Alen Mešković, mladi danski autor bosansko-hercegovačkog podrijetla, prošlog je tjedna u Booksi predstavio hrvatsko izdanje svog romana "Ukulele jam". Nakon velikog broja dobrih kritika u Danskoj, Meškovićeva knjiga doživljava njemačko, pa hrvatsko izdanje, auskoro se sprema i mađarsko. Roman "Ukulele jam" donosi priču dječaka Mikija, izbjeglice iz BiH kojem zgrada D1 izbjegličkog centra na Jadranu postaje privremeni dom.
Foto: Zdravko Budimir
ukulele.jpg
Roman prati Mikijevo odrastanje kao i njegovu stalnu potragu za identitetom, što autor odlično prikazuje kroz glazbu i humor. Povodom hrvatskog izdanja razgovarali smo s Alenom o romanu, odrastanju, životu u Danskoj, nacionalizmu, stanju u regiji kao i o budućim planovima mladog autora.
Krenimo od početka. Odakle ideja za roman i kako je teklo pisanje?
Ovako, imao sam četrnaest godina kad je u Derventi izbio rat, završio sam te 1992. godine u Puli, u izbjegličkom centru gdje sam proveo oko dvije-dvije i pol godine, i onda sam iz Hrvatske otišao u Dansku. Rat i te godine u Puli su dugo živjeli u meni, sve što se događalo, ljudi, centar i uvijek sam imao osjećaj da ću jednom pisati o tome. Godine 1996. bio sam u nekakvoj depresiji i napisao sam dvadesetak stranica. To je bila čista terapija, opisivao sam stvarna zbivanja. Nakon četiri-pet godina sam nastavio, ali tada već dosta fikcionalizirano i s mnoštvom likova... Međutim, bio sam nezreo, ponovno sam to ostavio, pa sam studirao, radio neke druge stvari i nisam uopće pisao jedno vrijeme. Godine 2006. sam se s tri pjesme javio na jedan konkurs i tako počeo pisati na danskom. Nakon te tri pjesme, objavljene u jednoj antologiji, nastala je zbirka pjesama Prvi povratak. Dobro je prošla kod kritike i onda sam odlučio da pokušam napisati na danskom ono što ranije nisam mogao na našem jeziku.
Je li bilo lakše o svemu tome pisati na danskom i koliko je zapravo bilo teško prenijeti specifične fraze, poput nekih duhovitih izraza na drugi jezik?
Pisati na jeziku koji ti nije materinji nego maćehinski, takoreći, ima određene praktične probleme i to je više radno opterećenje. Po pitanju samog izražaja, to nije veliki problem jer čovjek ne piše jezikom već sobom, svojim iskustvima i temperamentom i na bilo kojem jeziku da piše, on će ipak nekako iskomunicirati taj svoj ton, svoj temperament. Prednost je bila ta što se radnja knjige događa u Hrvatskoj gdje ima Bosanaca, Slavonaca i raznih drugih ljudi iz regije koji imaju svoje naglaske, sleng i humor - a tih nijansi, naravno, nema u danskom originalu. A najteže je bilo "prevesti" naš humor na danski. Kada je knjiga prevođena na njemački, na kojem je objavljena prošle godine, javljao mi se njemački prevodilac jer nije mogao razumjeti neke od tih viceva, taj crni humor koji je karakterističan za regiju. Sada, kada sam obrađivao prijevod knjige na naš jezik, morao sam oživljavati sve te nijanse i razlike.
Mislim da će taj pathos nacionalizma uvijek biti korišten u političke svrhe, da ovo što se događa ne najavljuje nikakvu smrt nacionalizma i da ćemo u regiji, nažalost, još neko vrijeme na tom ostati. Samo, pitanje je hoće li nam nacionalisti biti na vlasti, u akademijama, u vrhu religioznih zajednica, ili izvan njih
Reakcije u Danskoj su bile odlične i dobili ste vrlo dobre kritike i laskave usporedbe sa Salingerom iako je glavna poveznica s njim taj opis odrastanja i sazrijevanja Mikija od dječaka do muškarca. Glazbeni aspekt u romanu ima više značaja, od nacionalizma do izgradnje identiteta, ali koliko je glazba tu zapravo bitna?
Politika se devedesetih miješala u sve sfere društva pa tako i u muziku. Naravno da je dio popa i tog nekog folka bio više povezan s tradicionalnim, patriotskim pa i nacionalističkim ideološkim fundamentom, dok su rock, heavy metal i punk sam po sebi internacionalni i antimilitaristički nastrojeni, i onda je normalno da se to proteže kroz knjigu. Ali taj "sukob na muzičkoj fronti" između moderno-urbanih i tradicionalno-ruralnih vrijednosti odavno je već postao klišej, pa ja to često predstavljam s ironijom i autoironijom. Istovremeno, muzika Mikiju daje identitet, ona ga spaja s drugim alternativcima i omogućava mu da načas pobjegne od svega ružnog što ga okružuje.
Na promociji ste pričali o svom putu iz Bosne preko Hrvatske do Danske i spomenuli ste taj izbjeglički centar i paragraf 15 Zakona o azilantima. To je u principu bio Centar za ljude iz Bosne jer ih je bilo toliko puno i njihovo pravno pitanje nije bilo jasno riješeno. Koliko je bilo teško nastaviti život van Centra s obzirom da niste imali riješen pravni status, niste znali jezik i slično?
To je jedna malo duža priča. Kad sam stigao gore, mislio sam da idem svojima jer su tamo svi Bosanci, tamo me nitko neće gnjaviti i slično. Jer smo mi, nekoliko stotina tisuća bosanskih izbjeglica, u Hrvatskoj bili građani drugog, pa i trećeg reda. Bilo je diskriminacije i svega i svačega i mislio sam da u Dansku idem među svoje. A onda sam i od svojih doživio neku marginalizaciju, nisam se uklopio u to društvo, bilo je i tu nacionalista, samo sada bošnjačkih. Gledao sam zato da se maknem odtud pa sam tako završio u danskoj raji. Nije bilo nimalo lako početi opet od nule, ali ipak dosta lakše no prolaziti kroz ono što je već bilo iza mene - rat i tome slično.
Na političkom polju ljevica i desnica preuzimaju jedna od druge ideološke narative i rješenja, tako je svugdje po Europi. U Danskoj imamo itekakav nacionalizam, to jest više ksenofobiju
Taj centar u Danskoj bio je paralelno društvo, centar van grada u industrijskoj zoni, gdje nije bilo mnogo kontakta s Dancima. Ljudi su sjedili tamo po dvije, tri godine i nisu imali pravo da uče jezik, nisu imali pravo da rade, imali su samo neku socijalnu pomoć za hranu. To je bila katastrofalna politika danske vlade i te izbjeglice su bile jako frustrirane i psihički opterećene. Vlada je bila preplašena navalom ljudi iz bivše Jugoslavije, jer ih je nahrlilo jako puno 1992. i 1993. godine, pa je skrojila taj paragraf 15 koji je važio samo za izbjeglice iz bivše Jugoslavije. Dakle, nisu nam rješavali azilantske zahtjeve u roku šest mjeseci, kako bi to išlo s drugima, nego godinama produživali privremeni boravak svakih šest mjeseci. Ja sam tamo proveo godinu dana prije nego je moj slučaj bio riješen, a neki su čekali i po tri i pol godine. Krajem 1995. su nam svima dali azile.
Kada ste na promociji pričali o Bosni, nazvali ste je kućom, domom. Jeste li razmišljali o povratku u Bosnu iako ste sada danski državljanin i izgradili ste život tamo? Postoji li ta želja za povratkom?
Pa ne, za stalno ne. Ja sam iz Dervente koja je srušena potpuno, koja je dočekala kraj rata apsolutno prazna i onda su stigle neke izbjeglice i ljudi iz okolnih sela, i to je sad jedan grad koji je poluprazan i porušen, pa malo pregrađen i onda to više nije taj grad. Tu nema nikoga koga znaš i tu se osjećaš jako neugodno, jer si protjeran iz tog mjesta, doživio si rat tu i s vremenom se jednostavno odrodio od sredine. To je jedna stvar, a što se tiče Bosne ili Hrvatske inače, tu bih mogao živjeti duži period, samo ne za stalno, jer sam za Dansku vezan na razne načine, tamo mi je neka baza. Jako volim doći ovdje, u područje materinjeg jezika i, vjerujte, ponekad zavidim vama koji tu živite. Sve je jednostavnije i osjećaj izmještenosti je daleko manji, sve dok je čovjek unutar svog materinjeg govornog područja.
Koliko ste u Danskoj povezani s ljudima iz regije i kakva je bila njihova reakcija na knjigu?
Imao sam jedan dugi period u kom sam se slabo družio s Bosancima. Krenuo sam u gimnaziju, na faks, selio se u druge gradove, tako da nisam imao suviše kontakata s našim ljudima. Tek sam se prije nekoliko godina udružio s jednom rajom i sad se stalno viđamo. Što se tiče reakcija, drago mi je da su kritike bile dobre i to što je knjiga dobro prošla, ali ono što je najbolje je kad ti se javi neko od naših koji ti piše kako je čitao knjigu i prepoznao svoja iskustava, izbjeglička ili tinejdžerska. Takve reakcije me zaista obraduju, jer onda vidim da ima smisla pisati. Biti pisac je ipak jedan usamljeni posao gdje sjediš na nekoj drvenoj stolici, kuckaš nešto cijelu noć i pitaš se kome ovo treba, tko će to čitati. Ali kad se to završi i kad ti neko tako odgovori na knjigu, onda je to stvarno super. Reakcije su bile zbilja dobre, jedino su mi neki zamjerali što sam u danskom originalu preveo nazive bendova poput Prljavog kazališta i Bijelog dugmeta. Smatrali su to, mislim, nekim svetogrđem.
meskovic.jpg
Na promociji ste čitali dva ulomka knjige - komični i tužni dio. U tom tužnom ulomku opisujete rođendan i tu simboličnu gajbu piva koja predstavlja više od same gajbe. Smatrate li da se ljudi mogu s tim povezat iako danas na ovim područjima nema rata, ali imamo problem sve veće nezaposlenosti i sve više ljudi koji nemaju novca?
Kako da ne. Moj odnos prema tim mojim godinama u Hrvatskoj je ambivalentan, pošto je to s jedne strane bilo najužasnije vrijeme koje ne bih poželio nikome, a s druge strane bilo je toliko super stvari, toliko humora i zajedništva. Naravno, uvijek postoji doza nostalgije za vremenom kad ti je bilo šesnaest godina. Ali ipak mislim da to kad smo žicali za pivu i kad se stvarno nije imalo, da to ima neku svoju vrijednost. Ono, nismo imali love, ali smo imali jedni druge. Toga ima i u romanu, u tom baru u koji oni izlaze i kad dođu, svi isprazne džepove na stol i onda se sitniš prebrojava da vide što mogu s tim. U tome je stvarno bilo nečega. Sada to može zvučati kao neka socijalna romantika, ali zbilja nije. Tu postoji jedna vrijednost i ne smijemo biti slijepi za nju. U Danskoj, na primjer, postoji velika socijalna sigurnost, ali je zato i obitelj slabija kao zajednica i ljudi su malko distanciraniji međusobno od nas. Jer zaboga, ne trebaju baš toliko jedni druge, tu je država da pripomogne.
Kada ste došli u Dansku, koliko teško vam je bilo naviknut se na danski način života, za koji i sami kažete da je drugačiji?
Kad čovjek dođe u jedan drugi kontekst ili kad bude bačen u njega kao što sam ja bio, onda prvo dođe do jednog perioda u kom osjeti da se mijenja i to je nekako čudan osjećaj gubitka sebe i kretanja u nepoznato. Dok se prilagođava nailazi na neke teškoće, određena pravila i običaje koji su drugačiji nego kod nas i na koje se teško naviknuti. Međutim, ima dosta stvari koje sam lako prihvaćao i na ove naše običaje gledao drugačijim očima i čudio se zašto mi to radimo tako pogrešno.
Knjiga vam je u nekim danskim školama uvrštena u izbornu lektiru i često idete po školama izlagat i čitat knjigu. Koliko djeca u školama razumiju tu identifikaciju kroz glazbu u današnjem dobu gdje im je sva tehnologija dostupna? Je li im teško razumjeti tu povezanost s glazbom, taj eskapizam?
Istina je da je moj brat bio u logoru i u zarobljeništvu, tako da znam kako je imati brata u logoru; želio sam opisati taj osjećaj, a ne opisivati što je zbilja događalo s njim i sa mnom
Interesantno, historijsko-politički kontekst knjige je pomalo u pozadini, jer nisam htio time da gnjavim čitatelja i da držim predavanja iz povijesti. Skiciran je pričom o Mikijevom ocu, njegovom odrastanju u Titovoj Jugoslaviji kao i flashbackovima o Mikijevom djetinjstvu u Bosni prije rata i u samom ratu. Zatim je tu i Tuđman na TV-u i sve ono što je u pozadini Mikijeve priče u Hrvatskoj. Trudio sam se da to skiciram što bolje, da ne predoziram, i dosta se mučio s tim. Međutim, ljudi čitaju romane prije svega identifikacijski. Naravno da su najveću pažnju privukli Mikijev razvoj, tulumi, muzika, prvi poljubac, seks i da se ti mladi ljudi u školama s tim stvarima najlakše poistovjećuju. Što se tiče muzike, tu su me često pitali zašto ima toliko muzike u romanu i zašto mu ona toliko znači. Malo im je teško shvatiti kako je to bilo onda kad smo presnimavali kasete, kad je jedna originalka vrijedila stoput više nego sad, s obzirom da oni danas imaju milione pjesama dostupnih na internetu u svako doba dana.
Koliko se interesiraju za širu sliku o cijeloj situaciji koja se tada događala na ovim prostorima?
To ovisi o razredu. Neki ne čitaju iz danskog jezika, nego iz povijesti ili izbornih predmeta na kojima se bave temama Europe ili Balkana. Roman je pisan na osnovu nekih mojih empirijskih iskustava pošto sam živio tu, ali i svih onih racionalnih iskustava stečenih u godinama poslije, dok sam i sam proučavao našu povijest i zauzimao svoj stav o njoj. Mislim da je njima interesantno to što je roman i priča iz prve ruke, i neki uvid u historijsko-politički kontekst, jer roman je i neki osvrt na ono vrijeme, pisan s vremenske distance od dvadesetak godina. A vjerujem i da im je puno zabavnije čitati roman nego neki udžbenik o temi.
U romanu se ističe Mikijevo idealiziranje brata i njegova stalna potraga za identitetom od samog odlaska iz Bosne i boravka u izbjegličkom centru. Koliko je to povezano s vašim iskustvom?
Reakcije na roman bile su zbilja dobre, jedino su mi neki zamjerali što sam u danskom originalu preveo nazive bendova poput "Prljavog kazališta" i "Bijelog dugmeta"
Ne znam tačno koliko, ali je povezano. Roman je isprva pisan na temelju mojih autentičnih doživljaja i empirijskih utisaka, ali kad sam ga počeo pisati na danskom 2009. godine, tada sam se već dosta udaljio od tih doživljaja. Nije bilo više potrebe za terapijom i pričanjem o sebi i svojim roditeljima nego sam želio dati širu sliku o svojoj generaciji i generaciji mojih roditelja. Kreirao sam zato malko drugačije likove i fabulu, ipak zadržavši neke autobiografske elemente. Roman je na neki način mozaik onog vremena u kom ima i dosta mojih autobiografskih kockica. Istina je, na primjer, da je moj brat bio u logoru i u zarobljeništvu, tako da znam kako je imati brata u logoru i želio sam opisati taj osjećaj, a ne opisivati što je zbilja događalo s njim i sa mnom.
Nacionalizam se proteže kroz cijelu knjigu. Opet se vraćam na glazbu i tu podjelu. Rekli ste da je postojala jasna podjela na metalce, punkere, i da se točno znalo gdje pripadaš, ali se opet među tim grupama osjećalo veće zajedništvo i razumijevanje nego s onim "drugima", odnosno poklonicima folka. Glazba je tada imala jaku propagandnu ulogu, pogotovo u folk području. Rat je prošao, godine su prošle, koliko jakim smatrate te podjele danas? Konkretno, koji je vaš stav o tim podjelama?
Ne znam kakvu ulogu muzika igra danas u svemu tome. Na političkom polju ljevica i desnica preuzimaju jedna od druge ideološke narative i rješenja, tako je svugdje po Europi. U Danskoj imamo itekakav nacionalizam, to jest više ksenofobiju. Imali smo manjinsku vladu koja je bila liberalno-konzervativna i koja je imala parlamentarnu podršku stroge desnice punih deset godina. Danski desničari su na neki način postmoderni, razigrani, čak znaju biti i duhoviti i autoironični. Znaju ponekad navratiti i u neki azilantski centar da bi se promovirali kako su široki, a kada im pogledaš program ili zakonske odluke koje su donijeli, onda vidiš sasvim drugu sliku. Zato je malo teže s njima. Oni nacionalisti iz devedesetih, čije smo mi žrtve ovdje bili, oni su bili bez humora, bili su bahati, primitivni i imam utisak, da se današnja hrvatska desnica u tom smislu europeizirala. Nacionalizam itekako postoji, ali je došlo do određenih promjena i do, što je najvažnije, lustracije u društvenim institucijama.
Možemo vidjeti da je u ovim katastrofalnim momentima poplava došlo do zajedništva naroda u regiji i da jedni drugima pomažu. Kako gledate na to? Mislite li da će se s vodom povući i to jedinstvo?
Ja sam iz Dervente koja je srušena potpuno, koja je dočekala kraj rata apsolutno prazna i onda su stigle neke izbjeglice i ljudi iz okolnih sela, i to je sad jedan grad koji je poluprazan i porušen, pa malo pregrađen i onda to više nije taj grad...
Nije to ništa novo. I u dobu najgoreg nacionalizma i rata bilo je divnih ljudi svih nacija koji su i pored toga ostali nezaprljani time i koji su se i dalje pomagali. Vjerujem u silu argumenta i mislim da bi se ljudima moglo sve objasniti kada bi samo bili u stanju slušati. Međutim, nacionalizam ne potencira logos već pathos, on se ne obraća pojedincu nego masi. Mislim da će taj njegov pathos uvijek biti korišten u političke svrhe, da ovo što se događa ne najavljuje nikakvu smrt nacionalizma i da ćemo u regiji, nažalost, još neko vrijeme na tom ostati. Samo, pitanje je hoće li nam nacionalisti biti na vlasti, u akademijama, u vrhu religioznih zajednica, ili izvan njih. To je ogromna razlika.
Knjiga ima otvoreni kraj i praktički se očekuje nastavak. Jeste li počeli pisati nastavak, koji su daljnji planovi?
Počeo sam pisati, ali ide sporije. Ukulele jam sam na danskom napisao za manje od dvije godine. Međutim, tada nisam imao knjigu koju treba maziti i paziti i voditi kroz svijet, tako da sada dosta vremena ode na promocije, čitanja po Danskoj, Njemačkoj, a sada, evo, i u Hrvatskoj. Tako da je dosta teže uspostaviti kontinuitet u radu, ali posao polako ide naprijed.
