Lokalni izbori. Kako bi vanzemaljcu objasnili što je to? Predaja odlučivanja u/o mjestu življenja manjoj grupi ljudi? Davanje dijela svoje moći nekolicini iz našega susjedstva? Tako nekako.
Smatrate li da bi odgovor "cirkus i farsa koja nema smisla" vanzemaljac razumio? Ili bi shvatio/la/lo samo razočaranje, distanciranost, teret koji osjeća u vašem glasu, a ne sadržaj.
Kakve veze imaju lokalni izbori s mirom? Pitanje meni zvuči kao trik pitanje na intervjuu za posao u misiji UN-a, OSCE-a, kao pitanje na obrani magisterija, doktorata. Čudno. Zašto? Biramo ljude koji će voditi, upravljati našom najužom društvenom životnom zajednicom. Naravno da hoćemo živjeti u miru. Što je onda čudno?
To da lokalna vlast nema uticaja na mir ili to da ne želi imati uticaja na mir? Ako im pitanja vezana za mir - prevenciju nasilja i nepravde - dostojanstven život bez straha, nisu u domeni djelovanja, a što onda jeste?
Slažem se i ja da ima, bar naizgled, nečega opuštajućeg u priznanju vlastite beznačajnosti. Ako smo nule, ne možemo mnogo ni zeznuti, ide ta crta razmišljanja, kriva, da ne može biti krivija.
Time se bavi policija. Stvarno? Donekle da, ali tko od nas ne pozna osjećaj otvaranja računa za struju, vodu, slivne vode, kanalizaciju, komunalne naknade, odvoz smeća, porez na auto, ...? Mene je svaki put strah makar malo, zato odugovlačim s otvaranjem. Straha, života upitnog dostojanstva u ulicama, kvartovima, selima i gradovima ima i previše. Beskućnici, lokalni pijanci pred dućanom, kuće bez infrastrukture, kvartovi bez dječjih i sportskih igrališta ili sa zapuštenima, birtije i kladionice pokraj škola, proslave i fešte koje gutaju alkohol, buku, deranje, upitne i problematične poruke, nabujala administracija koja se množi i nikako da stane, "kultura" koja zaglupljuje a ne prosvjetljuje, doktor koji je daleko, nema to sve veze s policijom. Ima s vođenjem i upravljanjem zajednicom.
Kvaliteta života, ok, ali mir? Kakve on veze ima s ovim izborima? S Trumpom, Erdoganom, Putinom, da, ali s mojom ulicom, selom ?
Slažem se i ja da ima, bar naizgled, nečega opuštajućeg u priznanju vlastite beznačajnosti. Ako smo nule, ne možemo mnogo ni zeznuti, ide ta crta razmišljanja, kriva, da ne može biti krivija. Lokani izbori nisu važni iz milijun razloga i točka. Wow, autoritativnog li izraza kompetencije. Kompetencije za određivanje nenadležnosti. To nije ni glupost, to je blesavost. Priznajmo radije da sami ne znamo kako glasati, za koga, što ocjenjujemo, procjenjujemo, biramo.
Sad već malo ozbiljnije razgovaramo. Biramo simpatične, ne biramo antipatične, ne/biramo stranke, ovlaš-odokativno ocjenjujemo minuli rad, no u stvari ne znamo što nam je činiti. Kako znamo koje su vještine, znanja, kvalitete potrebne za učinkovitu, mudru, transparentnu, inovativnu, odgovornu lokalnu upravu? Samo ovo pitanje diskvalificira 80% kandidata/kinja u startu. Koliko možemo povezati život u naprednim, prosperirajućim, zadovoljnim zajednicama s kvalitetnom lokalnom upravom? Ima mjesta u kojima bismo željeli živjeti, ne samo zato jer su lijepa. Kako tamo funkcionira lokalna uprava? Kako da tako bude i kod mene/ nas?
Koliko možemo povezati život u naprednim, prosperirajućim, zadovoljnim zajednicama s kvalitetnom lokalnom upravom?
