Zašto? Počnimo od uobičajene tvrdnje da su svjetske zalihe nafte dovoljno bogate da se vrhunac njezine proizvodnje treba očekivati tek godinama ili desetljećima u budućnosti.
Nafta je već toliko poskupila da si je mnogi krajnji potrošači više ne mogu priuštiti kao prije, a pogotovo ne po još većim cijenama
Svi se slažu da na našem planetu još uvijek postoje velike količine nafte i srodnih izvora energije. Ta je neosporna činjenica u srži većine pokušaja omalovažavanja upozorenja o vrhuncu proizvodnje i njegovim posljedicama. Međutim, vađenje i dostavljanje tih energenata do potrošača po prihvatljivim cijenama svake godine postaje sve veći problem. Za naftnu industriju su troškovi proizvodnje drastično porasli i još uvijek rastu stopom od oko 10 posto godišnje. Proizvođači stoga ovise o razmjerno visokim prodajnim cijenama nafte kako bi pokrili povećane troškove vađenja preostalih naftnih zaliha – "guste nafte" iz naftnog škriljavca, ili Arktika, dubokog mora i bituminoznog pijeska. Međutim, nafta je već toliko poskupila da si je mnogi krajnji potrošači više ne mogu priuštiti kao prije, a pogotovo ne po još većim cijenama. Primjerice, američko gospodarstvo ima naviku da na skokove u cijenama nafte redovito reagira padom u recesiju. Uz poskupljenje s 20 na 100 dolara po barelu nafte (koje se dogodilo u razdoblju od 2002. do 2011.), gospodarstva većine industrijaliziranih zemalja počela su usporavati i stagnirati. Koje bi bile posljedice kad bi cijena nafte trajno porasla na 150$ ili 200$ po barelu? Možda nikad nećemo doznati, no pred nama je pitanje: može li si svijet priuštiti plaćanje cijene koja bi omogućila proizvođačima da nastave cijediti ugljikovodike iz zemlje na razini sadašnje proizvodnje? Unatoč tvrdnjama apologeta naftne industrije koji se fokusiraju samo na činjenicu da ispod površine Zemlje zaista još postoji ogromna količina nafte, činjenica je da tržišne zakonitosti ponude i potražnje ukazuju na predstojeći problem: tražena roba koja je sve teže dostupna obično ima i sve veću cijenu.
Koje bi bile posljedice kad bi cijena nafte trajno porasla na 150$ ili 200$ po barelu?
S druge strane, neki zaštitnici okoliša odbacili su temu vrhunca proizvodnje nafte jer vjeruju da jednostavno nije dovoljno važna. Za njih su klimatske promjene jedino čime se trebamo baviti. Po njima, društvo se od svoje kolektivne ovisnosti o ugljikovodicima mora osloboditi potpunim odvikavanjem od svih fosilnih goriva. Možemo proći kroz potrebnu energetsku tranziciju zamjenom za prihvatljive izvore i povećanjem energetske učinkovitosti. Moramo razviti niskougljične alternative (solare i vjetar, možda i nuklearke), pametnije koristiti energiju i elektrificirati transportni sektor razvojem automobilskih baterija, a ne gubiti vrijeme na sporedne teme.
Slično kao i argument o velikim preostalim zalihama, i ova linija rezoniranja polazi od neoborive premise. Zaista, antropogene klimatske promjene najteži su i najopasniji okolišni problem s kojim se čovječanstvo ikad susrelo. Potencijalne posljedice protezat će se stoljećima, pa i tisućljećima u budućnost i prijete ne samo čovječanstvu nego i tisućama ili milijunima drugih vrsta. No, problem vrhunca proizvodnje nafte neće nestati samo zato što se radi o neugodnoj temi koja nas odvlači od bavljenja drugom gigantskom prijetnjom. Zapravo, te su dvije teme gusto isprepletene i kao društvo ćemo se morati pozabaviti objema istovremeno kroz realističnu i sveobuhvatnu strategiju, čemu ću se vratiti malo kasnije.
No prvo, je li tranzicija na obnovljive izvore energije samo pitanje politike i regulative, kako mnogi klimatski aktivisti sugeriraju? Teško. Transformacija elektroenergetskog sektora je enorman zadatak sam po sebi. Nestalnost vjetra i sunca kao izvora energije zahtijeva ogromne troškove za razvijanje sustava pohrane privremenih viškova, stvaranje redundantnih proizvodnih kapaciteta, kao i unapređenje distribucijske mreže. No tekuća goriva predstavljaju još veći izazov.
