Nisu prošla niti dva dana, a zvjerka se uhvatila u posve nehotimice ostavljenu trapulu. Zvjerka se odaziva na ime Višnja Ljubičić. Po zanimanju pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
Pravobraniteljicu je zasmetalo što smo komentar kolegice Ivane Perić, objavljen na poziciji H-Alterovog uvodnika, naslovili riječima: "Agencija za elektroničke medije odjebala ravnopravnost spolova". Pravobraniteljica se uplašila kako bi H-Alterovi čitatelji i čitateljice mogli "dobiti dojam" da je, po njezinu sudu "potpuno neprimjereni rječnik iz naslova", ustvari "stav Pravobraniteljice".
V. LJ. nadalje smatra kako "ovakvom vulgarizmu nema mjesta u odgovornom novinarstvu".
V. LJ. posebno je neprihvatljivo to što smo "tako opremili tekst u kojem je srž izjava Pravobraniteljice", kako ona sama sebe oslovljava.
V. LJ. pritom prigovara što "kritički komentar postupanja Agencije za elektroničke medije" nismo "popratili i izjavom ravnateljice Agencije" niti smo "objavili njihovo očitovanje".
V. LJ. zaključuje svoj ukor napomenom/prijetnjom kako "je ovo već drugi veći propust s Vaše" (tj. naše, op. a.) "strane u komunikaciji s institucijom Pravobraniteljicom, a to nije dobar temelj uspješne poslovne suradnje. Imat ćemo u buduće to u vidu".
Krenimo raščišćavati od kraja: "Prvi veći propust", koji je logički prethodio "drugom većem propustu", sastoji se u tome što smo u jednom nedavno objavljenom članku propustili uočiti interno pravilo koje važi u uredu pravobraniteljice, da samo ona glavom i bradom potpisuje izjave za javnost. Pa smo u jednom članku "greškom" potpisali njezinog pravnog savjetnika, Nebojšu Paunovića koji nam je izjavu faktički dao. Nakon žustre intervencije iz ureda pravobraniteljice odlučili smo ugoditi njezinoj sujeti: ušli smo u netom objavljeni tekst, izbrisali nesretnog pravnog savjetnika i potpisali Višnju Ljubičić, pravobraniteljicu. To je prvi od dva, pazite: "veća propusta", zbog kojih pravobraniteljica prijeti preispitivanjem "poslovne suradnje". Pređimo na "drugi", tj. na trapulu.
Ako je, naime, vjerovati Zakonu o ravnopravnosti spolova, a u komunikaciji s pravobraniteljicom trebali bismo se ipak njega pridržavati, ravnopravnost spolova označavala bi princip jednakog prisustva žena i muškaraca u svim područjima javnog i privatnog života, njihova jednakog statusa, jednakih mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednake koristi od ostvarenih rezultata. Tako nekako piše u zakonu. Reknemo li da je Pravobraniteljica pogrešno smatra da je pružanje informacija stvar njezine milosti, a ne našeg zakonskog prava, pa da shodno tome može slobodno prijetiti ukidanjem "poslovne suradnje" onima čija uređivačka politika ne odgovara njezinu ukusunetko (u ovom slučaju: neka institucija, tj. AEM) odjebala nešto (u ovom slučaju: određeno načelo, tj. ravnopravnost spolova), time nismo niti na kakav način doveli u pitanje gore opisani princip jednakopravnosti žena i muškaraca. Nismo, dakle, povrijedili ono što bi pravobraniteljica trebala pravo-braniti. Budući da taj princip nismo povrijedili, pravobraniteljica je, reagirajući i prijeteći, iskoračila izvan svojih zakonskih okvira. Zašto?
