U Srbiji ne postoji integracijska politika

U Beograd smo stigle ranom zorom. Na željezničkom kolodvoru u šest ujutro izbjeglice su kupovale karte za vlakove, sjedile na klupama, punile mobitele u obližnjem kafiću u kojem su u jutarnjem programu RTS-a izvještavali o njima. U parku kod autobusnog kolodvora dočekao nas je prizor koji će mozak spremiti u dugotrajnu memoriju – ljudi koji spavaju u vrećama, ljudi koji spavaju na podu, ljudi u jadnim šatorima, smeće svuda. Taksisti koji kruže uokolo, kao pčele oko cvijeća, u potrazi za mušterijama. Nerijetko im opale cijenu znatno veću od uobičajene, pričaju nam Robert Kozma: "Siguran sam da će EU u jednom trenutku tražiti od periferije, pogotovo ove izvan EU, da bude 'buffer zona' za ulazak izbjeglica i migranata"lokalci. Nisu jedini u tome – događa se to i u mjenjačnicama, pekarnama, ponekad i u trgovini. Tuđa patnja postaje laka zarada za "poduzetnike".

Otišle smo u obližnje Miksalište, prostor u kojem se skupljaju donacije za izbjeglice, koje volonteri dijele svakim danom od 10 ujutro do 16 sati. Još nije bilo 10 i vani je već čekala grupa ljudi znajući da će tamo dobiti barem dio stvari koje su im potrebne za nastavak puta. Čim je prostor otvoren krenulo je dijeljenje hrane, odjeće, lijekova. Neki su se gurali, neki su mirno čekali svoj red. "Tko može kriviti one što se guraju?", govori nam jedan od volontera. "Oni ne znaju hoće li sutra imati što za jesti, ne znaju hoće li im djeca gladovati", objašnjava.

Gledale smo ljude koji neprestano dolaze, traže vodu, mlijeko za djecu, hranu, vlažne maramice, pa opet vodu, vodu... Vani sunce prži kao da pogledom želi rastaliti i najjače željezne konstrukcije. Ljudi se nemaju gdje otuširati pa su vlažne maramice ono što svi traže. Nekolicina se čak spušta do Save i Dunava da se malo osvježe, ali ni tamo se više ne može tek tako, ironije li, zbog Beograda na vodi.

Svugdje oko nas mnogo mladih ljudi, mnogo djece i čitavih obitelji. Ima tu ljudi s ožiljcima, bolesnih, prehlađenih. Ima ljudi kojima je sve ukradeno po putu, ljudi koji su čitave obitelji ostavili negdje daleko i krenuli na nesigurni put prema boljem životu. Jedna žena beskrajno nam zahvaljuje što smo joj poklonile staru putnu torbu. Ljudi nemaju u čemu nositi stvari, neke su se torbe, kao i cipele - istrošile po putu. Djeca se raduju svakoj igrački više nego hrani. One ih hrane na drugi način. Unatoč svim mukama kroz koje su prošli, uglavnom su nasmiješeni i sretni što im svemir nudi novu priliku, el hamdu lila (bogu hvala)!

U Miksalište neprestano pristižu donacije, ljudi iz čitave Srbije i regije nude svoju pomoć, šalju koliko mogu. Donacije donose i neka poznata lica, ali ona ne dolaze u tišini, njihov se dolazak najavljuje na velika zvona. Kamere, fotoaparati su tu kako bi zabilježili svaki humani moment različitih celebritija, političara, važnih faca, a poneki "otimaju" djecu kako bi fotografija bila atraktivnija i humanost veća.

Stajale smo tako u Miksalištu i odjednom začule - "Dolazi princeza!" Posve nesvjesne nadrealne situacije kojoj svjedočimo, promatrale smo kako "princeza" Katarina Karađorđević s brojnim osobljem slaže donacije na šank dok sa svih strana škljocaju aparati i snimaju kamere, a mlada majka strpljivo čeka da se princeza fotografira kako bi mogla uzeti potrepštine za svoje dijete. Princeza je pritom upitala (na engleskom): "Koristite li moje kese?". Mislila je pritom na crvene vrećice s grbom njezine fondacije, koje izbjeglice koje još čeka dugačak put i ne preferiraju previše – jer nemaju ručke. Izgovorivši tu upečatljivu rečenicu i izbjegavajući komunikaciju sa samim izbjeglicama, princeza se pokupila, ostavivši nas još uvijek u šoku.

