Kako je moguće da toliko mnogo hrvatskih znanstvenika (ne samo onih koji su obznanili da ministar znanosti Barišić jest ili nije plagirao znanstveni rad), sudeći po njihovom djelovanju, ima sljedeća uvjerenja, od kojih su neka teško spojiva i međusobno i sama sa sobom?
- Etika u znanosti je izvan znanosti. Sadržano je u odredbi da je znanost slobodna od vrijednosti, koju prihvaća kao istinu o svojim znanostima daleko najveći broj prirodnih znanstvenika (uključujući biomedicinske, tehničke i biotehničke) a i jedan dio društvenih i, možda čak, humanističkih znanstvenika.Tako navodno etički kodeks koji se postavlja iznad sveučilišta, umjesto da propiše strogim i određenim pravilom stupanj porodične i obiteljske bliskosti koji je zapreka za zasnivanje radnih odnosa, kao što su to činili propisi još za drugoga svjetskog rata, olakšava da se nepotizam i etički prikrije
- Etika u znanosti je iznad znanosti. Primjetno je u razlici između postupka donošenja ocjene da je rukopis objavljiv kao znanstven, koji, nedvojbeno (po podrobnim pravilima), treba da vodi uredništvo sastavljano od istaknutih znanstvenika znanstvenog polja (npr. politologija) ili grane (npr. komparativna politika) kojoj pripada rad na prijedlog ocjenitelja koji su znanstvenici s posebnima znanstvenim postignućima unutar polja i grane a o problemu rukopisa; i postupka ocjene da je objavljeni znanstveni rad plagijat, koji vodi etičko povjerenstvo fakulteta bez obvezatnog sudjelovanja ocjenitelja ili ga čak vodi etičko povjerenstvo sveučilišta ili, vrhovno takvo hrvatsko tijelo, Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju pri Agencije za iste djelatnosti (dalje: OEZVO), sastavljeno od desetak znanstvenika različitih znanstvenih područja i polja (teologa, imunologa, ekonomista i dr.), a svojim Etičkim kodeksom nije propisao nikakav postupak ustanovljenja etičke odgovornosti, nekmoli da u postupku treba sudjelovati pododbor sastavljen kao da je uredništvo znanstvenog izdanja na prijedlog znasntveno kvalificiranih ocjenitelja.
Nitko se od hrvatskih znanstvenika još nije javno očitovao o sljedećemu: po čemu je to etika u znanosti, koja je izvan znanosti, iznad znanosti te da li je ta nadređenost etike u znanosti, možebitno, protivna ustavnom jamstvu slobode znanstvenog stvaralaštva?
- Iako je je etika u znanosti izvan znanosti, svaki je znanstvenik kao znanstvenik za nju nadležan. Primjetno je u - za malu hrvatsku znanstvenu zajednicu masovnom – sudjelovanju hrvatskih znanstvenika u javnom ocjenjivanju da li je rad iz političke teorije trenutačnoga ministra znanosti plagijata: OEZVO prvo je ocijenio da taj rad nije, a potom da jest plagijat; potom se desetak znanstvenika raznih grana znanosti javno oglasilo da rad jest a potom njih stotinjak da nije plagijat. Po čemu su to znanstvenici koji po mjerilima prirodnih znanosti nisu znanstvenici (filozofi, filolozi, pravnici, politolozi, ekonomisti i sl.) pa stoga ne mogu prihvatiti da postoji jedinstvo znanosti i da su i oni,.poput teorijskih fizičara ili molekularnih biologa ili računalnih inženjera, djelatnici jedinstvene znanosti, sposobni da etički ocjenjuju svaki znanstveni rad?
- Neznanstvenik, uključujući suca državnoga pravnog poretka, nije nadležan – i to zbog toga što nije znanstvenik - da procijeni da li je neko znanstveno djelo koje se izdaje za znanstveno djelo plagijat. Ako sam dovoljno pratio, to je uvjerenje, potaknuto presudom hrvatskog suda o tom da li je doktorska disertacija ustavnog suca plagijat, izneseno u raspravi znanstvenika na Al Jaziri. To uvjerenje, ali kao dio mnogo širega, po kojemu su samo znanstvenici, a niti na koji način suci nadležni da odlučuju o znanosti, u javnosti je iznio niz znanstvenika, mahom prirodoslovaca, povodom odluke Ustavnog suda RH iz 2013. da je Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja protivan Ustavu RH jer nameće mjerila jednih znanosti drugima. Nitko se od hrvatskih znanstvenika koji drže da je etika u znanosti izvan i iznad znanosti nije javno očitovao o sljedećemu: po čemu to znanstvenici jesu, a neznanstvenici nisu, nadležni da etički sude o znanosti te jesu li, možda ipak, državni suci koji su i pravni znanstvenici nadležni da sude o znanosti?