To su prava pitanja. Kako da nam bude bolje? Što točno vi na listama nudite? Kako ćete to ostvariti? Koga ćete zakinuti i zašto baš njih? Koga ćete protežirati i zašto da vas ja u tome podržim? Koju crtu nećete nikako preći a ako budete, odmah ćete dati ostavku? Koliko ćete se i s kojim znanjima, resursima zalagati za stvari koje su meni jako važne?
To su mirovna pitanja. Povezivanje uzroka i posljedica. Zahrđala ograda na školskom dvorištu nije takva zbog kiše. Takva je jer se štedilo na boji. Slomljene klupe, ljuljačke i tobogani nisu takvi zbog nasilne djece. Netko nije odradio posao kako treba. Netko nije pri ugovaranju posla uključio održavanje. Netko nema pojma otkud su djeca nasilna i zašto im škola u tome ne pomaže. Netko ne zna vezu između otpuštenih radnika - razočaranih branitelja - dostupnog alkohola - obiteljskog nasilja - djece koja se nemaju gdje igrati - mladih koji su sretni s klupama u parku i bocama pive - kulture u kvartu - rekreativnog sporta - posječenog stabla u Masarykovoj - preopterećenih i podcijenjenih učitelja itd itd.
Svi ti Netko imaju ime no ono je zamagljeno ne samo zbog Neznanja, čak i više zbog Nezamjeranja. Što je drugo ime za strah. Od posljedica. Krivo. Strah da ćemo živjeti dostojanstven život. Koji uključuje odgovornost. Uključuje donošenje odluka. Isključuje svećenika koji ih donosi za mene, no ne i onoga koji mi pomaže da smognem snage da budem ja.
Što jeste mirovni rad? Postavljanje pitanja. Traženje odgovora.
Što jeste mirovni rad? Postavljanje pitanja. Traženje odgovora. Slušam nedavno trenera FK "Profesional" iz Skopja koji vodi školu nogometa u koju mi ide sin. Ne očekujem mnogo od njegovog govora (jer imam predrasuda, naravno da imam) i ostajem zatečen. " Naš je cilj maknuti djecu s ulice. Učiti ih odgovornosti, disciplini, suradnji, radu na sebi, pravilnoj ishrani, osnažiti ih protiv ovisnosti, odmaknuti s mobitela. Nije nam cilj rezultat, pobjeđivanje, odgajamo ih, stvaramo ljude." Govori a ja mu vjerujem. Jer jeste vjerodostojan a ne zato jer je tako PR agencija napisala na billboardu. " Pitajte vaše trenere. Ne zadovoljavajte se s odgovorom da vam je sin dobar. Pitajte: U čemu je dobar? U brzini trčanja ili izdržljivosti, dodavanju, pregledu igre, skočnosti, nagloj promjeni pravca, udarcu s unutrašnjom stranom lijeve noge? Tražite konkretne odgovore, pokazatelje, indikatore."
To jeste mirovni rad. Pitajmo one koji znaju, koji donose odluke, raspodjeljuju naše novce, odlučuju o prioritetima. Svaki kupljeni službeni auto za lokalnu upravu ima i naše odobrenje. O da, ima. Svaki kWh grijanja ureda općine zimi i hlađenja ljeti uzima od naših novaca. Svaki komadić hrđe na ogradi vrtića je naš prijatelj, pokazatelj da je novac otišao gdje nije trebao. Saznajmo gdje. Sada.
Svaka nepometena ulica, manjak košara za smeće, našminkana zgrada uprave u okruženju siromašnih kuća, svaki stranački čelnik koji jede na našoj proslavi, glazba sumnjive kvalitete s zvučnika ili s pozornice umjesto uvježbanog zbora ili nadarene pijanistice - su nam pokazatelji, jasni znakovi kako se upravlja našom zajednicom.
Koliko smo spremni sebe podcijeniti ako jeste točna izreka da svaki narod ima vlast koju zaslužuje?
Prvi korak je prekrižiti riječ vlast. Uprava, lokalna uprava.
Prvi, a već veliki.
Dragi čitatelji i čitateljice, H-Alterova budućnost je kontinuirano neizvjesna. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.
