Liberalna kritika socijalizma: Devijantna modernizacija i tobožnja nespojivost jednakosti i slobode
Prvi post-izborni koraci koalicije bacaju duboku sjenu na vjerodostojnost obećanja o zaokretu ka održivom razvoju, piše Danijela Dolenec.
Trenutna politička konstelacija ukazuje na autoritarne tendencije s obje strane političkog spektra. Izbor koji nam se nudi možemo opisati kao alternativu između neliberalnih demokrata i liberalnih nedemokrata. Kako bismo izbjegli ovaj distopijski scenarij, treba nam ljevica koja demokraciju shvaća ozbiljno.
U općem zazivanju konsenzusa na vrhu stoji upravo onaj oko Europske unije. Prvo se ticao postizanja konsenzusa o nužnosti ulaska u EU, a sada tvrdnje da nema alternative zahtjevima njene trenutne uprave.
Da pripadnici liberalne elite i dalje samouvjereno smatraju sebe jedinim akterom napretka u hrvatskom društvu, vidimo po nespremnosti na dijalog s progresivnom ljevicom. Poziv na više demokracije s ljevice ona jednostavno ne prepoznaje kao dobrodošao izazov.
Tek kada ekonomske interese, institucije i djelovanja krenemo analizirati kao podtip društvenih interesa, institucija i djelovanja, možemo započeti analizu kapitalističkih poredaka. Time smo ušli u područje političke ekonomije, koja nam omogućava smislene rasprave o kapitalizmu.
Emancipatorni politički projekt treba odbaciti lažnu dihotomiju koja nas uvjerava da smo nedostatak jednakosti kompenzirali slobodama, te osvijestiti da uživanje i slobode i jednakosti nije moguće u uvjetima ekonomske deprivacije. Stvarna jednakost pretpostavlja i ekonomsku i političku ravnopravnost.
Kad prihvatimo da je apsurdna količina iracionalnosti moguća "samo u Hrvatskoj", odustajemo od politike u njenom temeljnom značenju. Sve što se od nas traži jest da se prestanemo odupirati racionalnim rješenjima i prepustimo poslovnoj eliti da Apsurdistan pretvori u Floridu.
Ovih se dana naizgled ostvaruju arhetipski strahovi liberala: kad masama daš da donose političke odluke, nastaje politička regresija i kršenje temeljnih ljudskih prava.