Odgovor: izložena uvjerenja značajnog broja hrvatskih znanstvenika, ma kako nesuvislo izgledala, suvisla su ali ne kao uvjerenja o etici u znanosti, kakvima se izdaju, nego o društvenom (socijalnom) pravu hrvatskih znanstvenika koje, neovisno o njihovim nakanama (ali dobrim dijelom zahvaljujući nesuvislostima), poput niza drugih takvih prava i zajedno s njima, izigrava državno pravo pa time i ono onemogućuje da se Republika Hrvatska dovrši kao država.
ETIKA U ZNANOSTI KAO DRUŠTVENO PRAVO
Da bi nešto bilo pravom nije važno kako je nazvano. Europski sud za čovjekova prava procijenio je da je zaključak Vlade RH o primjeni Nitko se od hrvatskih znanstvenika koji drže da je etika u znanosti izvan i iznad znanosti nije javno očitovao o sljedećemu: po čemu to znanstvenici jesu, a neznanstvenici nisu, nadležni da etički sude o znanosti te jesu li, možda ipak, državni suci koji su i pravni znanstvenici nadležni da sude o znanosti?Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica pravni propis, iako je Vlada tvrdila da nije. Najvažniji internacionalni vojni ugovori, iako izgledaju kao ugovori obvezatni po internacionalnom pravu, to nisu nego su samo politički obvezatni džentlemenski sporazumi.
Velik dio toga što se u Hrvatskoj naziva etikom u znanosti i visokom obrazovanju društveno je pravo koje se od morala, pa tako i od etike u znanosti, razlikuje postupkom sankcioniranja i disciplinskom sankcijom. U društvenopravnom sankcioniranju, kao i bilo kojemu drugome pravnom postupku, ali ne i u čisto moralnom sankcioniranju, sudjeluju propisani - a ne bilo koji - subjekti, propisanim – a ne bilo kojim - radnjama te donose propisane – a ne bilo koje – sankcije u propisanom – a ne bilo kojem – obliku.
Isključenje je krajnja disciplinska sankcija, čija sama mogućnost izricanja prinuđuje subjekte društvenog prava da dobrovoljno prihvate i druge sankcije: kaznene (npr. globe), građanske (npr. odštete, odustanak od pravnog posla) i političke (nar. ostavka na dužnosti). Funkciju isključenja ima i sama odluka da je netko odgovoran za prekršaj, ako je posljedica odluke pravno isključenje ili povećana vjerojatnost pravnog isključenja ili stvarno isključenje iz općenja. Primjer potonjega je stavljanje na crnu listu trgovačke komore.
Društveno pravo razlikuje se od državnog prava po tom što mu konkurira, tj. uređuje to što uređuje i državno. Konkurencija se razrješava sukobljavanjem, povezivanjem ili izigravanjem.
Primjeri sukobljavanja su odnosi države i mafije ili ustanika. Potonji mogu steći pravnu subjektivnost po internacionalnom pravu.
Tipični su načini razrješavanja povezivanjem: izvori društvenog prava, primjerice, oni nazivani kodeksima znanstvene ili profesionalne etike, priznati su kao izvori državnog prava; protiv sankcija društvenog prava dopuštena je žalba državnim organima, a njihovu odluku o žalbi organi društvenog prava po državnome su i svojemu pravu dužni provesti; na temelju diobe nadležnosti zajamčene od državnog prava ili sporazuma organa državnoga i organa društvenog prava potonje je integrirano u državno kao autonomno pravo. Ako je sukob razrješavan integriranjem, društveno pravo je ono koje (više) nije privatno, čiji su tipični akti ugovori o kupoprodaji, a (još) nije potpuno javno, tj. suvereno, čiji su tipični akti ustav i zakon. Primjeri su autonomnoga društvenog prava unutarnja prava vjerskih zajednica (ali ne i Katoličke crkve, koje je najstarije zapadno državno pravo), mjesnih zajednica, sveučilišta, cehova, udruga, profesija, trgovačkih društava i sl., i, najvažnije, pravo među trgovcima. Autonomno društveno pravo pravne osobe koje donose njezini članovi naziva se samoupravnim pravom.
