Ulice koje spajaju

Iako je tek u svojim dvadesetima, Yazan Halwani je ime koje ćete često čuti u Bejrutu. Posljednjih nekoliko godina postao je jedan od zapaženijih arapskih uličnih umjetnika, a pohvale njegovom radu stižu sa svih krajeva svijeta. Halwani je oslikao ulice Bejruta (i brojnih drugih gradova na svijetu) portretima pisca Khalila Gibrana, legendarnih pjevačica Fairuz i Sabah, ali i lokalnih heroja svakodnevice, poput Alija Abdullaha, beskućnika koji je umro jedne zimske noći u Bejrutu, i Faresa, dvanaestogodišnjeg prodavača cvijeća, koji je izbjegao iz Sirije i postao simbol ulice Hamra u Bejrutu.

S Halwanijem se sastajem u mirnom kafiću u ulici Gemmayzeh, živahnom dijelu grada prepunom kafića, galerija, knjižara i malenih trgovina. Opušten je i srdačan, s velikim osmijehom na licu i ostacima boje na prstima. Navigiramo od teme do teme, a Halwani govori s rijetko viđenom lakoćom stare govorničke duše. Raspravljamo o različitim slojevima (ulične) umjetnosti, korištenju grafita da bi se ispričala priča, sektaštvu i libanonskom identitetu, te važnosti pronalaska vlastita puta u umjetnosti.

U svom radu stavljaš naglasak na zajedničke aspekte libanonskog identiteta. U društvu koje poznaje segregaciju, društvu koje je duboko fragmentirano, pokušavaš skrenuti pažnju na sličnosti. U Bejrutu, različiti dijelovi grada imaju različite oznake na zidovima, različite zastave i plakate – vizualizacija podjele veoma je prisutna u ovom gradu. Kako sve to utječe na tvoj rad?

Ono što radim nije nužno pokušavanje reći ljudima da ne bi trebali biti religiozni, da ne bi trebali prisvajati određeni identitet, uopće ne. Ono što pokušavam učiniti je stvaranje zajedničkog kulturnog identiteta. Ako pokušate odgovoriti na pitanje - što znači biti Libanonac/ka - ne možete odgovoriti, a to je uglavnom zbog načina na koji je Libanon stvoren. Bila je to mješavina kultura i različitih religija koje su završile Crtanje Faresa bilo je referenca na činjenicu da izbjeglice ne bježe od imaginarnog sukoba – Fares je umro u bombaškom napadu kada je otišao u posjet svojoj obitelji u Siriji. Bilo je i referenca doprinosu izbjeglica našim društvima - kada je Fares umro, njegova smrt generirala je toliko priča, njegov osobni i kulturni doprinos Hamri i Bejrutu bio je ogromanzajedno vrlo slučajno i nepromišljeno. U samom početku je to donekle imalo smisla, jer je identitet nastajao u odnosu na okupatora, ali to se promijenilo tijekom posljednjih desetljeća. Sada je, iako postoje neke zajedničke točke, naglasak uvijek na vjerskom i sektaškom identitetu.

Zašto se to događa?

Razlog je taj da političke stranke imaju mnogo više koristi od takve podjele nego od jačanja građanskog ili političkog identiteta. Ako imate politički identitet, postoji tendencija za pomacima, politička stranka koju podupirete treba biti dosljedna, treba zaslužiti vašu vjernost. Puno je lakše govoriti o religiji, nastaviti sektaški govor, nego rješavati stvarne probleme, kao što je korupcija. Ovaj sektaški identitet naglašen je u urbanom krajoliku. Ovdje, u četvrti Geitawi i Achrafieh, vidite križeve, oznake Libanonskih snaga (LF), a u ulici Hamra, koju navodno pod kontrolom drži Sirijska socijalnacionalistička stranka (SSNP), možete vidjeti par momaka koji sjede na plastičnim stolicama, čuvajući "svoj" teritorij. Hamra je raznoliko područje gdje imate populaciju od nekoliko desetaka tisuća ljudi, a ta stranka je relativno mala i beznačajna u odnosu sve te ljude, ali oni i dalje pokušavaju pokazati da posjeduju čitavo područje.

Oni stvaraju takav dojam, i to je se događa svugdje u gradu. To me jako smetalo - da postoje određena područja Bejruta koja su obilježena sektaštvom, umjesto reprezentativnijim slikama stvarnosti. To je razlog zašto sam usredotočen na slikanje ljudi koji nas povezuju, umjesto svih tih znakova razdvajanja. Crtao sam Fairuz, Sabah, Alija Abudllaha. Želim pokazati da ove ulice pripadaju svima nama.

Govoreći o identitetu, često si spominjao da je tvoj rad u početku bio uglavnom copy paste zapadnjačkih grafita, što si vidio kao jedini način bivanja uličnim umjetnikom. Kako si na kraju pronašao svoj put, svoj stil?