Princezin dolazak se ubrzo zaboravlja jer se spisak potrebnih stvari samo povećava, kao i ljudi kojima je potrebna pomoć. Miksalište napuštamo s osjećajem nemoći jer ne možemo više pomoći, ali s istovremenom srećom jer pristižu novi ljudi s donacijama. Fotografiranje ljudi u parku ili Miksalištu mučno je i ne možemo se natjerati da tražimo od ljudi da se fotkaju u ovom trenutku, stoga odlazimo s tek nekoliko fotografija.

Već smo mnogo puta vidjele njihova lica, patnja ljudi je dobro dokumentirana, dok je djela pomoći premalo od strane onih koji bi prvi trebali pomoći – različitih europskih glavešina koji daleko od terena i stvarne situacije razglabaju o budućnosti svih ovih ljudi. Dok Europa diže zidove, raspravlja o kvotama, sigurnosti granica, dobri ljudi nastavljaju pomagati donacijama u skladu sa svojim mogućnostima. Pri tome nije riječ o prisjećanju na neko vlastito izbjegličko iskustvo kako se voli isticati u regiji. Riječ je o bazičnoj ljudskosti i solidarnosti na koje su zaboravili svi oni koji u djetetu vide terorista, koji šire paranoje o zarazama ili islamizaciji Europe. Na to nas podsjećaju i aktivisti koje smo upoznale u Beogradu.

O načinu na koji se Srbija nosi s ovom izbjegličkom krizom razgovarali smo s Robertom Kozmom iz Grupe 484 koja postoji dvadeset godina i bavi se pružanjem pomoći izbjeglicama, raseljenima, tražiteljima azila i migrantima. Pritom se ne radi samo na pružanju direktne pomoći, već i o zagovaranju za migracijske politike i izgradnju sistema azila koji bi poštovao ljudska prava tražitelja azila i migranata, kao i promišljanju različitih programa za integraciju. Jedan od programa na kojem Kozma radi je obrazovni, u kojem je naglasak na radu u školama i radu s mladima, na polju izgradnje demokratskog vrijednosnog sustava - u punom smislu.

Kako je trenutna izbjeglička kriza u Srbiji bila percipirana od strane političara, koliko se razlikovala od stranke do stranke – je li bilo velike polarizacije u tom smislu?

Situacija je bila kao sa svime kod nas – što god da se dogodi kod nas, nas kao iznenadi. Tu moramo razlikovati dvije stvari. Jedna je odnos prema tražiteljima azila od prije lipnja, prije ovih većih izbjegličkih valova, a druga je trenutni odnos prema izbjeglicama, od lipnja naovamo. Što ćemo smatrati ratom i građanskim ratom, što ćemo smatrati dovoljnom prisilom za ibjeglištvo, definicija je koja je uvijek prepuštena onima koji nisu u nemiloj pozicijiIskreno, mislim da su ovdje svi šokirani jer je vlast shvatila da u ovoj situaciji moraju ispasti good guy. To je išlo po principu - s obzirom na to da smo u sjajnoj poziciji jer izbjeglice ne žele ostati kod nas, mi ćemo biti gostoprimljivi. Nećemo koristiti situaciju za nacionalističku homogenizaciju našeg društva kao što je slučaj u Mađarskoj, nego eto - mi njima pomažemo, mi ovo nismo ništa izazvali, ali ćemo biti dobri domaćini kakvi jesmo - to je ta retorika.

Rekli ste kako srpska vlast u ovoj situaciji želi ispasti good guy. Jesu li to uistinu, koliko se zapravo pomaže izbjeglicama?

