Zločin i naplata

Svega petnaest žrtava uspjelo je naplatiti potraživanja, dok ih je 70 opterećeno takvom protucivilizacijskom "mjerom". Radi se često o staricama s 2 000 kuna mirovine.

"Nakon što se vratio s godišnjeg odmora, Milenko mi je došao na večeru. Uskoro je netko pozvonio na vratima, otvorila sam, a preda mnom su stajali susjed kojeg znam čitav život i neznanac u uniformi. Iako je bio u civilu, susjed je u ruci držao pištolj s prstom na obaraču i upitao me gdje mi je sin. Milenko se ustao od stola, stao iz mene i rekao: 'Evo me.' Pitali su ga ima li oružje, na što je on negativno odgovorio. Pozvali su ga da pođe s njima i to je bio posljednji put da sam ga vidjela. Pogledala sam kroz prozor i vidjela da su vojnici u uniformama Hrvatske vojske okružili čitavu zgradu", prisjeća se Desa Đapa večeri 22. kolovoza 1991. godine. "Cijelu noć nisam spavala i imala sam upaljeno svjetlo u slučaju da se Milenko vrati. Sljedeće jutro sam nazvala MUP i zamolila ih da kažu što mi je sa sinom jer mu je uskoro počinjala radna smjena u sisačkoj rafineriji. Ljutito su mi odgovorili da mi je sin špijun i da se prestanem raspitivati za njega." No Desa nije odustajala, već je istog dana otišla u policijsku zgradu. "Tamo su mi poručili da su mi sina zasigurno odveli četnici koji su kupili uniforme Hrvatske vojske na sisačkom placu", kaže Desa koja je svakog dana

Desa Đapa

nastavljala svoju potragu. I tako sve do šestog dana kada je Sava izbacila Milenkovo izmasakrirano tijelo na obalu sela Čigoč.

Milenko Đapa jedan je od stotine Siščana koji su zbog pripadnosti srpskij nacionalnosti ubijeni tijekom 1991. i 1992. godine. Imena i adrese većine ubijenih ranije su objavljena su u Slobodnom tjedniku, gdje su atribuirani kao "četnički simpatizeri". Uskoro nakon objave, jedan dio ljudi s tog popisa odveden je u lječilište Jodno, barake nekadašnjeg sisačkog naselja Omladinskih radnih akcija, barutanu i dom na Odri, te je spaljen u pećima željezare Sisak ili ubijen i bačen u Savu. Iako su šutnju o počinjenim zločinima konstantno prekidali mediji, koji su u drugoj polovici devedesetih počeli objavljivati pokajničke ispovijesti svjedoka egzekucija, a koji su za odgovornost otvoreno prozivali čitav tadašnji politički vrh, većina zločina još uvijek nije procesuirana. Pod sumnjom da je odgovoran za počinjene ratne zločine nad civilima, zajedno s Vladimirom Milankovićem, nekadašnjim zapovjednikom policijskih snaga na širem području Siska i Banovine, i Dragom Bošnjakom, pripadnikom specijalne jedinice Vukovi, prije gotovo godinu dana uhićen je i Đuro Brodarac, nekadašnji načelnik Policijske uprave Sisak i bivši šef tamošnjeg HDZ-a. No Brodarac, koji je za vrijeme rata putem radijskih emisija otvoreno izjavljivao da mu Srbi osobno ne fale, te je onima koji misle suprotno poručio da slobodno pođu za svojim dotadašnjim sugrađanima, nije dočekao presudu, već je uskoro po uhićenju preminuo.

Jedna od onih koji nikada nisu dočekali pravdu je i danas osamdesetogodišnja umirovljenica Desa Đapa. "Susjeda, koji mi se tu večer s pištoljem pojavio na vratima, poznavala sam koliko i svog sina. Iako mog Milenka više nema, on se slobodno šeće po Sisku. Sretala sam ga u kvartovskoj trgovini, no on i njegova obitelj su se pravili da me ne vide i nikada mi se više nisu javili", kaže Desa koja je zbog ubojstva svog, tada četrdesetogodišnjeg  sina, odlučila podignuti sudsku tužbu. Nakon godina obilaska sudova i gubitka parnice, umirovljenici je prošli mjesec stigao poziv na naplatu parničnih troškova u iznosu od 10 000 kuna, koje, prema Zakonu o parničkom postupku, mora nadoknaditi strana koja je izgubila spor. "Sve što imam je mirovina. Kada kupim lijekove za srčane probleme i platim režije, ne ostane mi ništa. Bojim se da mi država ne sjedne na mirovinu ili oduzme stan", objašnjava umirovljenica, koja tvrdi da je hrvatska vlast ta koja bi trebala znati tko joj je ubio sina.

U sličnoj situaciji nalazi se i Siščanka Jasenka Borojević čiji je muž Stevo ubijen u listopadu 1991. godine. "Patološki nalaz pokazao je kako je moj suprug bio podvrgnut strašnoj torturi - bio je sav izudaran, niti jedna kost mu nije ostala cijela, pucali su po njemu, ruke svezali žicom, i takvog ga bacili u rijeku. Već godinama proživljavam agoniju i pitam se zašto se sve to dogodilo kada znam da Stevo nikada nikome ništa nije skrivio", rekla je Borojević u razgovoru za H-Alter. Nakon pravne bitke za

nadoknadu gubitka nematerijalne štete, Borojević je Općinski sud u Sisku dosudio 27 000 kuna parničmih troškova. "Mene je ova država kaznila dva puta. Prvi put kada sam ostala bez supruga i sada kada se od mene očekuje da platim toliki iznos s mirovinom od 2 000 kuna", rekla je umirovljenica.

Prema podacima Centra za suočavanje s prošlošću - Documenta, od ukupno 118 slučajeva koje su pokrenuli članovi obitelji ubijenih za naknadu nematerijalne štete, sudbinu ovih umirovljenica dijeli još 70 žrtava, a sporove su izgubili jer se smrt žrtve mora utvrditi sudskom presudom. Najveći iznosi sudskih troškova za izgubljene parnice dosežu i do 100 tisuća kuna. S druge pak strane, samo je petnaest žrtava uspjelo ostvariti potraživanja.

"Civilne žrtve rata, a posebice ljudi iz obitelji usmrćenih, nisu do sada od Republike Hrvatske dobili nikakvo priznanje patnje, a u nekim slučajevima ih se dodatno opterećuje s parničnim troškovima. Tužbe Dese Đapa i Jasenke Borojević bile su usmjerene na poticanje pravosuđa u kaznenom predmetu i smatram da je važno da se donese odluka o otpisu duga u najkraćem mogućem roku, a srednjoročno da se za žrtve pronađe modalitet nadoknade štete. Apsolutno je važno da Vlada donese tu odluku i nema razloga da se ljude kažnjava nakon što se kazneni postupci godinama nisu pomicali iz predistražne faze. Civilizacijski je neprihvatljivo ići na naplatu parničnih troškova, kako za obitelji civilnih žrtava rata, tako i za one koji su pretrpjeli materijalnu štetu u vidu razaranja kuća", smatra Vesna Teršelič, voditeljica Documente.

Teršelič kaže kako politički vrh, nakon godina ignorancije, u posljednje vrijeme

Vesna Teršelič

pokazuje određeni interes za ovu temu. "Na raspravi koja je održana povodom godišnjih izvještaja o suđenju za ratne zločine, zamjenica ministra pravosuđa Sandra Artuković-Kunšt je izrazila brigu za žrtve, predsjednik Ivo Josipović je također rekao kako je važno priznati pažnju svih civilnih žrtava rata, ali još uvijek nema konkretnih odluka." Voditeljica Documente smatra da bi naknada šteta civilnim žrtvama rata trebala bi biti jednako vrijedna iznosima predviđenim Zakonom o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela koji je Hrvatski sabor donio sredinom 2008. godine, a koji stupa na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju. "Tim zakonom se predviđa naknada za žrtve bez obzira na to da li je donesena kaznena presuda. To je dio europskog nasljeđa i novog pristupa prema žrtvama koji se postupno afirmira i u svijetu. Stoga smatram da Hrvatska u duhu društvene solidarnosti mora iznaći način da prizna patnju civilnih žrtava i da je prvi važan korak u tom procesu upravo otpis parničnih troškova", zaključila je Teršelič.