croatia.hrcroatia.hrU hrvatskom kulturnom sustavu, način na koji Ministarstvo kulture raspodjeljuje skromna programska sredstva za kulturu trebao bi biti najbolji, najtransparentniji i najobrazloženiji - a znamo da on to nije. Zašto Ministarstvo kulture ne objavljuje barem evaluaciju rada kulturnih vijeća iz koje bi se vidjelo koliki je postotak odstupanja od predloženih do potpisanih odluka o dodjeli financijske potpore? Za H-Alter govore Nina Obuljen i Sanjin Dragovjević.

Ako je, kao, dobra vijest da su rebalansom proračuna za 2014. godinu Ministarstvu kulture povećana sredstva za 23.100.000 kuna, gorka je činjenica da će čak osam I pol milijuna kuna, dakle više od 36 posto tog povećanja, otići na - plaće. U hrvatskom kulturnom sustavu - zacementiranom Zakonom o ustanovama i Zakonom o radu - način na koji Ministarstvo kulture raspodjeljuje skromna programska sredstva za kulturu trebao bi stoga biti najbolji, najtransparentniji i najobrazloženiji! A znamo da on to nije. Zapravo, već godinama je hrvatska praksa najsličnija onoj u susjednoj Srbiji.

U Srbiji su javne ustanove u kulturi glomazni potrošači, a stupanj stručnih i produkcijskih znanja puno je veći u neprofitnom sektoru. U Srbiji  U većini europskih zemalja model financiranja u kulturi je potpuno transparentan, znaju se prioriteti i što je od najveće nacionalne važnosti. A u Hrvatskoj? postoje povjerenstva za pojedina područja koja imenuje ministar kulture i čija je uloga savjetnička. U Srbiji odluke donosi ministar osobno. U Hrvatskoj imamo povjerenstva koja se zovu kulturna vijeća, ali ona također imaju isključivo savjetodavnu funkciju što znači da daju prijedloge koje ministrica kulture ima pravo mijenjati bez ikakvog obrazloženja. Dakle, najsličniji smo Srbiji, s tom razlikom da u njihovom sustavu ministar kulture ima pravo mijenjati članove svojih povjerenstva kad god to želi dok se u Hrvatskoj članovi kulturnih vijeća biraju na mandate od četiri godine. No, u tom detalju, završavaju i sve bitne razlike.

A srbijanski sustav se urušio, bankrotirao, poznato je da kazališta imaju novca za nijednu ili dvije premijerne predstave godišnje, nekako slutimo da i naš sustav klizi u tom pravcu. Evo, primjerice, zašto hrvatsko Ministarstvo kulture ne objavljuje barem evaluaciju rada kulturnih vijeća iz koje bi se vidjelo koliki je postotak odstupanja od predloženih do potpisanih odluka o dodjeli financijske potpore? Pa upravo zbog toga što nema nikakvih ambicija pomaknuti odlučivanje u kulturi s pozicija osobnih želja i prioriteta prve osobe Ministarstva kulture.

Hrvatska kulturna politika još uvijek je između nasljeđenog socijalističkog modela “države inžinjera” i “tradicijskog modela” koji posuđuje nešto Ako bismo sudili prema najavljenom povećanju proračuna Ministarstva kulture za dodatnih 20 milijuna kuna i odluci ministrice Andree Zlatar Violić da se taj novac usmjeri na muzej (Sinjske alke), muzej (Oluje u Kninu) i muzej (Vučedolske kulture) – njezin prioritet sigurno nisu medijska strategija, nove medijske kulture, književno-nakladnička djelatnost i suvremena umjetnost kao što su proklamirali odasvud. U tom začaranom krugu – financiranje ustanova je zakonska obaveza Ministarstva kulture i gradova osnivača; a programsko financiranje, u kojemu se u isti koš stavljaju programi tih ustanova i nezavisni programi, takvim su odnosom snaga već unaprijed diskriminirajući – teško je ne pronaći “bolje uređene” države.