Antropogene klimatske promjene najteži su i najopasniji okolišni problem s kojim se čovječanstvo ikad susrelo
Čak i najnaprednije baterije, u usporedbi s naftom, blijede u sposobnosti pohrane energije. Zbog toga je malo vjerojatno da ćemo ikad vidjeti električne avione, traktore, brodove, teretnjake ili buldožere. Neki energetski stručnjaci pozivaju se na stlačeni prirodni plin kao potencijalno učinkovito prijelazno gorivo za sektor prijevoza. Međutim, to ovisi o pretpostavci da će plina dobivenog frakturiranjem biti dovoljno i da će i dalje biti dostupan po prihvatljivim cijenama. No, ta se perspektiva ne čini niti malo vjerojatnom u svjetlu nalaza istraživanja Post-ugljičnog Instituta koje razmatra lokacije i efikasnost proizvodnje u potencijalnim bušotinama. Nadalje, vodik bi mogao biti gorivo koje pokriva neke niše, no proizvodnja pomoću drugih izvora energije podrazumijeva određene gubitke, a isto vrijedi i za pitanje njegove pohrane. Konačno, ako bismo htjeli proizvesti velike količine vodika iz vode pomoću električne energije kako bismo namirili potrebe transportnog sektora, to bi predstavljalo dodatni teret za izvore temeljene na suncu i vjetru, koji imaju ionako enorman zadatak da kompenziraju ugljen i plin u elektroenergetskom sektoru.
A što je s energetskom učinkovitošću? Odlična ideja! Svakako moramo smanjiti rasipanje energije. Znanstvenici s Instituta Rocky Mountain sastavili su niz izvrsnih prijedloga za to. Međutim, čak i energetska učinkovitost ima svoja ograničenja, pa iako se veza između energetske potrošnje i razine gospodarskih aktivnosti može poprilično rastegnuti, ipak se ne može u potpunosti raskinuti. Na primjeru nafte, istina je da su mnoge zemlje smanjile svoju ukupnu potrošnju u posljednjih nekoliko godina u reakciji na porast cijena. No činjenica da su njihova gospodarstva pritom oslabila sugerira da su poboljšanja u energetskoj učinkovitosti sporija od povećanja cijena energenata. Prosječna učinkovitost potrošnje kod motornih vozila se popravila, no ne dovoljno brzo. Stoga je glavna strategija energetske "učinkovitosti" bila naprosto da se manje putuje, i pritom suoči s opadanjem ekonomskih koristi koje je jeftini transport ranije omogućavao.
Ništa od ovoga nije trivijalno – nafta je ključna za funkcioniranje suvremenog industrijskog svijeta. Koristimo ju za sve oblike transporta, što znači da je ključna za funkcioniranje svjetske trgovine. Ona također pogoni građevinski sektor, iskorištavanje prirodnih resursa (rudarenje, ribarenje, šumarstvo), kao i poljoprivredu. Ovi sektori zajedno čine osnovicu realnog, fizičkog gospodarstva industrijaliziranih država.
Međutim, troškovi proizvodnje nafte neminovno rastu, a za naftu je vrlo teško naći kvalitetnu zamjenu. Kao što sam već pisao u svojoj nedavno objavljenoj knjizi, ovo u konačnici znači da se nalazimo na kraju razdoblja u povijesti koje je počelo nakon Drugog svjetskog rata, a koje je obilježio brz ekonomski rast temeljen na jeftinim i lako dostupnim energentima. Od toga ne možemo pobjeći: društva će neminovno postati manje mobilna te će, što bi nas trebalo osobito zabrinjavati, ili proizvoditi manje hrane ili ćemo ju proizvoditi uz veći intenzitet ljudskog rada.
Je li tranzicija na obnovljive izvore energije samo pitanje politike i regulative, kako mnogi klimatski aktivisti sugeriraju? Teško.
Naravno, vrhunac proizvodnje nafte i klimatske promjene nisu jedini problemi s kojima se suočavamo. Ekonomisti se s pravom zabrinjavaju u vezi pretjeranih dugova većeg dijela svijeta. Ekolozi upozoravaju na gubitak bioraznolikosti, sveprisutno kemijsko zagađenje i prenapučenost planeta. Stručnjaci koji proučavaju sustave proizvodnje hrane pokušavaju (obično uzalud) privući pozornost javnosti na kontinuiranu degradaciju plodne zemlje i iscrpljivanje podzemnih vodonosnika pretjeranim ispumpavanjem radi navodnjavanja. Stručnjaci za javno zdravstvo upozoravaju na prijetnju pandemijâ zbog slabljenja učinka antibiotika s obzirom na razvoj otpornosti mikroba na njih. Za gradske vlasti diljem svijeta zastarijevanje i raspadanje sustava vodovoda, kanalizacije, plinovoda, mostova i elektroenergetske mreže predstavljaju gomilu problema, ili katastrofa, kojima će se trebati baviti. Ovaj niz možemo nastaviti u nedogled. Svega toga ima previše. Možda je jedini način da izbjegnemo prezasićenost svim tim krizama taj da jednostavno prestanemo obraćati pozornost. No, među svim tim prioritetima i problemima, problem vrhunca proizvodnje nafte neće nestati.