Uz prije spomenute projekcije prema vani i usporedbu s tretmanom izbjeglica u susjednim zemljama, teško je kritizirati Srbiju. Međutim, kritika je potrebna i kritika leži u tome da ti zapravo ne pomažeš u potpunosti, ti si samo bolji u odnosu na regiju, ali to i dalje ne znači da je izbjeglicama dobro. Nismo kao Orban iskoristili izbjeglice za bildanje nacije, nismo kao Makedonci poslali policiju na njih, ali da istinski pomažemo, park u Beogradu ne bi mogao izgledati ovako kako izgleda, ne bi mogao funkcionirati kao neformalni prostor tj. prihvatni centar za izbjeglice, morali bi imati prihvatni centar koji bi nudio barem minimalne uvjete. Odgovor vlasti na takvu kritiku bio bi da postoji one stop centar u Preševu, na ulazu u zemlju. Ako razmatramo to s policy strane, ako zbilja želimo pomoći tim ljudima, onda ne možemo imati jedan prihvatni centar na ulasku u zemlju, a ne imati u Beogradu, znajući da će svi ti ljudi doći u Beograd. Oni moraju doći Mnogo je licemjerja u trenutnoj situaciji i pristupu izbjeglicama. Prave se razlike između ekonomskih migranata i prisilnih migranta, kao da ekstremno siromaštvo nije nešto što te ugrožava kao i ratu Beograd da bi znali kako i gdje dalje. Tek sada se formira prihvatni centar u Kanjiži koji bi trebao imati 400 mjesta, dok se u Subotici ljudi skupljaju u staroj ciglani. Tamo je tek postavljeno nekoliko mobilnih WC-a, ali njih je postavila jedna organizacija civilnog društva. Cjelokupni odgovor Srbije je na ulasku u zemlju, a kasnije se ne radi dovoljno – sve je prepušteno organizacijama civilnog društva i pojedincima. Odnos prema izbjeglicama i migrantima zapravo je vrlo autoritaran, s pozicije "mi smo tu da ih zaštitimo", dok se ništa ne radi na tome da se predstavi te ljude, da se javnost upozna s njihovim problemima, da se osvještava na toj razini. Ali da, kad se sumira u odnosu na situaciju u regiji, Srbija ispada pozitivan primjer, čisto zato što su početne pozicije u regiji bile toliko niske, pa se pozitivnim smatra to što nema otvorenih poziva na nasilje i represije nad izbjeglicama.

Ministar Dačić je na nedavnom sastanku u Beču pri razgovoru o sastavljanju strategije za prihvat izbjeglica napomenuo da bi Srbija mogla biti "nagrađena" otvaranjem pristupnih pregovora s EU. Srbija je ovaj mjesec trebala donijeti i Operativni plan za izbjeglice, no on još nije dovršen... Može li Srbija ovu situaciju koristiti za jačanje svoje pozicije u pregovorima s EU?

Operativni plan još nije dovršen, trebao je biti prije dva tjedna, ali je na kraju ta verzija povučena. Činjenica je da ni Hrvatska, ni BiH, ni Srbija, ne mogu same riješiti situaciju. Pretpostavlja se da će ove godine od osamsto tisuća do milijun ljudi ući u EU. Gledano u odnosu na broj stanovništva EU, to je ništa. Kada se pak to razgradi na zasebne države koje svaka imaju svoje političke sustave i dileme da se to može koristiti kao problematična karta na izborima, onda nastaje problem. Vratimo se sad na Srbiju – Srbija ne može ovaj problem sama riješiti i to i ne treba Iako mi, kao, silno pomažemo izbjeglicama i migrantima, većina njih ovdje plaća mnogo veće cijene nego mi. Prema njima se nemoralno ophodi i pljačka ih se na taj načinbiti cilj, ali činjenica je da ljudima nije adekvatno pomagano, pogotovo ako se gleda što je korpus prava izbjeglica i migranata. Postoji ta svjesnost da će se migranti na periferiji Europe koristiti kao bargain cheap. Oni će se koristiti kao neki vid pozicioniranja sebe u pregovorima. To ne moraju biti pristupni pregovori za EU, to mogu biti pregovori za razne stvari. Siguran sam da će EU u jednom trenutku tražiti od periferije, pogotovo ove izvan EU, da bude buffer zona za ulazak izbjeglica i migranata. Tako da postoji mogućnost da se zahtjeva prihvatni centar u kojem bi migranti bili smještani i da se podnošenje zahtjeva za azil u zemljama EU podnosi na periferiji van EU. To su mogući scenariji. I sada kada se pogleda veći dio sredstava za pomoć izbjeglicama, to je uglavnom novac međunarodnih organizacija i međunarodnih nevladinih organizacija, jednim djelom iz EU. To je budžet za pomoć izbjeglicama koji je de facto budžet za očuvanje granica.

