U tekstu Homoseksualizam je bolest objavljenom 19. svibnja u internetskom izdanju Glasa Slavonije, kao i u nastupu u emisiji Otvoreno Hrvatske radiotelevizije 20. svibnja Ivica Šola, kolumnist Glasa Slavonije i sveprisutni društveni komentator, kritičar i analitičar iznosi nekolicinu teza koje ozbiljno pretendiraju da uđu u antologiju govora mržnje i isključivosti u hrvatskom javnom prostoru.
Društvo kroz svoje institucionalizirano bitstvo, državu, čini sve kako bi razdvojilo hetero mainstream od homo manjine. No, je li homoseksualac građanin ukoliko mu odričemo pravo na javnu vidljivost? Naravno da nije!
Šola piše svoj tekst kako bi se osvrnuo na akciju lezbijske grupe Kontra izvedenu dana 17. svibnja, koji je proglašen za Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije. Kontra je na spomenuti dan uručila Recept za lijek protiv homofobije Vladi Republike Hrvatske i javno kritizirala školski udžbenik S Kristom u život (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2008.), koji naučava da su "čini homoseksualni u sebi neuredni", a budući su protunaravni jer spolni čin zatvaraju daru života, ne mogu biti odobreni. Nadalje, katekizam će ustvrditi da prema homoseksualnim osobama treba izbjegavati "nepravednu diskriminaciju". Ovakva formulacija upućuje da postoji i pravedna diskriminacija koju treba primjenjivati prema homoseksualnim osobama ukoliko ne slijede nauk Katoličke crkve koji im propisuje da se imaju uzdržavati od homoseksualnih čina. Jer, što se dade zaključiti iz katekizma objavljenoga na web stranici HBK, homoseksualac je dobar čovjek (i dobar kršćanin) ukoliko vjerom u Isusa Krista nadvlada svoje protunaravne sklonosti.
Šola legitimira udrugu Glas roditelja za djecu kao snagu koja bez "netolerancije i isključivosti" već godinama provodi borbu za "ljudska prava i odgojni pluralizam". Primjer ove čiste borbe je nesumnjivo izjava Ladislava Ilčića, predsjednika GROZD-a, da mu ne smeta to što je Sanja Juras lezbijka, nego što uopće postoji homoseksualnost kao takav (Otvoreno, 20. 5. 2010.). Nasuprot "militantnim" gay udrugama, Šola favorizira nemilitantne homoseksualne udruge koje nisu gay (sic!). Među takvima je Exodus International, udruga koja je ponosna na to da već 30 godina stoji na usluzi muškarcima i ženama koji su aficirani homoseksualnošću jer je sloboda moguća kroz vjeru u Krista.
Treća sporna točka Šolinog teksta i televizijskog izlaganja na koju ćemo se osvrnuti je impliciranje da davanje prava homoseksualnoj manjini nužno znači diskriminiranje svjetonazora koji se razlikuju od onog koji Šola paušalno naziva "homoseksualnim".
Cijela predstava odvija se u kontekstu kad je predložena ustavna promjena koja bi u članak 14. Ustava uvela spolnu orijentaciju među temelje po kojima je zabranjena diskriminacija. Takva moguća ustavna pozicija se od homofobnih analitičara i aktivista gleda kao polazišna točka ukidanja tradicionalnih vrijednosti, zabranu javnog veličanja heteroseksualnosti, ma što to značilo, cenzuriranje Isusa Krista, ukidanje institucije braka... No, o čemu se radi uistinu? Čovjek kao građanin ima građanska prava koja su mu zagarantirana ustavom. Međutim, ukoliko je čovjek homoseksualac, konzumiranje nekih iz kataloga prava mu je onemogućeno. Na primjer, dok iz institucionalizacije heteroseksualnog duhovnog zajedništva, odnosno ljubavi, proizlazi pravo materijalnog zajedništva koje se očituje kroz zajedničku imovinu, pravo nasljeđivanja i sl. homoseksualne osobe su onemogućene u samom činu uspostavljanja tih materijalnih prava jer su onemogućene u samom opredmećenju svojeg duhovnog zajedništva u vidu neke građanske institucije. Na taj način provodi se diskriminacija ljubavi koja nije heteroseksualna, a diskriminacija per definitionem znači postupak kojim se unaprijed ograničuju ili onemogućuju prava građanina, grupa ili naroda.
