Država se nikad nije ozbiljno pozabavila saniranjem traumi djece koja su bila pod oružjem, a odgovorni se i danas ponašaju - neodgovorno.
"Nakon što mi je srušena kuća, moja obitelj je bila u podrumu gdje je nekad bilo disko Student. Tamo su boravili mineri. Kad mi je otac poginuo u desetom mjesecu, odlučila sam im se priključiti. Moj budući muž, zapovjednik Josip Horvat, zvan Mađar, odveo me je u zapovjedništvo gdje su me u čudu gledali i pitali što ja radim tu. Nakon inzistiranja, Mladi Jastreb mi je rekao da se mogu priključiti, ali da ne smijem ići u akcije. Nismo ga poslušali", prisjeća se Sandra Horvat, jedna od najmlađih maloljetnih braniteljica Vukovara. Kad se priključila vojsci, imala je četrnaest godina. Sudjelovala je u ratu u Vukovaru, u proboju, a kasnije u Slavoniji i na Kupresu.
horvat.jpg
Naučila je rukovati skoro svim oružjem, a ima i zahvalnicu kao najbolji minobacač. "Potukla sam muške u gađanju, a Drago Jagetić mi je dao pohvalu koja mi i danas stoji na zidu", kaže Sandra. Govoreći o svojim ratnim iskustvima, prisjeća se pogibelji prijatelja, užasa bolnice u koju su donosili stare lijekove, nedostatka vode. No, kako kaže, depresije i ružnih sjećanja nastoji se osloboditi i na njih ne misliti. Danas ima čin narednika i živi sa suprugom i dvoje djece u Zagrebu. Žao joj je što se ne govori više o ljudima koji su poginuli, o neznanim junacima. Da treba, otišla bi ponovo u rat. Na svoje iskustvo je ponosna.
"U početku nisam željela ići u proboj, ali su me nagovorili, jer su rekli kako se uskoro vraćamo. Kad smo išli u proboj, hodali smo noću između kukuruza gdje je bilo minsko polje. Bilo me strah da se ne izgubim. Došavši napokon do šume, upalili smo vatru da bismo se zagrijali. No, kako smo bili mokri iz nas je isparavala voda, i nismo znali da li da stanemo uz vatru ili da se odmakemo od nje", opisuje Sandra jednu od prvih akcija. Nakon pada Vukovara završila je u Borongaju, odakle je krenula u daljnje akcije s vojskom u 124. brigadi. Borila se u Slavoniji i BiH.
Enver Arnautović, koji je kao šesnaestogodišnjak stao u obranu svog grada, nije otišao u proboj. "Zajedno s drugovima odlučio sam ići u proboj, ali nas je doktorica Vesna Bosanac odvratila. Ostali smo u bolnici gdje je 20. studenog došao Veselin Šljivančanin. Prilikom razvrstavanja, muškarci su išli na jednu, a žene i djeca na drugu stranu. Kad je došao red na mene, željeli su me odvojiti na stranu muškaraca. Pitali su me da li sam nosio pušku, ali doktorica Bosanac me spasila, rekavši da sam
arnautovic.jpg
dijete. Tako sam se našao u grupi sa ženama i djecom", priča Enver Arnautović, danas tridesetšestogodišnjak. "Prijavio sam se zajedno s prijateljima iz ulice u mjesnu zajednicu. Dobio sam pištolj i pušku. Bio sam u pričuvnom sastavu Zbora narodne garde. Tada je bilo mnogo dezertera, a mi koji smo ostali, odlučili smo se priključiti obrani, bez obzira što nismo bili punoljetni. U početku smo čuvali mjesnu zajednicu, a kasnije sam zajedno s Ivanom Kapularom proveo četrdeset dana na položaju kraj Borova naselja. Nekoliko dana sam bio na Olajnici, gdje smo morali spašavati ljude, koji su živi gorjeli u zgradama. Do pada Vukovara, bio sam u interventnoj satniji kod zapovjednika Antun Dugana Samuraja", priča Enver Arnautović. Nakon Vukovara, ostao je u vojsci boreći se u Slavoniji i BiH.
Po završetku rata Enver Arnautović ostao je u vojsci i završio fakultet. Danas je umirovljeni branitelj i živi u Vukovaru. Zajedno sa tri branitelja, 2009. osnovao je pčelarsku zadrugu Agro med Vukovar. Dopredsjednik je Udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske, koja se zalaže da maloljetni branitelji uđu kao posebna kategorija u Zakon o braniteljima, te da se svima prizna status dragovoljca, neovisno o zakonskom propisu. Naime, prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, dragovoljcima se priznaju oni koji su u ratu sudjelovali najmanje sto dana od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992. g.
Nataša Jokić Begić, psihologinja: "Kod mladih ljudi traumatizacija može trajno promijeniti sliku svijeta, ali i sebe samog. Osoba može postati pretjerano osjetljiva, sklona neprijateljskim doživljajima, kontinuirano napeta i razdražljiva"
"Da je obrana Vukovara potrajala još mjesec dana, ovdje bi ratovala djeca od 12 godina i žene od 50 godina. Gledala se samo sposobnost, ne godine. I sad, ako netko nije bio svih sto dana u ratu, nema status dragovoljca. Mi samo želimo moralnu satisfakciju i priznanje da smo u ratu sudjelovali kao dragovoljci, tako da sutra možemo svojoj djeci to i potvrditi. Nikako drugačije u rat i nismo mogli", kaže Arnautović, koji procjenjuje da je 70 do 80 posto njihovih članova taj status uspjelo ostvariti. U samom Vukovaru kaže da je bilo 93 maloljetnih branitelja od kojih je 46 poginulo.
