Što demokratska stranka SAD-a može naučiti iz hrvatskih izbora 2007.? Svi su toliko siti Busha, da pobjeda Demokrata na izborima za predsjednika slijedeće jeseni izgleda neupitna. Veće je pitanje tko će od demokratskih kandidata pobijediti na pred-izborima: Hilary Clinton, Barak Obama ili John Edwards. Uzima se zdravo za gotovo da niti jedan republikanski kandidat i tako nema šanse na generalnim izborima. U svim anketama im je popularnost znatno manja, skupili su manje love, i kampanje su im manje prisutne u medijima. Zapravo, jedino se i govori o Demokratima. Zna se za što Republikanci stoje: za rat, ukidanje socijalnih servisa, bogaćenje bogatih i socijalnu intoleranciju. Misli se da su Demokrati protiv toga, iako njihovi odgovori na televizijskim debatama tome ne svjedoče. Ipak, ljudi se nadaju. Hrvatski Robin Hood No, i u Hrvatskoj je bilo tako prije izbora. Od ljeta, istraživanja javnog mnijenja favoriziraju SDP i Zorana Milanovića kao novo lice hrvatske politike, kao Robin Hooda koji će preokrenuti društvene nepravde nanijete privatizacijom, kao nekog tko će slušati glas naroda. Cijele jeseni se govori o SDP-u, što nam sprema - jer za HDZ se i tako sve znalo: ide se dalje, u nove neostvarene i neostvarive radne pobjede, slične petlji autoceste Zagreb-Sisak kod Velike Gorice ili mostu kopno-Pelješac. Zašto je onda HDZ pobijedio? U HNS-u kao da su zaposlili Magnusa & Bunkera da im vode kampanju. Naročito je duhovit ovaj spot, gdje grupa mladih kaže da će glasati za HNS sliježući ramenima kad ih se pita zašto.
A SDP je dugo tajio detalje svog programa, toliko da ih je na kraju HDZ prvi objavio na svojim web stranicama i ne u najboljem svijetlu, naravno. Razlike između SDP-a i HDZ-a su veće nego između Demokrata i Republikanaca, ali i dalje dovoljno marginalne da bi utjecale na ozbiljnije promjene u društvu, kao porez na kapitalnu dobit, ili liberalniji odnos prema kanabisu, koje bi obje mjere utjecale na manjinu hrvatskog stanovništva. Poput Demokrata u SAD-u, SDP je preuzeo ulogu nedržavotvorne stranke, službene opozicije, neophodne za minimalnu korekciju izvršne vlasti, bez ikakve šanse i posebne želje da preuzme vlast. Poput Demokrata, i SDP se u svojoj ideologiji teži približiti mitskom političkom centru, do te mjere da je možda već i desno od centra, ili je možda pogurao centar desnije nego što je nekad bio, u nadi da prikupi glasove birača, onih koji se ne mogu odlučiti, tihe, politički nepismene, većine. I tako je ostao bez glasova ljevice. A desnica je glasala za desnicu, jer zašto bi glasala za ljevicu koja se pretvara da je desnica, ako već može glasati za desnicu? HDZ je na kraju više potrošio na kampanju nego SDP - iako je radio kampanju tek dva tjedna prije izbora, smišljenom serijom TV reklama preokrenuvši javno mnijenje. Kontroverzno korištenje stranih državnika kako hvale Sanadera jest zabrinjavajuće, no SDP se našao zatečen bez dovoljno vremena da smisli pravu reakciju na ovo besramno miješanje stranih državnika u unutrašnju politiku jedne, navodno, suverene zemlje. I nitko nije njih stigao pitati: što si ti državnici umišljaju da ih se tako iskorištava za potrebe izbora? I da li građanima jedne suverene zemlje zaista treba išta značiti to što neki drugi državnik misli o njihovom premijeru? Najdrskiji lažljivac HDZ je koristio sve što je mogao, SDP nije. Osim sto je Milanović koji puta usput rekao da je Sanader manipulator, nije bilo smišljenije kampanje da ga se provali u narodu. Čak je Jeff Kuhner, inače veliki podržavatelj HDZ-a još iz Tuđmanova doba, o kojemu je rekao da je vizionar i prvoklasni državnik, o Sanaderu u konzervativnom Washington Timesu napisao da je najnepopravljiviji i najdrskiji lažljivac u Istočnoj Evropi. Međutim jedini spot - Detektor laži - koji se osvrće na tu Sanaderovu karakternu osobenost nije napravio SDP, nego nezavisni portal Pollitika, i HRT ga je odbio odvrtiti, jer poruka spota nije nepristrana. Na stranu što ovakvu cenzuru slobode govora imamo pravo zamjeriti Hrvatskoj televiziji, i trebala bi uslijediti reakcija nevladinog sektora - pitanje je zašto SDP nije otkupio spot? Njima bi ga HRT odvrtio. Kao i spotove autora bijesprvi na you-tubeu.