Treba jasno izreći da pristajanje uz stavove Ivice Šole znači zaustavljanje procesa emancipacije manjinskih društvenih skupina i ponovno uspostavljanje sistema društvenih odnosa u kojem će neki institucionalizirani autoritet odlučivati o dobrobiti svakog pojedinca
Ovdje se radi o još jednoj, vrlo važnoj stvari. Poznato nam je da su osobe seksualnih orijentacija drugih od heteroseksualne često fizički ugrožene, predmet ismijavanja i drugih vidova psihičkog zlostavljanja. Uzrok takvog ponašanja prema LGBTIQ osobama je njihova društvena neafirmiranost izazvana njihovom javnom nevidljivošću. Priznajemo si, ne volimo gledati drugačije od sebe samih pa ih izdašno financiramo pod uvjetom da se zatvaraju u svoje zajednice, da otvaraju gay klubove, da imaju gay udruge i da imaju gay web stranice. Društvo kroz svoje institucionalizirano bitstvo, državu, čini sve kako bi razdvojilo hetero mainstream od homo manjine, odnosno kako bi razlučilo ono koje nam je ugodno gledati i na koje smo navikli, od onoga na koje nismo navikli pa nam nije ni ugodno gledati. No, je li homoseksualac građanin ukoliko mu odričemo pravo na javnu vidljivost? Naravno da nije! Sama suština nečijeg građanstva jest njegova uloga konstituenta javne zajednice koja se institucionalizira. Kao građanin, takav čovjek ima pravo javnog djelovanja koje se opredmećuje u, na primjer, biračkom pravu (aktivno i pasivno). Čovjek kao konstituent zajednice mora imati pravo sebe-predstavljanja u javnosti. Predstavljanje kao proizvođača, kao političkog subjekta, kao konzumenta neke usluge ili kao ljubavnika. Bespredmetno je uopće raspravljati o utemeljenosti zahtjeva za institucionaliziranjem tog prava i za LGBTIQ manjinu izmjenom članka 14. Ustava Republike Hrvatske!
Preko Šolinog stava da je dobar peder samo onaj koji se odriče svog pederluka, a koji proizlazi iz suštinskog nerazumijevanja ljudske naravi (jer seksualnost misli kao nešto čime čovjek biva aficiran, a ne kao nešto što je suštinski ljudsko, op. a.), bi se i dalo prijeći. Prihvatili bismo ga kao još jednu u nizu manifestacija društveno ukorijenjenog konzervativizma i bilo bi po narodnoj poslovici ujeo vuk magare. Međutim, autor u svrhu zagovaranja religijsko-političkih stavova koristi izuzetno perfidnu metodu. On istoj poziciji daje dva lica, religijsko i sekularno. S jedne strane dovodi prava LGBTIQ manjine u koliziju s vrijednostima kršćanske etike koju postavlja kao univerzalnu, iako ista kao religijska etika kreposti ne može biti univerzalna uslijed vlastitog heteronomnog porijekla (porijeklo vuče iz objave, a ne iz subjektivne spoznaje objektiviteta). S druge strane, proširenje ustavnog kataloga ljudskih prava na spolnu orijentaciju postavlja u uzročno-posljedičnu vezu s navodnim ugrožavanjem ljudskih prava heteroseksualnih roditelja i posljedično s ugrožavanjem demokratskih tradicija. Paradoksalno, demokraciju i ljudska prava brani se s političke pozicije čijim ukidanjem Velikom francuskom buržoaskom revolucijom je započeo povijesni proces emancipacije i izgradnje modernog građanskog društva na koje će se, povijesnim napredovanjem u svijesti o slobodi, nadograđivati emancipacija jedne po jedne društvene manjine. Treba jasno izreći da pristajanje uz stavove Ivice Šole znači zaustavljanje procesa emancipacije manjinskih društvenih skupina i ponovno uspostavljanje sistema društvenih odnosa u kojem će neki institucionalizirani autoritet odlučivati o dobrobiti svakog pojedinca.
Luka Matić, autor ovoga osvrta, student je filozofije i pedagogije iz Osijeka. (op.ur.)