Koliko je teret prilikom prihvata izbjeglica pao na organizacije civilnog društva, a koliko je toga rješavano sustavno, od strane Vlade?

Trenutno su u Srbiji dva paralelna sustava – jedan je regularni sustav traženja azila, a drugi sustav bavljenja ovom izbjegličkom krizom, gdje većina ljudi kroz zemlju samo tranzitira. Kada govorimo o sustavu azila i pet postojećih centara za azilante, bilo stalnog ili privremenog karaktera, sve ono osim smještaja i hrane u centrima za azilante obavljaju organizacije civilnog društva, ili je u konačnici podržano od strane međunarodnih nevladinih organizacija i međunarodnih organizacija. Tu se radi o psihosocijalnoj pomoći, obrazovnom programu unutar centra, učenju jezika, upČesto uz priče kako Srbija pomaže dolazi dodatak "iako nas oni koštaju". U toj je rečenici sadržano sve oznavanju s kulturom – sve to rade ili organizacije civilnog društva ili se formira unutar samih centara, ali zapravo pod podrškom UNHCR-a i sličnih organizacija. Također, pravnu pomoć tražiteljima azila pružaju nevladine organizacije. Što se pak trenutne situacije s izbjeglicama tiče, imamo prihvatni centar u Preševu, u Beogradu nemamo ništa, u Kanjiži se radi prihvatni centar, a Subotici ljudi borave u staroj ciglani. Sve što se događa u parku u Beogradu je pomoć organizacija, bilo domaćih ili međunarodnih, i pojedinaca.

Koliko se ljudi uopće prijavljuje i traži azil u trenutnoj situaciji?

Svi koji uđu u Srbiju, kad se registriraju u Preševu, njih MUP vodi kao da su izrazili namjeru da zatraže azil, iako je jasno da se radi o namjeri da se tranzitira. U ovom trenutku se pretpostavlja da je brojka tražitelja azila od početka godine devedeset tisuća. Centri za azilante su poprilično prazni, s izuzetkom Krnjače u kojem povremeno ima ljudi, primarno zato što je u Beogradu. Oni tražitelji azila koji su dovoljno informirani o postojanju tog centra i ne mogu odmah nastaviti put dalje, koriste priliku da provedu neko vrijeme tamo dok ne nastave put, ukoliko budu upućeni u taj centar nakon izražavanja namjere za traženjem azila. Pogrešno je što se za sve te ljude evidentira namjera za traženjem azila jer nam to ostavlja Mediji, kao i u svemu, prate politiku Vlade. U skladu s političkim diskursom koji je bio prisutan, mediji nisu potpirivali situaciju, bilo je jasno da se mora poslati lijepa slika. Sada se sve namjerno prikazuje kroz prizmu "jadni ljudi, mi im pomažemo"krivi dojam o realnim brojkama tražitelja te se krivo procjenjuje što činiti i loše se planira politika prema tražiteljima azila. Pretpostavlja se da se nekoliko tisuća ljudi dnevno nalazi na teritoriju Srbije. Otkada je krenulo podizanje zida u Mađarskoj, izbjeglice su u užasnoj žurbi i mnogi od njih pravilno predosjećaju da će ovo jednom stati i da je bolje da što prije uđu u EU.

Postoje naznake da bi se uskoro mogao mijenjati Zakon o azilu. Čime bi to moglo rezultirati, postoji li mogućnost da dođe do većih restrikcija?