Neprimjetan je način razrješavanja izigravanjem prirodoznanstvenička etika koja svojim mjerilima popunjava praznine (nar. o bioreprodukciji ljudi) koje je liberalna demokratska država ostavila u svojemu pravu radi očuvanja mira i slobode savjesti od svjetonazorskih sukoba.
HRVATSKI KODEKSI ETIKE U ZNANOSTI
Primjetni su načini razrješavanja sukoba društvenog prava i državnog prava izigravanjem neki hrvatski kodeksi etike u znanosti i visokom obrazovanju, od kojih je najočitiji primjer izigravanja Etički kodeks Sveučilišta u Zagrebu iz 2007. godine. Nacrt kodeksa ocijenjen je Velik dio toga što se u Hrvatskoj naziva etikom u znanosti i visokom obrazovanju društveno je pravo koje se od morala, pa tako i od etike u znanosti, razlikuje postupkom sankcioniranja i disciplinskom sankcijompozitivno tijesnom većinom članova Odbora za statutarna pitanja Sveučilišta (4:3). Negativna ocjena Nacrta od 20.03.2007. navodi, ukratko (a podrobno obrazlaže), sljedeće:
1. Bitan sadržaj Nacrta protuslovan je sam sebi tim što je po svome glavnom sadržaju očito pravni propis no tvrdi da to nije te važnim dijelom svoga sadržaja doista nije, pa zbog toga što je u bitnom protuslovan sam sebi ne može postati valjanim pravnim aktom, a niti bilo kakvim drugim sveučilišnim dokumentom (popisom dobrih običaja ili sl.).
2. Nacrt izrijekom nastoji stvoriti na području važenja ustavnog poretka Republike Hrvatske neovisni pravni poredak Sveučilišta u Zagrebu (doduše, pod nazivom etičkoga) koji si prisvaja vlast da priznaje ustavni poredak RH u mjeri u kojoj mu to odgovara te vlast da sam ograničava temeljne slobode i prava zajamčene Ustavom RH, kao da je Sveučilište neka srednjovjekovna, ali sekularna (dapače: prosvjetiteljska) crkva.
3. U mjeri u kojoj bi po svom sadržaju mogao biti pravnim aktom ili makar popisom moralnih načela, Nacrt nema temelj u Statutu Sveučilišta u Zagrebu.
4. Ma kojemu poretku mjerila djelovanja pripadao ili ma koji poredak mjerila djelovanja pokušao uspostaviti (pravni, moralni, profesionalnoetički ili neki četvrti), Nacrt sadrži odredbe koje bi, da su obvezatne, ograničavale ustavne slobode znanstvenog, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva sveučilišnih nastavnika i, vjerojatno, drugih članova sveučilišne zajednice, koje sveučilište nije ovlašteno ograničiti.
5. Ograničenja ustavnih sloboda koja su predviđena Nacrtom bila bi protuustavna i da su propisana zakonom donesenim od Hrvatskog sabora,
6. Barem jedno od načela Nacrta (o spolnim odnosima) omogućuje i u stvari legalizira teške zloupotrebe akademskih sloboda i prava koje su nosive za sveučilište, a jedno od načela (o nepotizmu) takve zloporabe minorizira, dočim istodobno Nacrt ne uređuje druge teške zloupotrebe tih prava (npr. načini polaganja ispita) koje su mogle i trebale biti uređene već Statutom Sveučilišta.
Da je hrvatska etika u znanosti i visokom obrazovanju, protivno svojemu nazivu, društveno pravo pokazuju i današnja tumačenja te etike kao prava od najviših hrvatskih dužnosnika tih djelatnosti.
Ministar znanosti, čiji je objavljeni znanstveni rad OEZVO 2016. godine ocijenio kao plagijat, osporio je tu ocjenu pozivanjem da je ocjena tog istog rada od toga istog OEZVO iz 2011., po kojemu rad nije plagijat, res judicata, tj. pravomoćna. Pravomoćnim može biti samo pravni akt, a etička ocjena to može biti ako je i pravna. S obzirom na to da je Ministar znanosti po osnovnom obrazovanju i pravnik i filozof ne može se držati da se neznalački pozvao na res judicata.