Možda zato što pravobraniteljica podrazumijeva kako bi trebala braniti ne samo princip ravnopravnosti muškaraca i žena, već i prirodno stanište rodne ravnopravnosti, klimu i podneblje u kojem bi ona, po njezinu mišljenju, jedino mogla i trebala nesputano cvjetati; a to stanište krase pristojnost, kultura shvaćena kao uljudba, politička korektnost, briga oko diplomatičnosti u ophođenju, verbalni putitanizam i općenito, bon-ton. Razumljivo, unutar takvoga ozračja spolnost je tabu-tema, svaka aluzija na nju je "nepristojna", koristiti neprikladne izraze po definiciji je neprikladno, dakle ne pristoji se nazivati neke stvari svojim pravim imenima… Trapula u koju je uletjela Višnja Ljubičić sastoji se baš u toj zamjeni teza – zamjeni zaštite spolne ravnopravnosti zaštitom notorne malograđanštine. Ako zaista imamo pravobraniteljicu koja pretpostavljati da je građanska uljudba zavičaj ravnopravnosti muškaraca i žena, to znači da već jednom nogom gazimo u komunizmu stvarne ravnopravnosti.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova preobratila se u ovoj priči u revnu zaštitnicu javnosti od samog spomena spolnosti, u bilo kakvoj izvedenici te riječi. Mogli bismo nizati desetke primjera iz povijesti najboljih domaćih ili inozemnih medija, ili šire: proizvoda popularne kulture, i dokazivati legitimnost psovke u novinarskom ili kulturnom izrazu, pogotovo kada se autori programatski usmjere uz dlaku dominantnom malMožda se pravobraniteljici u trenutku učinilo da je daleko lakše prigovoriti H-Alteru zbog odjeba i time ostaviti dojam kao da nešto radi, nego baviti se Agencijom – a time indirektno i utjecajnim, gotovo nedodirljivim medijskim biznisom koji ova uglavnom servisiraomišćanskom mentalitetu. Ukucamo li "odjeb" u Googleovu tražilicu i potražimo li novinare i novinske tekstove koji su nekoga ili nešto zadnjih mjeseci odjebali, nailazimo na sljedeće citate, medije i autore:
Viktor Ivančić: "Tata od Tonija Šila je rekao: 'Ama to ti je sranje od parade, glupsone! Viš da ji je cili svit odjeba! Samo degenerici mogu sa četri puškice i dva pokvarena tenka glumit oružanu silu!'" (Peščanik);
Goran Borković: "Novinari, inače medijima nezanimljive pojave, našli su se tako čak i u udarnim informativnim emisijama. Em je Davor Krile zamoljen da odjebe s kolumnom u Slobodnoj Dalmaciji jer da će je puno bolje pisati Tihomir Dujmović; em je Boris Dežulović opozvan s istog posla;" (Forum.tm)
Predrag Lucić: "Na kraju se čovjek zapita – ima li igdje ikakvog Darinka Kosora koji bi tom 'partijskom Bošku Buhi' s društvene mreže rekao ono što ga spada: 'Boško, odjebi!'?" (Novi list)
Viktor Ivančić: "Lipo, priko kompromisa, Kakvog kompromisa, crni Ivo?, Prvo su tili da ja spomenik HOS-ovoj bojni otvorin na deseti travnja, tu san ih žestoko odjeba, naravski, reka san, Kurac, gospodo, ja ću to otvorit samo na Dan antifašizma, A oni?" (Tačno.net);
Viktor Ivančić: "Eva Braon je okrenila se prema meni kao da sam litl tupson i rekla je: 'Nego šta! Neka odjebu u skokovima!' Ja sam rekao: 'To nikako ne kužim, časna rič!'"
"Odjeb je lansiran, lagano plasiran", naslov je otvorenog pisma Borisa Dežulovića Marijanu Hanžekoviću kojim ga obavještava o odlasku iz Zašto vrijeme koje je potrošila pišući H-Alteru prosvjedno pismo zbog "vulgarizma" nije iskoristila za sastavljanje zahtjeva Upravnom sudu da provjeri zakonitost diskriminirajućeg propisa i ukine ga? Zašto to još uvijek nije napravila?EPH, a pod kojim naslovom je pismo objavljeno u nekolicini medija.
