"Ovim referendumom napokon bi se mogla pokrenuti šira rasprava o pokretanju domaće proizvodnje kao i o javnim ulaganjima umjesto rasprodaje svega radi privremenog plaćanja neotplativog duga“, kaže volonter Damjan Rajačić kojeg smo zatekli na štandu na Glavnom kolodvoru, samo jednom od 61 štanda u Zagrebu na kojem inicijativa Ne damo naše autoceste prikuplja potpise za organiziranje referenduma o monetizaciji autocesta. Za vrijeme našega razgovora, građani su neprestano dolazili do štanda i davali svoj potpis, bez prethodnog postavljanja pitanja. Ova inicijativa okuplja dva cestarska sindikata, sedam organizacija civilnog društva i pet sindikalnih središnjica, a akcija prikupljanja potpisa traje do 25. listopada.
Pokretanje dovoljno snažne inicijative za otpis nelegitimnog dijela vanjskog duga otvorilo bi mogućnost da se njegov velik postotak poništi i otpiše kao što je to učinio EkvadorIako Vlada predvođena premijerom Milanovićem tvrdi kako "alternativa monetizaciji ne postoji“, građani koje susrećemo na štandovima ne slažu se s tim i nude svoje ideje, a to čine i sami volonteri. "Dug od autocesta treba gledati u širem kontekstu ukupnog vanjskog duga zemlje. Pokretanje dovoljno snažne inicijative za otpis nelegitimnog dijela vanjskog duga otvorilo bi mogućnost da se njegov velik postotak poništi i otpiše kao što je to učinio Ekvador. No, za takvo nešto bio bi potreban puno veći pritisak na vlast“, zaključuje Rajačić.
Ovaj volonter ističe da su građani poprilično upućeni u tematiku. Dobru informiranost ljudi o referendumu kojim bi se eventualno spriječila monetizacija autocesta, istaknula je i Marijana Rimanić iz Multimedijalnog instituta (MaMa), koju smo sreli kod štanda na Cvjetnome trgu. To objašnjava pojačanom osjetljivošću građana i građanki kada je riječ o temama poput privatizacije i rasprodaje državne imovine. "Mislim da je ovo apslutno vrijedno i da treba čuvati ono što je zajedničko i ustrajati u tome da resursi koji su ključni za ekonomiju države, ali i svakodnevni život, ostanu zajednički“, dodala je .
Zajednički osjećaj solidarnosti spomenula je i Josipa Knez, volonterka i studentica FPZG-a. "S obzirom na to da su ljudi svakim danom međusobno sve udaljeniji, ovakve stvari u kojima se zajednički borimo protiv nepravde, opet nas zbližavaju. Ukoliko država kao vlasnik ne zna ili ne može upravljati svojim dobrima, onda treba raditi preustroj države što se ne čini odustajanjem od države. Jer, koji bi, u tom slučaju, uopće bio smisao postojanja države?“, izjavila je.
Dubravka Korensovac, službenica koja je svoj potpis dala na štandu na Glavnom kolodvoru, stava je da je monetizacija samo način na koji si vladajući žele produžiti život te da ljudi od toga ne bi imali ništa. Da "vladajući prodaju sve što vrijedi“ misli i mesar Pero Lovrić kojeg smo za razlog potpisivanja pitali kod štanda na Trgu bana Jelačića. "Ovaj referendum smatram bitnim za razvoj Hrvatske jer ako damo autoceste u koncesiju, vjerojatno će se povećati cestarine, bez daljnjih ulaganja u infrastrukturu. Zbog toga je najbolje da autoceste ostanu u našim rukama“, kazao je.
Opće nezadovoljstvo vladajućima kao jedan od motiva koji ovaj referendum čine "popularnim“ spomenula je i Josipa Knez. Govoreći o ljudima "Mislim da je ovo apslutno vrijedno i da treba čuvati ono što je zajedničko i ustrajati u tome da resursi koji su ključni za ekonomiju države, ali i svakodnevni život, ostanu zajednički“koji potpisuju, naglasila je i ponešto specifični odnos koji ljudi starije životne dobi imaju prema autocestama. "Oni su sentimentalno vezani uz autocestu jer su im u Jugoslaviji uzimali jednu ili dvije plaće, kako bi prihodom sudjelovali u izgradnji autocesta. Ljudi se boje i da će njihova djeca ili unuci plaćati penale države ukoliko koncesionaru ne osigura dovoljno povećanje prometa“, izjavila je.