Rektorski zbor je istu ocjenu OEZVO iz 2016. godine ocijenio narušavanjem autonomije sveučilišta, jer si je tom ocjenom OEZVO uzeo nadležnost da ocjenjuje etičke prekršaje koji su u nadležnosti etičkih povjerenstava sveučilišta. Autonomija sveučilišta zajamčena je Ustavom RH. Uključuje autonomiju donošenja i provedbe etičkih kodeksa samo ako su ti kodeksi i pravni propisi. S obzirom na to da je Rektorski zbor savjetovan od visokoobrazovanih pravnika, ne može se držati da je neznalački ocijenio da su etički kodeksi sveučilišta i pravni propisi.
NAVODNA ETIKA KAO SLUŽAVKA KORUPCIJE
Negativna ocjena Nacrta Etičkog kodeksa Sveučilišta u Zagrebu predložila je primjereni način pravnog i etičkog uređenja društvenih odnosa koji su građa Nacrta:
7. Iz Nacrta etičkog kodeksa treba izostaviti sve, osim načela profesionalne etike u smislu načela samoupravnog prava u skladu s hrvatskim pravnim poretkom i Statutom Sveučilišta, a naročito treba izostaviti sve postupovne odredbe.
8. Posebnim aktom samoupravnoga sveučilišnog prava treba urediti stegovne prekršaje i postupak za njihovo ustanovljavanje i sankcioniranje.
9. Posebnim aktom samoupravnoga sveučilišnog prava treba urediti predmete kao što su profesionalna etička dopustivost znanstvenih istraživanja ili autorska prava i prava industrijskog vlasništva članova sveučilišne zajednice.
Prijedlozi da se navodna etika razdvoji u pravu etiku i izričito pravo nisu niti razmotreni. Po svemu sudeći zbog interesa kojima navodna etika u hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju služi.
Te interese pokazuje već etička ocjena plagijata. Hrvatske znanstvene i visokoobrazovne institucije ne pokreću protiv svojih pripadnika koji su plagirali znanstvene radove kaznene i disciplinske postupke, od kojih su prve vjerojatno, a druge dužne pokretati. Pokreću etičke postupke, kojima prekršitelja ili štite od pravne odgovornosti (za pretpostaviti: ako je njihov, makar time da šuti) ili pozivaju na smjenu (ako nije).
Još bolje te interese pokazuju odredbe o nepotizmu Etičkog kodeksa Sveučilišta u Zagrebu i čl. 10. Etičkog kodeksa OEZVO. Potonji glasi:Navodna etika trajat će dotle dok se ne uklone interesi kojima služi, a to su interesi da se u hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju - kao i u svakoj gotovo svakoj drugoj hrvatskoj javnoj djelatnosti - zapošljava u pravilu po vezi, a ne po državnom pravu
U ustanovama u sustavu potrebno je, zbog izbjegavanja nepotizma, izbjegavati zapošljavanje osoba za koje se, zbog rodbinskih ili bliskih odnosa s osobama koje bi im bile izravno nadređene, može u razumnoj mjeri procijeniti postojanje sukoba interesa.
Tako navodno etički kodeks koji se postavlja iznad sveučilišta, umjesto da propiše strogim i određenim pravilom stupanj porodične i obiteljske bliskosti koji je zapreka za zasnivanje radnih odnosa, kao što su to činili propisi još za drugoga svjetskog rata, olakšava da se nepotizam i etički prikrije.
Navodna etika trajat će dotle dok se ne uklone interesi kojima služi, a to su interesi da se u hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju - kao i u svakoj gotovo svakoj drugoj hrvatskoj javnoj djelatnosti - zapošljava u pravilu po vezi, a ne po državnom pravu, jer ono propisuju da treba biti izabran najbolji za posao, a ne najbliskiji s onim koji ga bira.
Te interese je moguće je promijeniti samo promjenom sistema zapošljavanja i napredovanja. Po uvodniku istoimenog skupa "Institucije i financije visokog obrazovanja i znanstvenih djelatnosti u Hrvatskoj: ocjena stanja te neke sustavne mogućnosti povećanja kakvoće i smanjenja troškova" (Hrvatska stručna skupina za bolonjski proces, 10. XII. 2012.), ključ promjene je "unapređenje izbora u zvanja izbjegavanjem sukoba interesa, nar. ograničavanjem unapređenja unutar istih institucija, te internacionalizacijom natječaja i stručnih povjerenstava."
________________________________________________________________________________________________________
Ivan Padjen redoviti je profesor prava, znanstveni savjetnik politologije, na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci (op.ur.).