Zakon o azilu je u Srbiji donesen 2007. godine, brzinski, bez anticipiranja kako bi se on u budućnosti mogao koristiti. Već 2012. godine postalo je jasno da je Zakon problematičan u smislu uređivanja sustava azila i zaštite prava tražitelja azila. Rasprava o promjeni Zakona traje proteklih godinu i pol dana i mahom je guraju organizacije civilnog društva, među njima i Grupa 484. Unutar svog think tank odjeljenja - Centar za migracije Grupe 484 - nudili smo naš pogled na sustav azila i promjene koje su potrebne unutar njega. Na odluke o statusu tražitelja azila u Srbiji čeka se jako dugo, sustav azila bio je nefunkcionalan jer se na adekvatan način nije procesuiralo pravo tražitelja azila, a na pravilan način nisu uspostavljeni niti sustavi readmisije s Makedonijom. Dakle, rasprava o Zakonu postoji već duže vrijeme, ali nekako mi se čini da je sada to suspendirano. Trenutno se svi bave "gašenjem požara", rješavanjem ove situacije. Ova situacija će promijeniti mnogo toga. Moguće je da će doći do promjene sustava azila, ne samo brojčano, već u sklopu potpuno novog promišljanja. Koji će biti novi zahtjevi, kako će se nadležni organi postaviti prema mogućem zahtjevu da ovdje bude veći prihvatni centar – sve su to pitanja o kojima valja razmišljati. Mislim da se sada gasi ovaj požar, ali o tome će zavisiti ka kojoj raspravi o uređivanju sustava azila ćemo se vratiti. Sumnjam da ćemo se vratiti u prethodno vriŠto se tiče sustavnih promjena, treba se mijenjati Zakon o azilu, ali i sustavno obrazovati građane i građanke, počevši od mijenjanja najkonzervativnijih ustanova, a to su školejeme, jer je ova situacija u mnogočemu game changer.

Većina izbjeglica želi doći do određenih zemalja unutar Europske unije. Jedan od razloga zbog kojih odlučuju otići u neke zemlje, a u neke ne, jest i dobra ili loša integracijska politika određene zemlje. Kakva je vaša procjena integracijske politike u Srbiji?

Imamo takozvane push i pull faktore migracija. Push su negativne okolnosti u kojima živiš, a pull je ono što te privlači, a to su okolnosti u kakvima možeš živjeti u budućnosti, način na koji možeš urediti vlastiti život. Naravno da se ljudi koji bježe prvenstveno žele spasiti, ali valja reći da obično bježi onaj tko ima barem nekakvih resursa i obično dobro razmišlja o načinu na koji će ih utrošiti. To su situacije poput - "nažalost, prodao sam kuću, ali ovaj novac sad moram investirati u svoju budućnost". Naravno da izbjeglice teže onim zemljama koje su ekonomski dobrostojeće i imaju, povijesno gledano, neki vid prihvata ljudi iz drugih zemalja, odnosno – njihove ekonomije su se zasnivale na tome da određeni dio poslova obavljaju tzv. gostujući radnici. Druga stvar je da u tim zemljama mogu s vremenom ostvariti status punopravnog građanina i biti ravnopravni s drugim građanima. Zato se ide u Njemačku i Švedsku. Ako zanemarimo ovu situaciju i vratimo se tri mjeseca unatrag, zaključit ćemo da u Srbiji ne postoji integracijska politika. Jako je malo statusa izbjegličke zaštite dodijeljeno, uglavnom se radi o dodijeljivanju supsidijarne zaštite koja se obnavlja svakih godinu dana. To je jedan nejasan status, stanje vječnog iščekivanja, uz jako mali vid potpore. Mi i dan danas imamo situaciju s izbjeglicama iz Hrvatske i BiH koji se još uvijek nalaze u centru u Krnjači, koji nikada nisu imali resursa i potpore da se izbave iz izbjegličke situacije... Oni su u nekom trenutku prestali biti izbjeglice, postali su neki novi izbjeglički identitet siromašne zajednice. Dakle, prava integracija nije samo omogućavanje potpore izbjeglicama, već i omogućavanje izlaza iz te potpore – pronalaska načina da sami I dan danas imamo situaciju s izbjeglicama iz Hrvatske i BiH koji se još uvijek nalaze u centru u Krnjači, koji nikada nisu imali resursa i potpore da se izbave iz izbjegličke situacijesebe uzdržavaju. Zato izbjeglice idu u određene zemlje Europske unije, a ne bilo gdje.

Hrvatska ima dogovor o readmisiji sa Srbijom, a sami ste rekli da Srbija nije na pravilan način uspostavila sustav readmisije s Makedonijom. Gdje je onda tu Srbija, je li na neki način "zaglavila" s izbjeglicama ako Mađarska do kraja zatvori svoje granice?