I Marko Boko, volonter i predsjednik Mreže mladih Hrvatske smatra da to što su stariji u doba Jugoslavije za autoceste izdvajali i dio svog novca, čitavoj akciji dodaje simboličku vrijednost te da to treba poštovati. Dodaje da je mlađi dio populacije slabije informiran ali i generalno nezainteresiran, što ipak ne obeshrabruje volontere i volonterke u nastojanjima da pokušaju bolje informirati sve, ne samo na terenu nego i putem društvenih mreža. Njegov osobni stav je da je koncesija "potez koji bi donio jako mala sredstva naspram onih koja bi se mogla zaraditi u periodu od 40 ili 50 godina.“
Moglo bi se govoriti i o zasićenosti određenog postotka ljudi referendumima: "Gadi mi se riječ referendum, skoro nisam potpisao, ali svrha ovoga je važnija od cijene referenduma kao jednog minusa“, ističe student Ivan nakon potpisivanja. On se, u tom smislu, ne smatra izoliranim slučajem. "I mojim je prijateljima dosta referenduma“, rekao je. Argumente "suprotne strane“ uvažio je i poduzetnik Ivan Pekarik, ali prevladala je želja da potpiše. "Autoceste su strateški važna stavka proračuna, poglavito zbog geografske lokacije Hrvatske u Europi i na Balkanu. Važnost naše prometne infrastrukture samo će rasti u godinama koje dolaze, mi sjedimo na zlatu i jednom od potencijalnih riješenja za deficit proračuna. Svakako se radi o najvažnijoj temi za državni proračun unazad zadnjih desetak godina i želim dati svoj doprinos tome da tema bude dugo i glasno u eteru“, rekao je.
"Autoceste su strateški važna stavka proračuna, poglavito zbog geografske lokacije Hrvatske u Europi i na Balkanu. Važnost naše prometne infrastrukture samo će rasti u godinama koje dolaze, mi sjedimo na zlatu i jednom od potencijalnih riješenja za deficit proračuna"Svoj potpis smatra i izražavanjem stava o ovakvoj vrsti politike. "Potpisat ću za referendum zbog fundamentalnog neslaganja s ekonomskom politikom naših Vlada koja se zasniva na kratkoročnim mjerama i potpunom nedostatku strategije za razvoj ekonomije“, objasnio je, dodavši da mu smeta državna nesposobnost da iskoristi potencijal koji imaju autoceste. Uspoređujući ovaj referendum s drugim referendumima naglasio je kako potpis daje i zbog "podrške treniranju referendumske demokracije“. Smatrao bi poraznim i grotesknim uspijevanje referenduma o, kako kaže, ustavnoj definiciji riječi "rak“ a neuspjeh akcije poput ove. Smatra i da je hrvatske građane ponekad potrebno silom natjerati da se bave važnijim temama od ćirilice.
Razmišljao je i o tome što bi bilo kada do monetizacije ne bi došlo. "Potpuno sam svjestan da nedavanje autocesta u koncesiju znači produživanje stausa quo i daljnje zaduživanje države. Nemam niti najmanju nadu da će se nakon uspješnog referenduma HAC i ARZ racionalizirati u našem vlasništvu, da će biti otpušten višak radnika, da će biti uvedeni smisleniji i učinkovitiji sustavi naplate i praćenja prometa te da će te tvrte početi generirati profit od koristi državnom proračunu. Ako smo bili nesposobni samostalno upravljati tom imovinom u zadnjih 25 godina, uspjeh referenduma neće nas magično za to učiniti sposobnima“, rekao je, dodavši da ćemo općenito sve češće pogodovati interesima privatnih bogatuna zbog "šake dolara“, umjesto da razmišljamo dugoročno i strateški.
Ipak, po njemu treba isprobati sve alternativne metode kojih ima, unatoč tome što zagovaratelji koncesije to negiraju. „To treba razmotriti prije nego što padne odluka o rasprodavanju imovine od toliko velike strateške važnosti kao što je cestovna infrastruktura“, zaključio je.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Socijalna pravda" kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
