Kada je, nakon trideset godina šutnje, Oliver Dragojević prvi puta dao intervju za medije u Srbiji, u kojoj je odbijao nastupati, na pitanje čega se sjeća iz Beograda, odgovorio je samo "bilo je dobrih ljudi tamo". Bilo ih je. Ima ih još uvijek. I mnogima su odrastanja, zaljubljivanja, srcolomi i svakodnevno tkanje dana nepovratno vezani uz Oliverove pjesme.
U Beograd sam prvi puta otišla kao tinejdžerka, i od tada mu se svake godine vraćam. Tamo su dragi prijatelji, modra rijeka, čiče koji čuvaju rijetke knjige, mjesta koja još uvijek nisu prekrstila Balkan u Europa, kafane u kojima se puši i jede, najbolja turska kava, najdraži štandovi sa šarenim čarapama, dobri filmovi, humor koji reže i miluje, nagrižene fasade, reklamni panoi limitiranih svjetova budućnosti... I Oliver.
Odrastanje u Dalmaciji svakako znači da je Oliver neizostavan dio repertoara, on je Dalmaciju uhvatio u stihove neusporedivo i nepovratno. Ipak, (moja) istina je kako sam ga najviše i najintenzivnije sretala na ulicama Beograda, u tolikoj mjeri da mi je Oliver postao jedna od asocijacija na Beograd, a Beograd jedna od asocijacija na Olivera. Danas, kada regijom odzvanja vijest da Oliver više nije s nama, prisjećam ga se kroz nekoliko pjesama, nekoliko neizbrisivih uspomena jedne komplicirane ljubavi u kojoj se, unatoč tome, zapravo voljelo lako.
Dobro jutro, tugo
Izlazim iz vlaka i još snena u šest ujutro sjedam u kolodvorsku birtiju, i dok naručujem čaj, prvo što čujem je Dobro jutro, tugo... Nekako me sasječe, toliko da mi ruka refleksno poleti prema trbuhu. Okrećem se oko sebe, nad starinskim kvadratičastim stolnjacima nadvilo se nekoliko figura, uglavnom radnici i radnice koji piju prvu kavu, da otvore oči prije jutarnje smjene. Tijela su im još zgrčena, ruke na opip vjerojatno suhe i brazdave, vidi se da im godinama čežnje i promišljanja padaju na asfalt, u gradsku vrevu, u osamljenost mnogoljudstva, u narančasto svjetlo lampe koje se miješa sa zorom, dok im se tijela vuku, iz izlaska, na posao, kućama...
Po prvi puta mislim da istinski čujem tu pjesmu koja svira. Prije sam ju uvijek sretala gledajući plaventilo mora, šuštala je uz Mediteran kao da su jedno, ništa nije naglašavala, nije bilo kontrasta, bila je tek pozadina, stapala se, replicirala viđeno, gotovo pa redundantna. Ovdje se iz nje rađa kontrast, razarujuća je, poprima posve drugi značaj, drugi smisao. Dobro jutro, tugo... U šest ujutro, na željezničkom kolodvoru, uz radnički narod Beograda. Di si bila ti do sad?
Ne žuri, djevojčice
Kasna je jesen, godina se okrupnila i otežala, ponovno sam u Beogradu, želim skinuti koji sloj sebe, ostaviti ovdje koju suvišnu misao. Čitav dan je padala kiša, žuto lišće lijepi se za asfalt. Došla sam zagrliti prijatelje, prodisati u šetnjama, koracima koji nagovještavaju privremeni smiraj. Nalazim se s prijateljem, odlazimo na tulum kod njegovih poznanika u stan. Svi su mladi i veseli, neizvještačeni umjetnici preživljavanja, nesigurni u svom veselju, kao da već posežu rukom za onim što dolazi sutra i shvaćaju da njihova ruka nema puno veze s time. Plejliste na YouTubeu se izmjenjuju, uz poneke pjesme idu i objašnjenja – zašto i kako su bitne. U jednom trenutku netko pušta Ne žuri djevojčice. Nema uvoda, nisu potrebna objašnjenja. Svi pjevaju.
Foto: Wikimedia Commons
Moj lipi anđele
Na Zelenom vencu, kupujem banane. Izbjeglice na ulazu, stiskaju se u bundama, prodaju neke sitnice, pokušavaju zaraditi koji dinar, u ovom gradu čekaju i lutaju već mjesecima. Nadimljeni i čađavi od baraka koje sada nazivaju domom. Nebo nam bode oči svojim bijelim šiljkom, to je boja zime. Prolazim po štandovima, već sam i pojela pola banana, jedan stariji prodavač ima mali zeleni radio, položen na žutoj kesi. Čujem kako svira Ako nas tužne jutrom probude i srce stisne se od nevoje.... Pjevuši lagano i prebire po povrću, baca par gnjilih primjeraka. Gledam njega, gledam izbjeglice na ulazu, gledam bijelo nebo. Čovjek se nasmiješi i kimne glavom. Nasmiješim se natrag, odzdravljam i izlazim s pijace. Čuvati osmijeh jedni za druge, možda i najljepše i najviše što možemo.
Ča je život vengo fantažija
Feštamo u Zemunu, popilo se, pojelo, izgrlilo. Proljeće je u zraku, a još nakon njega ide ljeto - svašta nam se može dogoditi, i to lijepo i veliko, vjerujemo. Ljudi se penju po stolovima, kafana nam gori pod tabanima, svi bježe od poda, skaču u vis, u spas. Pružaju ruke, povlače druge na stol, kao da govore - dođi, noćas si dozvoljavamo biti bliže nebu, pa što bude. Vani je možda dva ujutro, možda zora, nitko ne zna, nitko ni ne mari.
"A sad, moja najdraža", viče žena s jednog od stolova. Pedesetak joj je godina, možda radi ovdje, nisam sigurna. Koga god sam ovdje i upoznala, upoznala sam večeras. U svakom slučaju, ona prisvaja prostor na način koji odaje da ga poznaje intimno. Mogla bi zatvorenih očiju prohodati čitavu prostoriju, natočiti si čašu vina s trećeg stola, i zavrtjeti se na malenom podiju, sigurna sam. Tako je vidim dok najavljuje svoju omiljenu pjesmu. Evo ga, kreće, stihovi za koje znam da vode ka onom Ča je život vengo fantažija.... Smijem se, ona zatvara oči i pjeva. Tu je i tamo, svugdje gdje treba i želi biti.