Iz ovoga blitz-istraživanja recentnijih medijskih sadržaja proizlazi da titula hrvatskog šampiona u novinarskom odjebavanju pripada Viktoru Ivančiću; a za njega se ne bi moglo tvrditi da je stilski nedorađen autor, ili mu odreći javno zalaganje za načela vladavine prava, mada mu mnogi iz pozicije vlasti & moći desetljećima podmeću da je na ovaj ili onaj način neodgovoran (pravobraniteljica: "ovakvom vulgarizmu nema mjesta u odgovornom novinarstvu").
U obranu pravobraniteljičinog stava moglo bi se možda pripomenuti da je odjeb primjeren satiričkoj, ali nipošto "ozbiljnoj" formi, odnosno da je upravo ta "ozbiljna" forma ono "odgovorno novinarstvo" kakvom svi zajedno težimo, i u kakvom novinarstvu odjebu "nema mjesta". Da, slažemo se, takvo miješanje žanrova bilo bi zaista neuljudbeno.
U našoj "kulturi", desnoj, lijevoj, centrističko-liberalnoj, seoskoj, urbanoj, zagrebačkoj, dalmatinskoj, tajkunskoj, šljakerskoj, svekolikoj - najraznovrsnije gadarije imaju puno pravo građanstva, ali samo jedno strogo je zabranjeno: nazivanje istih gadarija njihovim pravim imenom. U konkretnom slučaju Agencije za elektroničke medije to funkcionira ovako: Radi se o propisu koji je donijelo njezino Vijeće, koji je na snazi već sedam-osam godina, a koji eksplicitno deprivilegira žene-sportašice u odnosu na muškarce-sportaše, onemogućavajući im dostupnost TV-konzumentima. Time Agencija onemogućava građanima da posredstvom sportskih programa budu odgajani u duhu spolne ravnopravnosti, a ženski Zašto povjereničina savjetnica nije iskoristila raspravu o ravnopravnosti spolova koju organizira Agencija da Agenciji javno prigovori zbog odbijanja da ukine spolno-diskriminirajući propis?rod kao takav simbolički stavlja u manje vrijedan položaj. Kada je Agencija za elektroničke medije upozorena na slučaj, prvo od H-Alterove novinarke, a zatim i od pravobraniteljice, H-Alterovoj novinarki odgovara kako čeka Godota u vidu nove medijske strategije (za koju je očito da nikad neće biti porođena), tj. da do njezina rođenja ništa ne može promijeniti; a mjesec dana potom otkriva karte i pravobraniteljici odgovara kako ništa niti ne treba mijenjati jer je ovakvo stanje stvari najpoželjnije moguće, budući da patrijahalni narod ionako više voli gledati muškarce no žene kada se bave sportom, i shodno tome, da u njihovu propisu koji propisuje ono što se ionako u "slobodno-tržišnim medijskim uvjetima" odvija i bez da bude propisano, nema ničega spornog. U podtekstu možemo pronaći i vrlo točan uvid, da proces nacionalne homogenizacije oko muških sportskih heroja daleko bolje funkcionira nego oko ženskih, a pacifikacija stanovništva kroz nacionalnu homogenizaciju i kroz blejanje u ekran ionako je u srži ove priče.