Foto: Jeff Kuhner je hrvatskog premijera nazvao najnepopravljivijim i najdrskijim lažljivcem u Istočnoj Evropi
Pouka Demokratskoj stranci u SAD-u je da, ako jasno ne definiraju u čemu su i kako su različiti od Republikanaca i ako te svoje pozicije nisu spremni zadržati i braniti, za godinu dana u vrlo kratko vrijeme, uz samo par emocionalno snažnih TV spotova, Republikanci mogu preokrenuti narod. Ako natjeraju Demokrate da, u strahu da ne bi ispali nedomoljubni, podrže nastavak rata u Iraku, lako mogu reci biračima slijedeće: eto, oporba je napokon prihvatila ono što je bio naš program od početka, glasajte za nas, jer mi smo original, a Demokrati su naša bljeđa kopija. SDP je tek nakon izbora odlučio povući Jurčićevu kandidaturu za premijera. Oni rade apsolutno iste greške kao i demokrati u Americi, kao što je i inzistiranje na kandidiranju nepopularnih kandidata (vidi pod John Kerry 2004.). SDP je trebao od Jurčića odustati još u devetom mjesecu i možda bi dobio izbore. Kkandidat koji stalno treba objašnjavati svoje stavove narodu, kao Jurčić, očito ima problem. Kako s dijasporom Posebno bih se osvrnuo na politiku SDP-a prema hrvatskim zajednicama u inozemstvu. Ideja da se ukine 11. izborna jedinica je etički nekorektna, a osim toga politički pogubna kao izborna tema. Hilary Clinton je na jednako škakljivu temu ovdje - vozačke dozvole za ilegalne imigrante - čak tri puta mijenjala stav, i sad je protiv, a bila je za. SDP je izašao sa kontroverznim prijedlogom da se 11. izborna jedinica potpuno ukine prije izbora, i iako je postalo jasno da će ih to koštati glasova u toj jedinici, nisu reagirali da ublaže ili modificiraju svoj prijedlog o ukidanju. Jedanaesta izborna jedinica, osim Hrvata u BiH i hrvatskih manjina u susjednim zemljama, predstavlja iseljeništvo, a iseljenici su mahom državljani drugih država. Što, međutim, s onima koji su emigrirali nedavno, ili su izbjeglice, ili tzv. odljev mozgova nakon rata? Oni još nemaju državljanstvo država u kojima žive. I dalje su hrvatski državljani, i iako neki od njih vise nemaju adresu stalnog prebivališta u Hrvatskoj, Hrvatska je jedina država na planeti u kojoj imaju pravo glasa. Pravo glasa je osnovni element državljanstva u demokratskoj državi. Ono je nerazdvojno od državljanstva. Bez njega nema demokracije. Oduzimanjem prava glasa, SDP reducira te osobe na drugorazredne državljane. Nikola Ivan Jović, koji je pisao taj dio SDP-ovog programa, tvrdi da ni druge evropske zemlje ne dozvoljavaju svojoj dijaspori glasati. Kako koja. Danska ne dozvoljava glasanje državljanima bez stalnog prebivališta u Danskoj. Italija zahtjeva da se doputuje doma na glasanje. No Rusija, Švicarska, i Engleska, recimo, dozvoljavaju dijaspori glasati, Engleska čak i poštom. Očito, dakle, da se ne može primijeniti neka sveevropska formula na pitanje nacionalnih zajednica u inozemstvu, nego da svaka država treba