Ovih dana na Vukovar mislimo.
Mladi ne pamte, ali stariji znaju - najbolje su deke dolazile iz Vukovara. Nisu to bile samo deke, bile su mnogo više, statusni simbol. Imati vuteksice značilo je biti netko, ćutiti dašak blagostanja, topline, mekoće male mace.Vukovar je bio velik nekad i postaje velik opet, jer se Dobro ne može pobjediti, ono se može samo trenutno zasjeniti, odgoditi, u stranu pomaknuti, no ne zadugo
Slično je bilo sa startasicama, najboljom domaćom sportskom obućom proizvedenom ikad. Sportski, a još više modni simbol, u startasicama nisi mogla loše odigrati stolni tenis, niti mali nogomet, za sve su one bile cool iako ih tvorac nije tako svestranima zamislio. No što zna dječja noga što je namjena, a što primjena.
Borosane su bile ozbiljnije, s njima nije bilo šale. Tete u borosanama bile su zakon, konobarice, medicinske sestre, prodavačice, cijeli dan na nogama dao se izdržati.
Vukovar je uz Maribor u Sloveniji bio jedan od najbogatijih gradova u Jugoslaviji, mjereći po stanovniku. Samo jedna tvornica, najveća, Kombinat gume i obuće Borovo zapošljavao je preko 23 tisuća ljudi, skoro kao dva grada Umaga, danas najbrže razvijajućeg grada u Hrvatskoj. A tek plodna zemlja, širok plovni Dunav, najveća europska rijeka koja se baš tu, kod Vukovara, nekako posebno čarobno svija, zavija, na protok vremena i života podsjeća, kao da se sve mjenja, ne traje vječno osim njega samoga.
Grad je imao najvišu stopu brakova između Srba i Hrvata u cijeloj Jugoslaviji što je bio poseban ponos Vukovara. U njega se dolazilo na plesnjake, koncerte, kulturna događanja iz daleka, svašta se u Vukovaru lijepoga dešavalo, možda i zato jer je ljudi dvadesetak različitih nacionalnosti tamo zajedno živjelo, radilo, stvaralo, veselilo se i tugovalo.Vukovar je uz Maribor u Sloveniji bio jedan od najbogatijih gradova u Jugoslaviji, mjereći po stanovniku. Samo jedna tvornica, najveća, Kombinat gume i obuće Borovo zapošljavao je preko 23 tisuća ljudi, skoro kao dva grada Umaga, danas najbrže razvijajućeg grada u Hrvatskoj.
Tugovalo se da, kao što se u svakom normalnom životu tuguje kada nekoga izgubimo, no nitko se ratu nije nadao. Rat je iznenadio sve ili nije, zavisi s kim pričate, no iskreno - da će se toliko zla na taj prelijepi grad i njegove ljude sručiti, sigurno nitko nije ni u najgorim noćnim morama sanjao.
Rat jeste zlo, neprijatelj svega živoga, to ne smijemo zaboraviti. Ljude rat lako privuče jer im obeća laka i brza rješenja svih problema, jasnu pravdu, mami ih mirom i srećom, nutka ih pobjedom Dobra nad Zlom. Dok ljudi shvate da ih je rat lagao, da on ne nosi nikakav osmijeh, da mu dječja igra nije prijatelj, da jeste samo bol i jad i jed, kasno je.
Zato se važno osvrnuti oko sebe i cjeniti sva bogatstva koje imamo, ponajviše jedni druge, kojih god visina, širina, težina, godina, nacija, vjera, boja kose, broja zubiju, kojekavih opredjeljenja bili. Život kratak i krhak zaslužuje da se prema njemu odnosimo s najvišim poštovanjem, a ono mu recimo djeca najviše mogu iskazati kroz igru, učenje, smijeh, pjesmu, ples, suradnju, pomaganje, poticanje, veselju u uspjesima svojima i drugih. Kroz nesputanost, kreativnost, slobodu koja traži odgovornost, no prije svega kroz življenje života punim plućima, radosti suradnje sa svim ljudima.
Vukovar je bio velik nekad i postaje velik opet, jer se Dobro ne može pobjediti, ono se može samo trenutno zasjeniti, odgoditi, u stranu pomaknuti, no ne zadugo. Postaje velik jer se suprotstavlja svemu onom što ga je napalo: zatvorenost, isključivost, mržnja, gruba sila, bezosjećajnost za druge, navodna briga za svoje a zapravo neljudskost u svom najgorem obliku.Grad je imao najvišu stopu brakova između Srba i Hrvata u cijeloj Jugoslaviji što je bio poseban ponos Vukovara
Danas Vukovar treba sve nas, ne samo jedan dan u godini, treba nas stalno, jer je on ono posebno mjesto gdje se ratu kaže NE, gdje se svakoj isključivosti mora reći NE, svakom zatiranju drugačijosti NE, svakoj laži, svakom nepoštivanju života, ljudi, koliko god malo to nepoštivanje izgledalo. On je naš test i naša šansa da svi budemo bolji ljudi, da jedni u drugima gledamo priliku, bogatstvo, dopunjavanje, inspiraciju, utjehu, ushit iznenađenja, oslobođenje od svake loše nakane.
Sjećati se danas Vukovara znači iz svjetla i tame prošlosti, osvjetljavati put budućnosti koja je odavno počela. Budućnosti u kojoj će biti mjesta za sve, u kojoj će biti sjećanja za sve, a ponajviše nade, mira, mnogo kulture i umjetnosti, najboljih dostignuća na svim poljima.
Tako će i svaka žrtva dobiti svoj smisao, dajući nam snage da nikakvih žrtava više nikad ne bude. Tako ćemo najbolje sebi, svima otišlima i svima koji će tek doći pokazati da je jedino ljubav vječna i nepobjediva. Koja se još zove život, neki ju zovu mir a neki Bog, no samo je ime najmanje važno.
Pogled podrške ili osmijeh osobi koja nam se ne čini nimalo bliska ni draga je njeno ostvarenje u najboljem obliku. Nije lako? Naravno. Ništa vrijedno nije lako. Mala odgoda je u redu, ljudi smo. Znači imamo dogovor – ako ne danas, onda već sutra?