Ali kao što je prepoznato u javnosti, primjere bolje prakse imamo već i u našoj zemlji, a to su jedine dvije djelatnosti koje su izmještene iz planiranja i financiranja Ministarstva kulture - audiovizualna umjetnost koja od 2008. ima svoju ustanovu Hrvatski audiovizualni centar i Zaklada “Kultura nova” osnovana 2011. godine koja daje stručnu i financijsku podršku suvremenoj umjetnosti. Sve drugo je, gotovo kao i u socijalizmu, prepušteno statusima i privilegijima za umjetnike koji su ideološki vezani za proklamiranu političku platformu.

Recimo, u Austriji čiji sustav također nije idealan, kulturna politika ipak ne ovisi o stranci koja je na vlasti. U Austriji je odavno odlučeno da su izvedbene umjetnosti prioritetno područje kulture i da se one naobilnije financiraju. Na vrhu je glazba, i to je nacionalni prioritet. Iako su i austrijska povjerenstva isključivo savjetodavne naravi, u Beču postoji Institut za proučavanje financiranja kazališta, pa cijeli sustav ipak prolazi evaluaciju. Uopće, u većini europskih zemalja model financiranja u kulturi je potpuno transparentan, znaju se prioriteti i što je od najveće nacionalne važnosti. U Hrvatskoj? Pa ako bismo sudili prema najavljenom povećanju proračuna Ministarstva kulture u 2015. za dodatnih 20 milijuna kuna i odluci ministrice Andree Zlatar Violić da se taj novac usmjeri na muzej (Sinjske alke), muzej (Oluje u Kninu) i muzej (Vučedolske kulture) – i to u posljednjoj godini mandata – njezin prioritet sigurno nisu medijska strategija, nove medijske kulture, književno-nakladnička djelatnost i suvremena umjetnost kao što su proklamirali. No, naša kultura je prepuna takvih paradoksa.

U potrazi za primjerima bolje prakse raspodjele javnog novca za kulturu konzultirala sam dvoje hrvatskih stručnjaka za europske kulturne politike - Ninu Obuljen i Sanjina Dragojevića. Kada bi se u Hrvatskoj mogao promijeniti sustav raspodjele javnog novca za kulturu, Dragojevićev izbor bi pao na Veliku Britaniju i Finsku. A onaj Nine Obuljen na unapređenje našeg “uspostavljenog modela”. Zašto?

“U Velikoj Britaniji nikome ne pada na pamet da je financiranje kulture tajna jer su građani oni koji nadziru javne ustanove i svaki građanin u

Sanjin Dragojević <br>
Sanjin Dragojević

svakom trenutku ima pravo znati kako se troši njegov novac. Dakle, umjetničko vijeće mora jako dobro obrazložiti svoje odluke. Mandati vijećima su dvije do maksimalno četiri godine. Time se sprečava stvaranje klika i davanje prednosti određenim umjetničkim pravcima. U zadnje Sanjin Dragojević: "Velika Britanija ima ono najvažnije za sprečavanje sukoba interesa članova vijeća, a to je proces unutrašnje i vanjske evaluacije. Dakle, 25 posto ukupnih sredstava za kulturu iz proračuna odlazi na evaluaciju" vrijeme u umjetničkim vijećima sjede i predstavnici manjina, ali i predstavnici financijskog sektora (banaka, tvornica) kako bi omogućili donacije i sponzorstva. U Velikoj Britaniji se i nezavisna scena financira također preko javnih natječaja, putem neovisnih kulturnih vijeća! Ali Velika Britanija ima ono najvažnije za sprečavanje sukoba interesa članova vijeća, a to je proces unutrašnje i vanjske evaluacije. Dakle, 25 posto ukupnih sredstava za kulturu iz proračuna odlazi na evaluaciju. Postoje neovisni vanjski evaluatori na temelju čijih ekspertiza se odlučuje što će biti financirano. Odluka nije stvar mišljenja određenog člana vijeća nego stručne analize na temelju koje on donosi odluke.”, kaže Sanjin Dragojević.