donijeti svoje propise koji najbolje zadovoljavaju interese njenih državljana. U hrvatskom slučaju, natprosječni dio Hrvata zapravo živi izvan Republike Hrvatske, i, iako ne plaća poreze, šalje novac obiteljima i prijateljima, ulaže u nekretnine i privredu, te prema tome materijalno doprinosi ekonomskom prosperitetu Hrvatske: milijardu i dvjesto miliona dolara u 2006. godini, što je 3 posto hrvatskog BDP-a! Osim toga, izaći s tom idejom prije izbora, političko je samoubojstvo, kao što se i pokazalo. Dvije lijepe lekcije Na kraju, dvije lijepe lekcije o predstavničkoj demokraciji, jedna iz Hrvatske, jedna iz SAD-a. Pouka je da je vaše jedino neosporno pravo da izaberete svoje predstavnike (i zato vam ga se ne isplati oduzeti), za koje uglavnom nemate pojma kako su postali vaši predstavnici, a jednom kada ih izaberete, nemate više nikakvih prava, oni imaju sva prava, uključujući i to da donesu zakon da vas drže na 100 metara odstojanja od sebe, ili da osobu koja im postavi neugodno pitanje, odstrane iz prostorije uz upotrebu oružja.
Foto: SDP-ov predsjednik je posegnuo za desnim biračkim tijelom i - izgubio lijeve glasače
Dana 29. travnja 2007. godine predstavnici i predstavnice udruga Iskorak i Kontra dijelili su, uz prisustvo medija, letke zastupnicima Hrvatskog sabora u sklopu nacionalne kampanje Nismo homofobični, ali..., koja je imala svrhu promovirati prava istospolnih parova. Policijski službenik koji se našao na mjestu događaja uzeo je osobne podatke predstavnicima udruga i potom im naredio da napuste prostor ispred Hrvatskog sabora, što su oni odbili. Nakon nekog vremena se povukao, a predstavnici udruga mirno su dovršili akciju dijeljenja letaka. Dana 07. svibnja 2007. godine Prva policijska postaja Zagreb podnijela je protiv predstavnika udruga Zzhtjev za pokretanje prekršajnog postupka zbog kršenja. Zakona o javnom okupljanju. Na Markovom trgu mora biti mjesto koje je 100 metara udaljeno od zgrada Sabora, Vlade, Ustavnog suda. treba ponijeti metar i izmjeriti, pa napraviti mali free-speech pen na tom mjestu, dobrovoljno se ograditi ogradama od ostatka trga, s transparentima da ih svi vide: možda zastupnici donesu zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmjenama i dopunama, povećavajući zakonsku udaljenost između sebe i onih koji su ih izabrali sa 100 na 200 m? Dana 17. rujna 2007.godine senator i bivši demokratski predsjednički kandidat John Kerry odgovarao je na pitanja studenata na Sveučilistu Florida u Miamiju. Andrew Meyer, jedan od studenata, uznemirio je mandarina demokratske stranke svojom tiradom kritika i potpitanja, te je nastupio organ represije da ukloni remetitelja javnog reda i mira sa tribine. Kako dotični nije htio napustiti prostoriju milom, nastupila je sila i Andrew je smiren elektrošokom iz Taser pištolja. To JEST demokracija. Ali nije sloboda. I nije uzor političkog uređenja.
Dodatna lektira:
