Petogodišnji mandat Povjerenice za informiranje Anamarije Muse završava na jesen, a Hrvatskom saboru su ovih dana pristigle kandidature za njenog nasljednika. S obzirom na to da smo s Povjerenicom posljednji razgovor za H-Alter vodili 2014. godine, u kojem je iznijela niz problema s kojima se suočavala u svom radu, razgovor smo prigodno odlučili ponoviti na kraju njenog mandata. Razgovarali smo o razlozima zašto se nije kandidirala za još jedan mandat, dosadašnjem radu Ureda povjerenice za informiranje i problemima s kojima su se suočavali, posljedicama Zakona o provedbi opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR), kao i o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama.
Mandat vam ističe na jesen. Jeste li se ponovno kandidirali?
Ne, nisam se ponovno kandidirala.
Zašto?
Kada sam se prijavljivala na funkciju povjerenika cilj mi je bio izgraditi respektabilnu instituciju, uspostaviti procese i standarde te osigurati da Kada sam se prijavljivala na funkciju povjerenika cilj mi je bio izgraditi respektabilnu instituciju, uspostaviti procese i standarde te osigurati da institucija ne postane kontroverznainstitucija ne postane kontroverzna. Područje transparentnosti i nadzora rada na vlasti i upravom bilo je moje područje znanstvenog interesa te sam u tome našla veliki profesionalni izazov. Smatram da sam u danim uvjetima napravila svoj dio posla, ured je spreman za nastavak rada u mandatu novog povjerenika ili povjerenice, a ja se vraćam svojoj akademskoj karijeri u potpunosti. Uostalom, važne su institucije, a ljudi koji ih nose daju manji ili veći pečat i određuju smjer i ritam. Pet godina je bilo sasvim dovoljno, potrebno je sada da netko drugi sa svježim idejama podigne instituciju na sljedeću razinu.
Kada sagledate dosadašnji rad, koliko ste zadovoljni s učinjenim?
Uvijek može bolje i više, ali s obzirom na uvjete u kojima smo radili, pogotovo prve dvije godine koje smo gotovo i izgubili zbog gotovo nepostojećih kapaciteta, smatram da smo puno napravili. Istina, ponekad smo spori, ali ne zbog nerada nego zbog ogromnog broja predmeta i svih drugih poslova koje radimo – preko 1000 žalbi dobili smo prošle godine (80 posto više nego ranije), više stotina predstavki, održali smo preko 70 edukacija i promotivnih događanja, objavili niz smjernica, priručnika itd. Da radimo kvalitetno svjedoče brojna pisma zadovoljnih korisnika. Neki nisu niti trebali podnijeti žalbu, bilo je dovoljno da nas stave u cc kada šalju zahtjev za pristup informacijama.
Uostalom, i tijela javne vlasti su se sada disciplinirala i većina ih postupa po zahtjevima za pristup informacijama i objavljuje informacije kako je propisano. U krajnjoj liniji, da radimo dobro svjedoči i stalno proširenje nadležnosti – od prošle godine nadležni smo i za žalbe u vezi pristupa arhivskom gradivu, a upravo je u pripremi i zakon kojim ćemo dobiti nadležnost nadzora nad kvalitetom web stranica i pristupačnosti za osobe s invaliditetom i druge korisnike.
U posljednjem intervjuu za H-Alter iz 2014. godine kao najveći problem istaknuli ste nedostatne financije. One su sada nešto povećane, no jesu li dovoljne za normalno funkcioniranje ureda?
Kada se govori o financijama stječe se dojam da su to neki novci s kojima se razbacujete, plaćate automobile, ručkove i slično, ali kod nas se radilo o nedostatku sredstava za temeljno funkcioniranje ureda – od zapošljavanja osoba koje će rješavati žalbe, provoditi inspekcijski nadzor, rješavati predstavke, educirati javnost i, u konačnici, raditi ono što je zakonska nadležnost ureda.
U idealnom slučaju vlast bi trebala gledati naprijed, dalje od svog mandata i težiti tome da uspostavi institucije koje će funkcionirati bez obzira tko je na vlasti, na korist građana. Možda sam naivno smatrala da će tako bitiKrajem 2013. u Ured je prešao odjel od 4 osobe koji je te poslove, u tadašnjem opsegu, radio u Agenciji za zaštitu osobnih podataka (AZOP). Za ilustraciju, 2011. i 2012. AZOP je primio 100-200 žalbi godišnje, a već 2013. i svake naredne godine bilo ih je 500-650. Mislim da dovoljno govori da je bilo nemoguće riješiti te žalbe, osigurati provedbu novih nadležnosti i uspostaviti ured s istim kapacitetima. Cijelu 2014. i prvu polovicu 2015. godine zapravo nismo mogli udovoljavati zahtjevima korisnika, sporo smo rješavali predmete kojima smo bili zatrpani jer smo imali ogroman priljev žalbi i još uvijek brojna neriješena pitanja samog funkcioniranja institucije. Na početku sam bila iznenađena i šokirana takvom situacijom jer sam smatrala da ako se već osniva institucija poput Povjerenika za informiranje da će ta institucija imati sva potrebna sredstva za rad i normalno funkcioniranje kako bi postigla ciljeve i svrhe zbog kojih je osnovana.
Iako su se svake godine ta sredstva nešto povećavala i dalje smo najmanja stavka u proračunu od svih tijela, ali barem sada imamo 14 zaposlenih. Svaka vlast je rezervirana prema institucijama kojima je dužnost paziti kako sustav funkcionira i prozivati zbog nepravilnosti, odnosno, kako je to sad moderno reći - institucija za zaštitu integriteta - kao što su tijela za zaštitu transparentnosti, sprječavanje sukoba interesa, kontrolu javne nabave, državnu reviziju. U idealnom slučaju vlast bi trebala gledati naprijed, dalje od svog mandata i težiti tome da uspostavi institucije koje će funkcionirati bez obzira tko je na vlasti, na korist građana. Možda sam naivno smatrala da će tako biti. No, na kraju smo se uspjeli izboriti za bolje uvjete uz pomoć uglavnom medijskih pritisaka. Niti jedna institucija nije sama i javnost je ta koja mora reagirati kada se ugrožava rad tijela koje rade u njenu korist.
Kako komentirate projekcije za 2019. godinu prema kojima se sredstva ponovno smanjuju?
S obzirom na to da smo prema Zakon o arhivskom gradivu i arhivima postali žalbeno tijelo i time dobili nove funkcije, kao i što će se dogoditi s implementacijom Direktive o pristupačnosti internetskih stranica i mobilnih aplikacija, posebno namijenjene osobama s invaliditetom, za čiju provedbu ćemo biti nadležni, svakako će se sredstva morati povećati, a ne smanjiti. Funkcije nam se stalno šire i kada komparativno gledate povjerenike u drugim članicama EU, mi imamo najviše nadležnosti, a najmanje sredstava za rad.
Zakon o provedbi opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR) izazvao je određene polemike, posebno u dijelu gdje se tijela javne vlasti izuzimaju od sankcija, čime im je praktički ostavljen prostor za neodgovorno postupanje s osobnim podacima koje su ovlaštena prikupljati. Koje su moguće posljedice toga?
GDPR je prije dvije godine donesen na razini EU, a prije svega je usvojen zbog onih sustava koji barataju s velikim brojem osobnih podataka S GDPR-om se dogodila ista situacija kao i sa Zakonom o pravu na pristup informacijama 2015. godine u pogledu mogućnosti sankcioniranja tijela javne vlastipoput Googlea, Facebooka i sličnih digitalnih kompanija te uredbu treba primarno gledati kroz tu prizmu. Puno je govora o tome hoće li utjecati na transparentnost i ostvarivanje prava na pristup informacijama, ali smatram da u odnosu na javne podatke tu neće biti neke promjene, odnosno GDPR ne bi trebao utjecati na javne podatke niti je to bila intencija Uredbe. I do sada su osobni podaci fizičkih osoba bili zaštićeni, osim u slučaju kada preteže interes javnosti.
Zanimljivo, s GDPR-om se dogodila ista situacija kao i sa Zakonom o pravu na pristup informacijama 2015. godine u pogledu mogućnosti sankcioniranja tijela javne vlasti. Naime, u Prekršajnom zakonu postoji odredba da dio tijela javne vlasti – u pravilu državna tijela i lokalna samouprava – ne mogu biti prekršajno sankcionirana, što je nonsens odredba jer se situacija isključivo sagledava iz financijskog aspekta. Logika toga je, barem je tako nama objašnjeno 2015., da se radi o prebacivanju sredstava iz npr. lokalne jedinice u proračun.
Takva logika razmišljanja pokazuje duboko nerazumijevanje principa sankcioniranja, gdje nije važan financijski aspekt, nego discipliniranje U preporukama ističem da zakonski treba omogućiti prekršajno sankcioniranje tijela javne vlasti, a onda iz Vlade dođe odgovor kako je to nemoguće jer tako ne piše u zakonu. To je jedan začarani krugprijetnjom (ili izvršenjem) sankcije. Kod GDPR-a je upotrijebljen isti argument, što smatram suprotnim intenciji uredbe. Svake godine Hrvatskom saboru u izvješću ističem da je nužno omogućiti prekršajno kažnjavanje tijela javne vlasti, kao što je to u mnogim drugim zemljama. Npr. u Nizozemskoj tijela javne vlasti plaćaju kazne po svakom danu kašnjenja u rješavanju zahtjeva građana.
U odnosu na GDPR sankcioniranje tijela javne vlasti je opravdano, a tako proizlazi i iz GDPR – tijela javne vlasti prikupljaju i upravljaju ogromnim količinama osobnih podataka, a s obzirom na to da rade u javnom interesu upravo ona imaju i najveću odgovornost štititi te podatke na odgovarajući način.
Upravo se u mišljenju Vlade o prihvaćanju vašeg izvještaja za 2017. godinu spominje prekršajno sankcioniranje…
Svake godine se ponavlja ista rečenica. U preporukama ističem da zakonski treba omogućiti prekršajno sankcioniranje tijela javne vlasti, a onda iz Vlade dođe odgovor kako je to nemoguće jer tako ne piše u zakonu. To je jedan začarani krug. Ovako, pokrećemo prekršajne postupke protiv čelnika npr. lokalnih jedinica koji, dok odluka prekršajnih sudova bude donesena, to odavno više nisu, pa je jasno da je samo sankcioniranje promašeno. Zbog toga, kao i zbog činjenice da postupci jako dugo traju, uglavnom smo se usmjerili na educiranje i druge vrste discipliniranja, a Slučajevi curenja osobnih informacija samo pokazuju koliko je sustav nesiguran. Pitanje je kako će GDPR izgledati u praksi, koliko će Agencija za zaštitu osobnih podataka moći efikasno nadzirati toliki broj subjekata i hoće li se baviti tzv. "velikim igračima"sankcioniranje ostavili za najteže slučajeve.
Spekulira se da je slovački novinar Kuciak ubijen upravo jer su njegovi osobni podaci "iscurili" iz tijela javne vlasti.
Ta tragična situacija pokazuje koliko su novinari važni u informiranju javnosti, koliko su izloženi opasnostima te da informacije o njihovom radu "cure". Puno se puta iznenadim kada u medijima pročitam da su pojedine informacije iscurile, a mogle su biti dobivene i na zakonit način, čime bi imale i veću težinu. Slučajevi curenja osobnih informacija samo pokazuju koliko je sustav nesiguran. Pitanje je kako će GDPR izgledati u praksi, koliko će Agencija za zaštitu osobnih podataka moći efikasno nadzirati toliki broj subjekata i hoće li se baviti tzv. "velikim igračima". Naravno, to osobito ovisi o tome koliko će građani štititi svoja prava i upozoravati na povrede. Činjenica je da se GDPR u odnosu na dosadašnji pravni okvir puno ozbiljnije shvaća upravo zbog novčanih sankcija. Nadam se da se AZOP-u neće dogoditi isto što i nama – da godinama čekaju na jačanje kapaciteta koje bi odgovaralo novim nadležnostima.
Koliko je problematična razlika u definiciji tijela javnih vlasti u ovom zakonu i Zakonu o pravu na pristup informacijama?
Kako smo sudjelovali u jednom dijelu u radnoj skupini, inzistirali smo da bude ista definicija u oba zakona, pogotovo jer je preuzeta u mnogim Kad god se radi pojedini zakon, uvijek na vidjelo izlaze partikularni interesi i unatoč tome što je jasno tko bi trebao biti obveznik pojedinog zakona se izmišljaju nekakvi razlozi zašto to ne bi bilo takodrugima. Logika je da svi oni koji rade u javnom sektoru i obavljaju javnu funkciju moraju više paziti na javni interes. Kad god se radi pojedini zakon, uvijek na vidjelo izlaze partikularni interesi i unatoč tome što je jasno tko bi trebao biti obveznik pojedinog zakona se izmišljaju nekakvi razlozi zašto to ne bi bilo tako. Kada krene GDPR u praksi ćemo vidjeti kako će to funkcionirati, ali vjerujem da će brzo uslijediti promjene jer će se vidjeti da je sustav nepravedan.
Koliko je prostora ostavljeno da se zakon zloupotrijebiti s ciljem povećanja odbijenica pod egidom zaštite osobnih podataka?
Sigurno će biti takvih situacija gdje se tijelo javne vlasti pozove na zaštitu osobnih podataka, ali kroz ovih par godina smo stvorili standard što se smatra javnim. Plaće svih onih koji rade u javnom sektoru, osobito čelnika institucija, kao i njihova stručna sprema, kvalifikacije i sl., jednostavno ne mogu biti zaštićeni podaci i to je za nas, a i Visoki upravni sud, završena priča. U početku je bilo situacija kada tijela odbijaju dati informaciju o plaći direktora komunalnog poduzeća, kvalifikacijama nekog službenika ili članstvu u radnim skupinama, pozivajući se da na to da se radi o osobnim podacima.
Međutim, osobni podaci i privatnost nisu isto, to je ključna distinkcija – vaše ime u privatnoj sferi jest zaštićeno, ali vaše ime i to što radite kao Plaće svih onih koji rade u javnom sektoru, osobito čelnika institucija, kao i njihova stručna sprema, kvalifikacije i sl., jednostavno ne mogu biti zaštićeni podaci i to je za nas, a i Visoki upravni sud, završena pričanositelj javne dužnosti, javne službe ili javnih ovlasti je javna stvar. Mislim da je to pitanje jednom za svagda riješeno jasnim i nedvosmislenim standardom kojeg smo uspostavili, što je ujedno i naša dužnost. Taj standard potvrđen je i presudama Visokog upravnog suda i ne vidim prostora ni opasnosti da bi se to moglo promijeniti u kontekstu GDPR-a. Novost je da se prema GDPR-u posebno mora urediti pristup informacijama za novinare, što je svaka članica dužna osigurati i izvijestiti Komisiju o tome, ali kod nas se to nije dogodilo iako je prva verzija zakona sadržavala te odredbe.
Podaci pokazuju da novinari ne koriste pravo na pristup informacijama u očekivanoj mjeri. Koji je razlog tome? Je li razlog dugotrajnost postupaka dobivanja informacija u konačnosti ili nešto drugo?
Hrvatska nije iznimka, slična je situacija i u drugim zemljama. Kada je u SAD-u prije 50 godina usvojen prvi suvremeni zakon o pravu na pristup informacijama, njegova glavna intencija je bila upravo omogućiti i olakšati pristup informacijama za novinare. Međutim, tada je ritam nastajanja i objave vijesti i novina bio znatno sporiji i koncentriran. Danas u doba digitalnih tehnologija, velikog broja medija i portala, te ubrzanom i globalnom medijskom prostoru mediji trebaju informaciju sada i odmah. Stoga im zakon o pravu na pristup informacijama u odnosu na dobivanje informacija putem zahtjeva nije primarni instrument.
Ono što je uobičajena praksa u drugim zemljama, a nedostaje kod nas, osim u iznimnim situacijama, jest da novinari u svojim tekstovima ističu da su informacije dobili podnošenjem zahtjeva za pristup informacijama. Na taj način promoviraju ovo pravo u javnosti, ali i daju dodatnu vjerodostojnost svojim izvorima i informacijama S druge strane, medijima se nude druge mogućnosti – obaveza proaktivne objave informacija na web stranicama, otvoreni podaci, online savjetovanja s javnošću i slično nude mnoštvo informacija iz kojeg bi vješti novinari lako mogli izvući priču, pa i otkriti nepravilnosti, nelogičnosti i suspektne situacije. Imali smo takve slučajeve, npr. s odredbom o definiciji obitelji kada je Obiteljski zakon bio u javnom savjetovanju. Osim toga, pravo na pristup informacijama korisno je za novinare koji se bave istraživanjem ili ispituju činjenice, osobito u kontekstu "lažnih vijesti".
Moram naglasiti da prema našim statistikama 85 posto svih zahtjeva bude pozitivno riješeno tako da sigurno ima situacija u kojima novinari brzo dobiju tražene informacije. Ono što je uobičajena praksa u drugim zemljama, a nedostaje kod nas, osim u iznimnim situacijama, jest da novinari u svojim tekstovima ističu da su informacije dobili podnošenjem zahtjeva za pristup informacijama. Na taj način promoviraju ovo pravo u javnosti, ali i daju dodatnu vjerodostojnost svojim izvorima i informacijama - sigurno su informacije dobivene službenim putem vjerodostojnije nego informacije koje su iscurile, u kojima može biti i neprovjerenih, selektivnih ili ubačenih informacija.
Postoji i problem da novinari, kada rade na nekoj temi i prikupljaju informacije, ne žele da se zna da na tome rade, što zbog konkurencije, što zbog toga da osiguraju točnost informacija. Ipak, za istraživačko novinarstvo i neki ozbiljniji rad, pogotovo kada se prikuplja velik broj informacija iz različitih izvora, pravo na pristup informacijama jako je koristan alat i to su pokazali brojni primjeri iz naše prakse. Mnogi medijski vrlo popraćeni slučajevi bazirali su se na informacijama dobivenim ovim putem, ali javnost to ne zna jer u tekstu nije istaknuto da je korišten ovaj alat.
Iako se hrvatski Zakon o pravu na pristup informacija navodi kao jedan od najboljih takvih zakona, kako i sami navodite u izvještaju za 2017. godinu unatoč velikim pomacima, problema je još mnogo. Više od 10 posto tijela javne vlasti nema imenovane službenike za informiranje, 15 posto njih nema internetske stranice, a proaktivna objava podataka daleko je od idealne. Kako to tumačite? Je li u pitanju nedostatak volje, neznanja ili nešto treće?
Problem imenovanja službenika za informiranje i podnošenja godišnjih izvješća nije gorući – oko 80 posto tijela (od njih 6000) to redovito ispunjava, i to u pravilu sva tijela koja čine jezgru vlasti i uprave. Ostaju manja tijela - riječ je o vatrogasnim postajama, veterinarskim stanicama, ponekim dječjim vrtićima, manjim muzejima i slično, koja su, recimo to tako, izvan radara i nemaju dostatne resurse za službenike, ali i za internetske stranice. Svjesni toga, naša preporuka je da osnovne informacije budu objavljene na stranicama osnivača, npr. općine.Ovaj zakon pokazuje i ukazuje na brojne slabosti u institucijama i sustavu koje su institucionalne i pravne prirode, a odražavaju se negativno po javni interes, i da ih je pod hitno potrebno mijenjati
Što se tiče objave informacija na internetskim stranicama (proaktivne objave) te otvorenih podataka (podataka u strojno čitljivim formatima koji se mogu računalno obrađivati), postoje pozitivni pomaci, i zapravo je puno toga objavljeno. Hrvatska je 14. u EU po zrelosti otvorenih podataka.
Ono što će sigurno napraviti dodatan pomak jest najavljena izmjena Direktive o ponovnoj uporabi informacija javnog sektora u sklopu koje će se popisati ključni setovi podataka koji trebaju biti objavljeni i besplatni, kao što su geodetske informacije, hidrološke, financijske, prometne i slično. Time će se otvoriti prostor za ono čemu ta direktiva i služi – stvaranju paneuropskih aplikacija, znanstvenih istraživanja, pa i medijskih istraživanja.
Dio tog problema je tehničke prirode u smislu prilagodbe podataka različitim formatima i pitanje je kako se tijela javne vlasti koordiniraju po tom pitanju jer su službenici za informiranje najčešće pravnici koji i nemaju toliko doticaja s IT službama i često ne razumiju o kakvim se formatima radi. To ukazuje da pristup informacijama nije problem za koji je nadležan isključivo službenik za informiranje već da svako tijelo javne vlasti – osobito ministarstva, agencije, gradovi, županije, moraju osigurati koordinaciju unutar tijela, educirati sve zaposlene o transparentnosti i obavezama prema zakonu. Na ovom zakonu se zapravo vidi gdje je sve problem u sustavu. Svakako je važno da građani, korisnici upozore koji im podaci u otvorenom formatu trebaju jer jednostavno ne možemo sami sve pratiti.
Kako tumačite položaj Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) u odnosu na pristup informacijama? H-Alterov suradnik je još 2014. godine tražio od HNS-a niz informacija, uključujući i ugovor s Agrokorom koji je bio glavni sponzor sudjelovanja hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Stvar je na kraju zapela na Prekršajnom sudu, koji je oslobodio vaše tužbe i HNS i njegova čelnika Šukera, a informacije nisu ugledale svjetlo dana. Slične informacije od HNS-a smo iznova zatražili 2017. godine, točnije, prije trinaest mjeseci. HNS ponavlja tezu da nije tijelo javne vlasti…
Tko god može koristi mehanizme sustava da se opire ovom sustavu i HNS nije jedini. Prema našem tumačenju zakona i odlukama Visokog upravnog suda, svi sportski savezi su tijela javne vlasti. Postupak ne može krenuti dalje jer "zapinje" na inzistiranju HNS-a da nije tijelo javne Slučaj lex Agrokor i afera Hotmail koja je iz njega proizašla pokazuje jednu ključnu stvar, a to je inherentan nedostatak svijesti čelnika i službenika u institucijama da sve što rade, sve što pišu i govore može doći pod povećalo javnostivlasti. Koristimo sve pravne mehanizme kako bi došli do kraja s tim predmetom, ali ti postupci su dugotrajni.
Postoje li i drugi slični slučajevi poput HNS-a, da tijelo javne vlasti odbija prihvatiti vaše odluke?
Da, ima dosta takvih primjera, osobito među malim općinama, ali i velikim tijelima koja imaju monopolan položaj, kao što je Hrvatska komora fizioterapeuta – već tri godine nastojimo prisiliti ih da daju korisniku podatak o plaći predsjednice komore. Ne pomaže ni presuda Visokog upravnog suda, koju je gotovo nemoguće izvršiti. Obratili smo se i Ministarstvu zdravstva, ali i ono ima slabe instrumente da ih disciplinira. Moje je iskustvo, i to govorim kao osoba koja se bavi javnom upravom, da ovaj zakon pokazuje i ukazuje na brojne slabosti u institucijama i sustavu koje su institucionalne i pravne prirode, a odražavaju se negativno po javni interes, i da ih je pod hitno potrebno mijenjati .
S jedne strane stalno slušamo o nužnosti transparentnosti u svim procesima i slavljenje koncepta otvorene vlasti, a s druge strane imamo situacije da javnost ne može doći do informacija npr. tko su tvorci lex Agrokora, sjednice pojedinih tijela javne vlasti su još uvijek zatvorene za javnost, ne poštuju se sudske i upravne odluke, javna savjetovanja su kratka...
Slučaj lex Agrokor i afera Hotmail koja je iz njega proizašla pokazuje jednu ključnu stvar, a to je inherentan nedostatak svijesti čelnika i službenika u institucijama da sve što rade, sve što pišu i govore može doći pod povećalo javnosti. U ovom slučaju se radi o pitanju tko je sve sudjelovao u pisanju nacrta zakona i što je u toj prepisci rečeno. Može se raditi o bilo kojem drugom slučaju. Upravo je to poanta zakona o pravu na pristup informacijama – da preventivno djeluje protiv korupcije i s ciljem jačanja odgovornosti i efikasnosti u javnom sektoru. Svi koji u njemu rade moraju stalno imati na umu da ih javnost kontrolira, sada ili kasnije, hipotetski ili stvarno, i taj interni mehanizam odnosno osigurač moraju usvojiti kao dio svog ponašanja. Ako je tako, onda ih ta svijest stalno disciplinira i korigira i ne dozvoljava im nepravilnosti i situacije koje mogu upućivati na sukob interesa ili korupciju. Brana svakoj korupciji je osvjetljavanje situacije, transparentnost u radu.Upravo je to poanta zakona o pravu na pristup informacijama – da preventivno djeluje protiv korupcije i s ciljem jačanja odgovornosti i efikasnosti u javnom sektoru
Kada govorimo o izradi propisa, Zakon propisuje obvezu provedbe savjetovanja s javnošću za sve propise i opće akte kojima se utječe na interese korisnika. U praksi, vidimo pomak u pogledu provedbe javnih savjetovanja – provodi se više savjetovanja, rokovi su dulji, iako nisu uvijek dovoljno dugi, najčešće zbog loše organiziranog procesa izrade propisa, pa se sve radi u zadnji čas, što je opet problem sustava. Jedan od primjera koji je doprinio svijesti javnosti o mogućnosti uključivanja u proces izrade propisa su spomenute izmjene Obiteljskog zakona, odnosno ugrađivanja odredbe o obitelji, zbog čega je dio javnosti i saznao da postoji portal gdje se mogu uključiti u javno savjetovanje. To pokazuje kolika je važnost medija i informiranja javnosti o radu tijela javne vlasti, odlukama i slično.
Međutim, građani se nedovoljno uključuju u savjetovanja. U nekim situacijama je velik broj primjedbi, npr. kurikularna reforma, propisi iz obrazovanja ili zdravstva a dobar dio njih prođe bez ijednog uključenog građanina ili tvrtke. Ali to je i dio političke kulture u Hrvatskoj. Što više ljudi bude znalo za opcije savjetovanja, što bude više pozitivnih primjera gdje su pojedinci zahvaljujući svom angažmanu utjecali na promjene tako će se stvari razvijati i poboljšavati.
Koja bi područja odredili kao prioritetna za novi novog povjerenika ili povjerenicu za informiranje?
Sustav funkcionira dobro koliko ga građani, civilno društvo, medij i privatni sektor na to tjeraju. Zato je ključan angažman građana i svih ostalih korisnikaNe mogu reći da postoje neuralgične točke ili pitanja koja nismo dotakli i na kojima nismo radili. Stoga će i novi povjerenik na svim frontovima trebati raditi podjednako. Otvoreni podaci su jedno o područja o kojima će se sigurno dosta voditi računa u budućnosti, i to pod budnim okom EU. Javnost rasprava kolegijalnih tijela je također ključna – vidjeli smo nedavno da su se neke sjednice bespotrebno zatvarale za javnost, ali nažalost mediji se nisu sjetili obratiti povjereniku za informiranje za mišljenje, koje bi bilo nedvojbeno. Potrebno je stalno raditi na educiranju tijela javne vlasti, sve dok transparentnost i otvorenost ne postanu integralni principi djelovanja.
Ono što svakako treba biti jedan od prioriteta u sljedećem mandatu jest promoviranje prava na pristup informacijama, otvorenih podataka, savjetovanja s javnošću, javnosti sjednica i drugih mehanizama iz naše nadležnosti u javnosti. Sustav funkcionira dobro koliko ga građani, civilno društvo, medij i privatni sektor na to tjeraju. Zato je ključan angažman građana i svih ostalih korisnika – oni moraju tražiti informaciju, uključivati se u procese, biti aktivniji, a kako bi na taj način, uz pomoć Povjerenika za informiranje, natjerali tijela javne vlasti da budu transparentna i otvorena, a time bolja, odgovornija i efikasnija.Transparentno i otvoreno društvo je norma danas i bit će sigurno u budućnosti. Budući Povjerenik može se nažalost susresti i s idejom vlasti da se mijenja zakon tako da se ograniče sadašnje mogućnosti i ovlasti
Transparentno i otvoreno društvo je norma danas i bit će sigurno u budućnosti. Budući Povjerenik može se nažalost susresti i s idejom vlasti da se mijenja zakon tako da se ograniče sadašnje mogućnosti i ovlasti. Kao što sam već rekla, ovaj zakon je boljka svake vlasti. Ali istovremeno, naš zakon je jedan od najboljih na svijetu (u prvih 10), a uzor smo mnogim državama koje tek razvijaju svoj sustav, ali i razvijenim demokracijama. Ako sadašnja ili buduća vlast poželi sužavati i ograničavati pravo na pristup informacijama, najbolje da pita prethodnu vlast žale li zbog svojih odluka da ograniče to pravo (npr. ukidanjem mogućnosti sankcioniranja tijela javne vlasti). Ne bi trebalo polaziti od toga da će se biti vječno na vlasti.
U konačnici tko god bude novi Povjerenik najvažnije je da bude neovisan i samostalan te da njegov integritet nikada ne dođe u pitanje. Iznimno je važno da institucija povjerenika ne postane kontroverzna, da javnost ima "love-hate" odnos prema njoj. Mislim da ljubav i mržnja prema nekoj instituciji ne ukazuju na to da se radilo dobro, nego da nešto ne štima, najčešće u zakonu. Smatram da sam u tome uspjela te da odluke nisu nikada bile suspektne, u smislu da bi netko doveo u pitanje da ne radimo u javnom interesu.
