sam idućeg jutra stala pred osam metara visok ''zid apartheida'', kako ga Palestinci nazivaju, osjetila sam vlastitu nebitnost spram te mase. Čak i izraelski doseljenici na Zapadnoj obali mrze zid, strahujući da će ih ostaviti s druge strane "Velikog Izraela". Ni tri minute hoda od zida stoji Jacir Palace, najveći betlehemski hotel koji s razlogom nosi svojih 5 zvjezdica i naziv palača. Ovdje se velik dio akademskih rasprava o izbjeglicama može baciti točno tamo uz zid, na neslužbeno odlagalište smeća.

Foto: Lidija Čulo

Palestinski dnevnici: vojnik koji sanja bijele ljiljane

Hebron ili al-Khalil na arapskom, palestinski je grad u kojem se izraelsko-palestinski sukob toliko krvavo prelomio da mu je priuštio titulu ''najproblematičnijeg grada'' Zapadne obale, a meni mjesto u posebnoj sobi za ispitivanje na dolasku. ''Zemlja ne pita tko tu živi'', priča mi jeruzalemski Palestinac uz šalicu arapske kave. ''Ona je bila tu prije nas i bit će tu poslije nas, pa oko čega se onda ubijamo? Kad smo već sad tu, zašto ne bismo, poput Emirata ili SAD-a, bili zajedno, pa neka se država zove Ujedinjeni arapsko-izraelski teritoriji, ili kako god''.