Igor Kačić, najmlađa žrtva Ovčare, također je bio maloljetni branitelj. Udruga broji 1 080 članova, a prema nekim podacima tih je godina Hrvatsku branilo oko 3 500 maloljetnika. Do službenog broja nismo mogli doći jer je informatičar u Ministarstvu branitelja bio na službenom putu.
"Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata koji su sudjelovali u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao maloljetne osobe mogu ostvarivati sva prava iz Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i to kako invalidska prava, tako i mirovinska prava te prava s osnove materijalnih potreba korisnika, kao što je pravo na opskrbninu, koja se priznaje hrvatskim braniteljima, koji su nesposobni za privređivanje i ispunjavaju zakonske uvjete što se tiče dohodovnog i imovinskog cenzusa", stoji u priopćenju Ministarstva branitelja.
No, neki od njih su naišli na probleme i prilikom ostvarivanja statusa branitelja, pošto im zapovjednici nisu željeli potpisati da su sudjelovali u ratu jer je, međunarodnom Konvencijom o pravima djece, djecu zabranjeno mobilizirati. Pokretali su i upravne postupke i na različite načine dokazivali svoju pripadnost određenim postrojbama. "Najmlađi branitelj imao je 14 godina, a zapovjednik mu prvo nije htio potpisati potvrdu o pripadnosti. Zatim mu je potpisao potvrdu, ali kada je ovaj počeo raditi na ostvarivanju svojih prava, potvrdu je povukao jer po UN-ovoj konvenciji o pravima djeteta zapovjednici maloljetnika čine ratni zločin njihovim raspoređivanjem na borbene zadatke", kaže Arnautović.
Svjestan je da mnogi od njegovih suboraca nailaze na poteškoće u životu s obzirom na to da su stradali psihički, ubijajući druge vojnike te spašavajući ranjenike.
"Dječja dob je posebno ranjiva na traumatske događaje, a posebice na one izazvane ljudskim nedjelom. Rat je jedno od najstrašnijih nedjela pa je mogući utjecaj na djecu, koja su aktivno sudjelovala u ratu, sigurno nepovoljan. Zbog traumatizacije, i kod odraslih ljudi može doći do potpune promjene slike svijeta, koji se doživljava kao nesigurno i opasno mjesto. Kod mladih ljudi traumatizacija može trajno promijeniti sliku svijeta, ali i sebe samog. Osoba može postati pretjerano osjetljiva, sklona neprijateljskim doživljajima, kontinuirano napeta i razdražljiva", kaže psihologinja Nataša Jokić Begić sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje je doktorirala na temi PTSP-a. Arnautović objašnjava kako mnogi njegovi kolege prolaze kroz teška razdoblja jer im je psihičko zdravlje ugroženo i ovakvim odnosom institucija: "Ljudi su izgubljeni u sustavu, hvataju se za droge, alkohol ili pljačku. No, mislim da je spas u radu".
Nataša Jokić-Begić, koja je 2004. bila zaposlena na Klinici za psihološku medicinu KBC-a Rebro gdje je tijekom rata i poslije njega najveći broj klijenta dolazio upravo iz
Nataša Jokić Begićbraniteljske populacije, govori o jednom takvom slučaju: "Sjećam se mladića iz Vukovara koji je kao 14-godišnjak izašao iz grada. Nakon dolaska u Zagreb aktivno se uključio u rat, usprkos molbi majke i nas stručnjaka, da to ne čini. Kroz nekoliko godina mi se javio ponovno, imao je 19 godina. Na žalost, kao aktivni sudionik rata bio je umirovljen. To tek nije bilo dobro, jer se radilo o mladom čovjeku na početku odraslog života i mirovina nikako nije mogla pridonijeti kvaliteti njegova života. Crne slutnje su se ostvarile -mladić je ubrzo razvio ovisnost o narkoticima".
jokic_begic.jpg
U Uredu pravobraniteljice za djecu rečeno nam je da im se "tijekom 2007. godine, dopisom obratila Udruga maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske, sa sjedištem u Vukovaru. Obraćanjem Uredu htjeli su ukazati na teškoće osoba, koje su kao djeca bili sudionici u Domovinskom ratu, u dobi od 13,14,15,16 i 17 godina (prema riječima predstavnika Udruge), pri pokušaju ostvarenja prava sukladno Zakonu o hrvatskim braniteljima. Upozorili su i na njihove teškoće u prilagodbi mirnodopskom načinu života nakon napuštanja postrojbi, povezujući nerazumijevanje društva za njihove potrebe s neprihvatljivim ponašanjem određenog broja osoba iz te skupine u sadašnjem životu (ovisnost o alkoholu i opojnim sredstvima, kriminal)". Ured ih je savjetovao da se obrate Ministarstvu branitelja.
U Udruzi nastoje pomoći suborcima, koji nailaze na probleme, ali isto tako očekuju više pomoći od nadležnih institucija. Predsjednik Damir Besednik ogorčen je na predstavnike vlasti. Napominje kako su se četiri puta obraćali Saborskom odboru za ratne veterane, no njihovi zahtjevi nisu priznati. Ni Predsjednik ih nije primio. "Siti smo političara i cinika", kaže. Dodaje kao su se obraćali i Pučkom pravobranitelju, ali bezuspješno. Na naš upit uredu Pučkog pravobranitelja zbog čega im nije ponuđen nikakav odgovor, i mi smo ostali zakinuti.
Iako je riječ o vrlo ranjivoj populaciji, izgleda da njihov potencijal u smislu biračkih listića, brojčano nije dovoljno velik da bi zainteresirao vladajuće strukture. Arnautović kaže kako se nada da će s novom vlašću imati više uspjeha.