Oni među nama koji odbijaju zatvoriti oči pred problemima prije ili kasnije dođu do točke kad moraju provesti svojevrsnu trijažu kao misaoni eksperiment. Koje su najgore krize s kojima se čovječanstvo dugoročno suočava? Koje su najgore krize koje nam prijete u bližoj budućnosti? Što su zapravo dublji uzroci, iz kojih proizlaze brojni opisani simpotmi? Ovakav misaoni proces doveo je mnoge analitičare do zaključka da se naša vrsta, u suštini, suočava s istovremenim ekološkim problemima prevelike populacije, iscrpljivanja resursa i okolišne degradacije, a sve kao rezultat relativno kratkog razdoblja ubrzanog rasta na krilima ogromne, no svakako privremene, subvencije u obliku fosilnih goriva. Otkrili smo zakopano blago, bacili se u neobuzdanu potrošnju i razvili način života koji se ne može održati kroz duži period. Vrhunac proizvodnje nafte, klimatske promjene, iscrpljivanje rijetkih ruda, degradacija tla, gubitak bioraznolikosti – sve su to samo pojmovi kojima slijepci opisuju dijelove slona.
Naša se vrsta, u suštini, suočava s istovremenim ekološkim problemima prevelike populacije, iscrpljivanja resursa i okolišne degradacije, a sve kao rezultat relativno kratkog razdoblja ubrzanog rasta na krilima ogromne, no svakako privremene, subvencije u obliku fosilnih goriva
Svakako se moramo baviti simptomima, no ne smijemo iz vida izgubiti njihove dubinske uzroke, s obzirom na to kako i zašto su pojedine krize međusobno usko povezane. Imam nekoliko prijedloga u ovom pogledu. Jedan je da počnemo probleme vrhunca proizvodnje nafte i klimatskih promjena gledati kao na dvije strane istog novčića. Taj novičić predstavlja naše oslanjanje na fosilna goriva, čija smo dva aspekta ranije razmatrali: kontinuirano opadanje koristi za realna gospodarstva zbog porasta cijene njihove eksploatacije, kao i kontinuirani porast okolišnih troškova spaljivanja preostalih zaliha. Oba ova aspekta zahtijevaju da smanjimo svoju ovisnost o fosilnim gorivima što je brže moguće, čak i po cijenu odricanja od nekih pogodnosti na koje smo navikli. Ako zadržimo holistički pogled na situaciju, shvatit ćemo da ne možemo imati i ovce i novce. Ne možemo računati na neometani nastavak spaljivanja fosilnih goriva čija kvaliteta opada, niti se možemo osloniti na to da ćemo tehnologijom riješiti nešto što je u osnovi ekološki problem. Dugoročno se ne možemo izvući ni plinom dobivenim frakturiranjem, kao što ne možemo niti iskopčati termoelektrane na ugljen pa umjesto njih samo ukopčati solarne panele i nastaviti istim stopama rasta populacije i potrošnje ostalih resursa. Umjesto toga, morat ćemo se prilagoditi količini i vrsti energije koja nam je dostupna samo iz obnovljivih izvora, a to znači sveobuhvatnu promjenu načina obavljanja gotovo svih ljudskih djelatnosti.
To nas dovodi do drugog, povezanog prijedloga. Konstelacija izazova s kojima se suočavamo znači da je ekonomski rast kakav poznajemo gotov - svršena stvar, nema dalje. To je samo po sebi grozna stvar s obzirom da završetak ere rasta sa sobom gotovo sigurno nosi financijske i političke turbulencije koje će zasigurno rezultirati i ljudskim žrtvama. No, iz perspektive dijagnoze i liječenja, taj kraj dramatično pojednostavljuje stvari. Ako naše krize proizlaze iz fosilnim gorivima pogonjene ekspanzije populacije i potrošnje, onda rješavanje tih kriza započinje koordiniranim, planiranim i pažljivo upravljanim programom dekarbonizacije i od-rasta (en. degrowth).
Vrhunac proizvodnje nafte, klimatske promjene, iscrpljivanje rijetkih ruda, degradacija tla, gubitak bioraznolikosti – sve su to samo pojmovi kojima slijepci opisuju dijelove slona
Moramo se suočiti s padom populacije i smanjiti energetsku potrošnju iz fosilnih goriva, istovremeno ublažavajući negativne učinke na ljude i okoliš - kako od posljedica dosadašnjeg rasta, tako i procesa kontrakcije. Svakako, lakše je to reći nego učiniti. No ako želimo civilizaciju zadržati u iole prepoznatljivom obliku, to je neophodno. Svakako bi pomoglo kad bismo svi mi koji radimo na saniranju nekog od brojnih simptoma globalnih kriza zajedno priznali da je upravo rast srž problema, a ne rješenje, te da je, kako god okreneš, rast ionako stvar prošlosti.
Ignoriramo li vrhunac proizvodnje nafte, a isto se može reći i za klimatske promjene, naš pogled na globalni set problema odmah se iskrivljuje. Hvatamo se za prividna rješenja koja se pokazuju uzaludnim trudom, ako ne i gore od toga. Vrhunac proizvodnje nafte pomaže nam razumjeti s čime se suočavamo i što moramo učiniti. To je ujedno i dar i prokletstvo od kojeg ne možemo pobjeći koliko god se pravili da uopće ne postoji.
----------------------------------------------------------------------------------