Međutim, Nina Obuljen smatra da je u Hrvatskoj premalo novca za programe. Ove godine, primjerice, u njih je na nacionalnoj razini uloženo svega oko 345 milijuna kuna, da bi se čak 25 posto toga iznosa uložio u njihovu evaluaciju. “Princip arts councila do neke sustavnije reforme u Hrvatskoj uopće nije primjenjiv. Mi spadamo u srednjoeuropski kulturni sustav koji je i francuski i nekih drugih mediteranskih zemalja, a visoko je institucionaliziran. Zato britanski model za nas nije realan jer se tamo gotovo sve financira isključivo projektno! Bilo bi dobro da i mi postupno pređemo na projektno financiranje ustanova, ali to je dugi proces! A u ovom trenutku je ključno to da imamo premali ukupni budžet programskih sredstava da bismo mogli krenuti u tako veliki zahvat financiranja potpuno neovisnih kulturnih vijeća s vlastitom administracijom i infrastrukturom bez Nina Obuljen: "Najvažnija je uspostava jasnih kriterija, da postoji evaluacija, da je sve javno dostupno i da postoji barem minimalna razina osjetljivosti aktualnih vlasti na ono što misle građani, dionici, kulturnjaci. Kada bismo sve to imali, postojeći hrvatski sustav i ne bi nužno bio problem" prethodne reforme Zakona o ustanovama. Takva odluka ne bi se mogla obrazložiti razmjernošću ulaganja. Takav bi sustav na nacionalnoj i regionalnoj osnovi, potpuno ugušio hrvatski kulturni proračun. Kulturna vijeća danas raspolažu samo programskim sredstvima. Sredstva za plaće i materijalne troškove ustanova zapravo su unaprijed definirana zakonima. Ono iz čega treba učiti na anglosaksonskom modelu apsolutno je sustav evaluacije, dakle jasno postavljeni kriteriji i sukladno tim kriterijima napravljena evaluacija. To nama najviše nedostaje!”, zaključuje Nina Obuljen.

Sanjin Dragojević predlaže usporedbu Hrvatske s Finskom koja je, barem po broju stanovnika, sličnija Hrvatskoj. “Finska ima kulturna vijeća i ministarstvo kulture koje je vrlo snažno. Ali njihova vijeća za kulturu imaju poseban ogranak za istraživanja u kulturi. Naš je problem što se uopće ne zna što se događa. Nitko – ni javnost ni članovi vijeća - nema pravih informacija o pojedinim kulturnim područjima. U Finskoj kulturna vijeća znaju na temelju čega odlučuju, imaju unaprijed poznate kriterije koji su javni i istraživačku podršku koja je jako važna. Ne odlučuje se preko prijateljstava, poznanstava, udruga, udruženja, privatnih klika. Jer kada imate doista dobre podatke pred sobom, oni točno govore što bi se trebalo napraviti u kojem segmentu i vremenu. I onda nema veze što smo mala država u kojoj se svi, manje više, poznajemo kada postoji dobra argumentacija zašto će se nešto financirati, a zašto neće.”, kaže Sanjin Dragojević.

Nina Obuljen se u velikoj mjeri slaže s kolegom Dragojevićem. “Finska je visoko etatizirana, ima jako ministarstvo kulture koje jasno definira ciljeve kulturne politike i ima dobro razvijena kulturna vijeća, nije institucionalizirana kao Hrvatska i, za razliku od nas, visoko je decentralizirana.

Nina Obuljen (ytb-prtsc)<br>
Nina Obuljen (ytb-prtsc)

Ali treba otići nekoliko desetljeća unatrag kada su u nordijskim zemljama pokrenuti procesi decentralizacije i vidjeti na koji način su oni pripremali kulturni sektor i lokalnu organizaciju. To su bile godine intenzivnog treninga da bi se stvorili kapaciteti na koje će se prebaciti odgovornost. Najvažnija je uspostava jasnih kriterija, da postoji evaluacija, da je sve javno dostupno i da postoji barem minimalna razina osjetljivosti aktualnih vlasti na ono što misle građani, dionici, kulturnjaci. Kada bismo sve to imali, postojeći hrvatski sustav i ne bi nužno bio problem. Ne mislim niti da je sada problem u tome tko donosi odluke nego u tome da tkogod ih donosi čini to bez jasnih kriterija. Velika reforma bi trebala obuhvatiti i državnu i lokalnu razinu, uskladiti kriterije i način financiranja, i time bi se dizao kapacitet svih. Mi smo ispali iz samoupravnog socializma, nismo se odlučili kao država za tzv. big beng tranziciju, nismo radikalno napustili stari sustav i izgradili potpuno novi. Kod nas se polako popravlja sustav, a slično kao i ostale države u okruženju imamo hibridni sustav s mnogo elemenata koji su se zadržali iz razdoblja socijalizma. Ključno je da sustav u kojem na lokalnim razinama do 80 posto kulturnog proračuna ide na financiranje institucija, pa ostaje svega 20 posto

Članak 12. Zakona o pravu na pristup informacijama: (1) Tijela javne vlasti obvezna su javnost informirati o: 1) dnevnom redu zasjedanja ili sjednica službenih tijela i vremenu njihova održavanja, načinu rada i mogućnostima neposrednog uvida u njihov rad, 2) broju osoba kojima se može istodobno osigurati neposredan uvid u rad tijela javne vlasti pri čemu se mora voditi računa o redoslijedu prijavljivanja. (2) Tijela javne vlasti nisu dužna osigurati neposredan uvid u svoj rad kada se radi o pitanjima u kojima se po zakonu javnost mora isključiti, odnosno ako se radi o informacijama za koje postoje ograničenja prava na pristup prema odredbama ovog Zakona.

koje se može podijeliti programski, treba mijenjati. Kod nas je zbog Zakona o ustanovama većina troškova u kulturi već unaprijed zadana, to se ponavlja iz godine u godinu bez ikakve evaluacije, i nitko nije sretan. A u slučaju Finske fascinantna je njihova učinkovitost, njihove statistike i indikatori su fenomanalni, prate učinke svega što rade i onda je nevažno - ako je sve transparentno i profesionalno - tko potpisuje odluke“.


 Novinarima - ulaz zabranjen (?!?)

Nina Obuljen htjela je reagirati i na tekst Tonija Gabrića, glavnog urednika H-Altera, o javnosti rada kulturnih vijeća. “Potpuno je pogrešno mišljenje da novinari moraju biti prisutni tijekom rada kulturnih vijeća. Pa nije fizičko prisustvo javnosti na sjednici transparentnost i dostupnost javnosti. Slijedom takve logike novinari bi bilo kada mogli ušetati u bilo koje ministarstvo na sastanke i sjednice. Javno raditi znači na primjeren način izvjestiti javnost o odlukama. Ali prisutnost na sjednicama gdje se odlučuje o novcu i to ne u jednoj nego u nekoliko rundi razgovora, nije praksa nigdje u svijetu. Ministarstvo kulture mora objaviti odluke i termine sjednica kulturnih vijeća, ali to ne znači da novinari ili bilo tko može dolaziti na sjednice. Ne može se taj proces na takav način učinit javnim jer bi se ugrozila pozicija osoba koje sudjeluju u radu Vijeća. Ali odluke moraju biti javne, dobro obrazložene, dostavljene svima u isto vrijeme, pozivajući se na jasne i javno dosutpne kriterije. Može se poslije napraviti i novinarska konferencija. To znači javno raditi!”

<
Vezane vijesti