Možda nas, za razliku od "Ostavljenih", ne čeka neki nadnaravni Iznenadni Odlazak, već jedan vrlo konkretni Očekivani Dolazak. Dolazak novih virusa i potresa, novih izazova klimatskih promjena, novih oblika eskalacije ekološke krize. Ponukani neefikasnošću državnog aparata, ali i poučeni time koliko je solidarnost presudna i vrijedna, možda bi bilo pametno da počnemo birati onu političku opciju koja solidarnost ima upisanu kao integralni dio političkog programa.
Kratka crtica o hrvatskoj slobodi: Lijenost i pohlepa su majke kreativnosti jer obje vode do pronalaska najbržeg i najkraćeg puta do ostvarenja želje. Prosječan Hrvat posjeduje obje, a kada u formulu ubacimo i slavenski DIY-inženjering, snalažljivosti nema kraja! Hrvat je iznad zakona jer je od njega brži i spretniji.
Gdje nalazimo rodni identitet ako ljudsko tijelo rastavimo na organe, fluide, sluzi, fekalije, funkcionalne dijelove, stanične strukture ili molekularne kodove? Kako razriješiti alkemiju odnosa identiteta roda i fizioloških spolnih karakteristika, kada je i sam rod na razmeđi fiziologije i kulturnog konteksta? Što uopće kiborzi mogu reći o rodu i maternicama i kakve veze otuđenje ima s bilo kakvim političkim projektom?
S jedne strane suočeni smo s osiromašenjem energije, s druge dolaze klimatske promjene, a s treće strane starenje populacije i globalne migracije. Popraćeni besmislenom svađom ekonomista i ekologa o tome koja je kriza važnija (ekonomska ili ekološka), zaboravljamo da je materijalistička činjenica kako su njihove sudbine isprepletene, kao dvije strane iste kovanice, te kako prirodni svijet poznajemo samo iz međuodnosa koji imamo s njim i iz toga kako ga mijenjamo.
U doba klimatskih promjena, napokon je došlo vrijeme da starhitekti odstupe i dopuste da se arhitektonska disciplina usredotoči na preusmjeravanje dinamike naše nevjerojatno snažne discipline. To bi podrazumijevalo odmaknuti se i od glorificiranja projekata financiranih od strane nemoralnih milijarderskih investitora, makar nominalno tvrdili kako su ti projekti „održivi“.
S punim uvjerenjem možemo reći kako će jedini urbanist 21. stoljeća biti kapital. Kapital i katastrofe. Kapitalopolis je, kako se voli reći, betonska džungla. Fizička gustoća njegove gradnje u direktnoj je vezi s društvenom, ekonomskom i svakom drugom gustoćom. No, jedna stvar koja vrijedi za džunglu, promakla je kapitalopolisu: bioraznolikost. On je samo površinski spektakl različitosti, ali ispod se nalazi hladan i sirov jezik algoritama i preciznih kodova koje propisuje kapital. Svaki velegrad postaje fraktalna slika cijelog svijeta. Očišćena od ideja i vrijednosti, sve što preostaje za arhitekturu je 'forma bez utopije'
Osnovna zadaća svake arhitekture jest da arhitekti koji ju zamišljaju i projektiraju suosjećaju sa svijetom, a prostori koje grade budu prostori širenja slobode. Gdje smo po putu izgubili strastvenu volju Hannesa Meyera, koji arhitekta ne vidi kao estetskog slugu vladajuće klase ili marionetu vlastitih stilskih i egocentričnih interesa, već kao žustrog borca za sveopću emancipaciju? Vrijeme je da drijemež arhitektonske struke nadiđe vlastiti status quo. Ideja stambene arhitekture nediktirane zakonima usko individualističkih zatega privatnog vlasništva i isključivosti života nuklearne obitelji predstavlja možda najveći korak u tom nadilaženju.