Manje-više su i prije postojale indicije da se krše dva bitna principa, i to bi se moglo nastaviti. To se očitovalo na dva načina - prvi je nasilno, tj. nezakonito vraćanje na drugi teritorij, takozvana nelegalna i neformalna readmisija. Drugi je da, kada netko ulazi u Srbiju, da država pregazi non-refoulement princip. To je ono što sada radi Mađarska s gradnjom zida, to je kršenje principa non-refoulement. Ako je u nečemu bilo pomaka u posljednje četiri godine, bilo je u tome da se nadležni organi koji se dotiču sustava azila, primarno granična policija, svojim poslom ne smatraju "grubu" obranu granica i kršenje principa non-refoulement. Taj pomak je daleko od idealnog, ali je pomak u odnosu na prije.

Kakva je atmosfera u medijima i srpskom društvu općenito, kako su izbjeglice predstavljene kroz medije i kako su dočekane od strane građana i građanki?

To je zanimljivo razmotriti jer znamo pod kolikom je kontrolom naša medijska scena. Mediji, kao i u svemu, prate politiku Vlade. U skladu s političkim diskursom koji je bio prisutan, mediji nisu potpirivali situaciju, bilo je jasno da se mora poslati lijepa slika. Sada se sve namjerno prikazuje kroz prizmu "jadni ljudi, mi im pomažemo". Treba postaviti pitanje – kako mi to točno pomažemo, ako ljudi leže u parku i imamo samo građane i organizacije koji su se pokrenuli za davanje pomoći? Druga stvar je da mediji ne bi trebali samo imati pozitivnu priču o nekom tko tranzitira kroz Otkada je krenulo podizanje zida u Mađarskoj, izbjeglice su u užasnoj žurbi i mnogi od njih pravilno predosjećaju da će ovo jednom stati i da je bolje da što prije uđu u EUviše zemalja i uspio je preživjeti sve to, bez da pozovu na odgovornost. Nadalje, često uz priče kako Srbija pomaže dolazi dodatak "iako nas oni koštaju". U toj je rečenici sadržano sve. I dalje u medijskim izvještavanjima postoje podijele na "nas" i na "njih". Uvijek prave tu razliku drugog, naglašavaju da se radi o drugom kulturnom identitetu, kao da svi građani Srbije imaju isti kulturni identitet. Što se tiče društva općenito, mislim da neke podjele svakako postoje. Od onih koji žele pomoći do onih koji neodobravajući gledaju na izbjeglice. Indicija za to jest činjenica da su u svakom mjestu u kojem se želio izgraditi Centar za smještaj za tražitelje azila postojale negativne reakcije i otvorene demonstracije protiv otvaranja danog centra. Još valja reći, iako mi, kao, silno pomažemo izbjeglicama i migrantima, većina njih ovdje plaća mnogo veće cijene nego mi. Prema njima se nemoralno ophodi i pljačka ih se na taj način.

Govoreći o regiji, ali i globalno, rade se velike distinkcije među izbjeglicama, ali i među migrantima, pa i u samoj razlici između izbjeglica i migranata. Kako to komentirate?

Mnogo je licemjerja u trenutnoj situaciji i pristupu izbjeglicama. Prave se razlike između ekonomskih migranata i prisilnih migranta, kao da ekstremno siromaštvo nije nešto što te ugrožava kao i rat... A onda dolazimo do toga da netko iz Eritreje ili Gane, kao, ne smije bježati i tražiti život drugdje, jer je "samo" ekonomski migrant. A kada govorimo o ratovima i izbjeglicama koje bježe zbog rata, i tu se rade velike razlike. U tom se smislu Sirijce smatra punopravnim izbjeglicama, a nekoga tko dolazi iz Iraka gdje se sve raspalo ne smatra. Što ćemo smatrati ratom i građanskim ratom, što ćemo smatrati dovoljnom prisilom, definicija je koja je prepuštena uvijek onima koji nisu u nemiloj poziciji.

Koja je prva stvar koja bi se sada u Srbiji trebala promijeniti, na čemu će Grupa 484 inzistirati?

Što se tiče trenutne situacije, prva stvar koja se sada treba mijenjati je otvaranje prihvatnih centara, to je ipak najhitnije i najbitnije. Dolazi jesen i hladnije vrijeme, ljudi ne mogu ležati u parku. Što se tiče sustavnih promjena, treba se mijenjati Zakon o azilu, ali i sustavno obrazovati građane i građanke, počevši od mijenjanja najkonzervativnijih ustanova, a to su škole.