Postoje dva sloja, dvije razine mojeg rada. Jedan je politički, društveni, stav o određenim pitanjima. Drugi je umjetnički, kulturni sloj – koji se više tiče stanja umjetnosti u Libanonu i u arapskom svijetu. U početku sam mislio da su grafiti boje i tagiranje, takve stvari. Ali sam počeo čitatiMurale slikam kistom, bojama i tintom, imam u studiju tone limenki, sprejeva koji su neiskorišteni godinama. Ne dopuštam ikome da mi govori kako postoji jedan način stvaranja ulične umjetnosti više o svemu, razmišljati i proučavati. Kada sam počeo razvijati vlastiti stil nisam htio kopirati umjetnost sa Zapada, ali isto tako nisam htio reproducirati stari arapski kulturni identitet, kao što je kaligrafija 12. stoljeća. Pokušao sam pronaći ravnotežu, nešto što je istinito stvarnosti koju danas živimo. Živimo u modernom svijetu, i iako imamo prošlost koja bi trebala biti sačuvana, to ne bi trebalo doći s troškovima negiranja onoga što smo i kako smo danas. Zato sam uzeo neke aspekte arapske kaligrafije, ali sam se i odvojio od nekih drugih, stvari prilagodio sadašnjosti.

Kako si to napravio – što je različito u tvom radu o odnosu na klasičnu arapsku kaligrafiju?

Klasična kaligrafija je usmjerena na tekst, ali ja ju ne koristim na taj način. Kaligrafijom crtam, koristim je da bi stvarao slike. Koristim i puno figuracija, što nije često u tradicionalnoj umjetnosti ovog područja. Ne možete i ne smijete ostati puritanci, morate pronaći način da se umjetnost uključi i komunicira u dobu u kojem živimo. Želim stvoriti univerzalniji pristup umjetnosti općenito, pa koristim kaligrafiju za slikanje lica. To svatko može razumjeti. Ne želim da se moja umjetnost obraća samo ljudima koji mogu čitati arapski, ali želim da u nju bude ugrađen dio arapske kulture.

Primjećuješ li porast takvog promišljanja u arapskom (umjetničkom) svijetu?

Da. Sve više i više arapskih umjetnika slobodno propituje identitet, izražavajući moderni arapski svijet. Identitet nije statičan i uniformiran, osobito u našoj zemlji koja je toliko nestabilna, gdje ljudi imaju toliko različitih iskustava i narativa. Istina je da se suočavamo s mnogim problemima u očuvanju i napredovanju naše kulture. Arapske javne škole nisu dovoljno jake, tako da većina ljudi koji si to mogu priuštiti idu u To me jako smetalo - da postoje određena područja Bejruta koja su obilježena sektaštvom, umjesto reprezentativnijim slikama stvarnosti. To je razlog zašto sam usredotočen na slikanje ljudi koji nas povezuju, umjesto svih tih znakova razdvajanjaprivatne škole, a privatne škole su na francuskom ili na engleskom jeziku. Ja sam primjerice išao u francusku školu i bio sam jako ljut zbog inzistiranja da se govori na francuskom, pa sam čitao na arapskom i pokušao se buniti protiv toga. Postoji još jedan veliki problem u Libanonu - nemamo dobru infrastrukturu za očuvanje kulture. Nemamo dobro i stabilno izdavaštvo, arhiviranje knjiga i novina, kazalište, muzeje, itd. To stvara neku vrstu proizvoljne, hlapljive kulture.

Možeš li usporediti situaciju sa zaljevskim zemljama, s obzirom da trenutno živiš na relaciji Dubai – Beirut?

Zaljevske zemlje su trenutno vrlo svjesne potrebe arhiviranja vlastitog identiteta, tamo su mnogo snažniji napori u očuvanju i razvijanju arapske kulture. Doprinos nekih zaljevskih kolekcionara je neusporedivo veći nego libanonskih, ali to je i zbog različitih problema s kojima se te zemlje (ne) suočavaju.

Tvoj rad je uglavnom direktno društveno angažiran, nedvojbeno povezan s određenom problematikom. Ponekad se u svijetu umjetnosti to i dalje proziva "nižim oblikom umjetnosti". Što misliš o tome?

Ako želimo prihvatiti tu tvrdnju, i razloge za nju, prvo moramo razjasniti činjenicu da je umjetnost koja je bila na čelu umjetničkog svijeta u posljednje vrijeme - konceptualna umjetnost. Koncept ili ideja su najvažniji. Razlog zašto se zna reći da je društveno ili politički potaknut rad "manje" umjetničko djelo jest taj što ponekad ne nudi novi koncept. Naglasak je obično na temi, sadržaju. Što se mog rada tiče, on funkcionira na obje razine – teme su društvenopolitičke, ali nudim i novi koncept – koristim arapsku kaligrafiju na način koji mijenja tradicionalni oblik izražavanja.

Važno je i reći da u današnjem svijetu konceptualna umjetnost propada sve više i više. Prvo, zbog nemogućnosti stvaranja umjetnosti koja je relevantna, koja nudi koncepte koji su evolucijski, a drugi je to da sam umjetnički svijet postaje sve više nejasan pa konceptualna umjetnost više nije tako važna. Više ne postoji jedna definicija o tome koja je najvažnija umjetnička forma.

Za razliku od mnogih uličnih umjetnika, svoje djela uvijek stvaraš legalno. Zašto ti je to važno?

U svim umjetničkim disciplinama, postoje određene stvari koje se još uvijek prakticiraju, iako za njih više nema opravdanja i potrebe. U fotoaparatu na mobitelu imate zvuk škljocanja, iako nema potrebe za time. Većina disciplina i dalje ima nešto takvo, i ulična umjetnost je jedna od njih. Ako gledamo povijest ulične umjetnosti, u početku je imalo smisla raditi stvari ilegalno, bilo je mnogo vrijednosti u tome. Ali uzmimo Libanon danas - ljudi na vlasti rade ilegalne stvari neprestano, vandalizam je opće prakticiran, i nema mi smisla da radim stvari na taj način. Građanski rat je bio ekstremni oblik vandalizma, političke stranke koje teroriziraju ovaj grad mnogo su jači oblik vandalizma nego bilo kakva U današnjem svijetu konceptualna umjetnost propada sve više i više. Prvo, zbog nemogućnosti stvaranja umjetnosti koja je relevantna, koja nudi koncepte koji su evolucijski, a drugi je to da sam umjetnički svijet postaje sve više nejasan pa konceptualna umjetnost više nije tako važnaulična umjetnost.

Dakle, nema vrijednosti u ilegalnosti ulične umjetnosti u Libanonu.

Točno. Nema vrijednosti u vandalskom dovođenju ulične umjetnosti u sredinu u kojoj živim. Mnogo je opasnije pokušati stvoriti zajednički osjećaj identiteta i raditi to legalno. Kada sam počeo raditi grafite, radio sam ih ilegalno i policiju nije bila briga. Ali kad sam počeo oslikavati velike zgrade, razgovarajući s ljudima o povijesti i kulturi, tražeći dozvole, svi su počeli postavljati mnogo više pitanja, vršili pritisak i htjeli mi otežati rad.

Brojni tvoji radovi su u Libanonu, ali slikao si i murale diljem svijeta. Jedan od njih je u Njemačkoj, mural Faresa, mladog prodavača cvijeća, koji je radio u ulici Hamra u Bejrutu. Kako odlučuješ koje će priče prijeći granice?

Kad god idem u neku drugu zemlju, to je prilika, platforma za izraziti nešto. U slučaju Faresa, bio sam pozvan u Njemačku u vrijeme kad se o izbjeglicama govorilo kao o neželjenom dodatku zemlji, kao onima koji ne doprinose društvu. To naravno nije istina. Jedan od primjera je Fares, sirijski izbjeglica čiji je kulturni doprinos ulici Hamra, gdje je živio, bila mnogo veći od većine ostalih ljudi koji žive tamo. Crtanje Faresa bilo je referenca na činjenicu da izbjeglice ne bježe od imaginarnog sukoba – Fares je poginuo u bombaškom napadu kada je otišao u posjet svojoj obitelji u Siriji. Bilo je i referenca doprinosu izbjeglica našim društvima - kada je Fares umro, njegova smrt generirala je toliko priča, njegov osobni i kulturni doprinos Hamri i Bejrutu bio je ogroman. Za sve one koji govore da su izbjeglice teret, u Njemačkoj ili u Libanonu, htio sam pokazati Faresa.

Naposljetku – što te vodi u radu, kako biraš sljedeći projekt?

Uvijek imam puno ideja, a kada je ideja dovoljno zrela, izvadim je i pokušam provesti u djelo.  Veliki sam obožavatelj umjetnika koji su stvorili presudne trenutke u povijesti umjetnosti, jer su bili u mogućnosti dovesti u pitanje umjetnost u vremenu u kojem su živjeli i otrgnuti se od Nema vrijednosti u vandalskom dovođenju ulične umjetnosti u sredinu u kojoj živim. Mnogo je opasnije pokušati stvoriti zajednički osjećaj identiteta i raditi to legalnotradicije - s dobrim razlozima. Nisam se školovao u umjetnosti, došao sam u ovaj svijet kao autsajder i mislim da mi to pomaže u pristupu umjetničkim dogmama, jer neprestano propitujem stvari.

Primjerice, kada sam naslikao mural Fairuz, ljudi su počeli primjećivati moj rad. Taj zid je postao svojevrsni orijentir u prostoru, iako je zapravo malen. Ljudi su se prepoznali u tom muralu, i to mi se tada prvi put dogodilo, a dogodilo se zato što sam počeo raditi umjetnost koja mi ima smisla. Mislim da je tada stvar imala smisla i drugima. Murale slikam kistom, bojama i tintom, imam u studiju tone limenki, sprejeva koji su neiskorišteni godinama. Ne dopuštam ikome da mi govori kako postoji jedan način stvaranja ulične umjetnosti. Svaki mural za mene je nova prilika za učenje.

__________________________________________________________________________________________

Dragi čitatelji i čitateljice, ovaj tekst je napisan volonterski. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.