No ipak, sve to skupa ne samo što je protivno slovu i duhu Zakona o ravnopravnosti spolova, već je protivno i pojedinim odredbama Zakona o elektroničkim medijima. On, primjerice, među ciljeve Fonda za pluralizam medija (kojim upravlja, eto baš, Vijeće za elektroničke medije) navodi poticanje svijesti o ravnopravnosti rodnih identiteta i spolnih orijentacija, kao i poticanje svijesti o ravnopravnosti spolova (pri čemu je čak ravnopravnost spolova posebno naglašena, tj. postavljena iznad drugih vrednota ustavnog poretka). Zakon obavezuje Vijeće da s 35 milijuna kuna godišnje financira promoviranje rodne ravnopravnosti u lokalnim medijima i na portalima, što ovo zdušno i provodi - donoseći istodobno propis Zakon obavezuje Vijeće da s 35 milijuna kuna godišnje financira promoviranje rodne ravnopravnosti, što ovo zdušno i provodi - donoseći istodobno propis kojim ohrabruje nacionalne medije u provedbi rodne neravnopravnosti unutar sportskih programa… konzistentno do ludosti!kojim ohrabruje nacionalne medije u provedbi rodne neravnopravnosti unutar sportskih programa… konzistentno do ludosti!
I sada, kojom bi riječi hrvatskog jezika najprikladnije bilo nazvati opisano činjenično stanje? Gospođa Ljubičić možda predlaže "upitno", "kontradiktorno", "sporno", "nepromišljeno", "nedovoljno senzibilizirano", "primjer nedovoljno dobre prakse"…? Potpisnik pak smatra kako se u slučaju Popisa značajnih događaja radi o prvorazrednom bezobrazluku spram javnosti, imajući pritom u vidu da to nije prvi bezobrazluk Agencije i Vijeća za elektroničke medije od njihova osnutka do danas. A bezobrazluk zaslužuje da bude označen imenom koje će na njega jasno i nedvosmisleno upozoriti javnost, imenom "bezobraznijim" od vrijednosno neutralnih i politički-korektnih. Zašto se Ljubičić tome tako odlučno opire?
Idemo dalje: Agencija koja svojim propisom direktno krši Zakon o ravnopravnosti spolova i uporno pri tome ustraje, podilazeći pritom vlasnicima komercijalnih medija i težnjama za komercijalnim obesmišljavanjem funkcije javne televizije, na Dan ljudskih prava organizira okrugli stol na temu - ravnopravnosti spolova u medijima. Iz najpotpunijeg novinskog izvještaja doznajemo da je događaju prisustvovala i pravobraniteljičina savjetnica Nevenka Sudar, koja, zaključujemo iz istog izvještaja, nije smatrala kako je rasprava o ravnopravnosti spolova koju organizira Agencija prikladan trenutak da se Agenciji javno prigovori zbog odbijanja da ukine spolno-diskriminirajući propis. Zašto nije iskoristila priliku?
Dva dana nakon "gromoglasne šutnje" za okruglim stolom, pravobraniteljica prijeti H-Alteru, koji je čitav slučaj diskriminirajućeg pravilnika iznio u U našoj "kulturi", desnoj, lijevoj, centrističko-liberalnoj, seoskoj, urbanoj, zagrebačkoj, dalmatinskoj, tajkunskoj, šljakerskoj, svekolikoj - najraznovrsnije gadarije imaju puno pravo građanstva, ali samo jedno strogo je zabranjeno: nazivanje istih gadarija njihovim pravim imenomjavnost, "preispitivanjem poslovnog odnosa" zbog odjeba u opremi teksta.
Zbroji li se jedno s drugim, nazire li se možda zaključak da nije samo Agencija za elektroničke medije ta koja je odjebala ravnopravnost spolova, već da ju je (ravnopravnost, a ne Agenciju) u predmetnom slučaju odjebala i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova?
Što je ustvari po pitanju diskriminirajućeg pravilnika pravobraniteljica trebala napraviti? Zavirimo još jednom u zakon, koje definira opis pravobraniteljičinog radnog mjesta:
"Pravobraniteljica prati provođenje ovoga Zakona i drugih propisa koji se tiču ravnopravnosti spolova… Pravobranitelj/ica razmatra slučajeve kršenja načela ravnopravnosti spolova, slučajeve diskriminacije prema pojedincima ili grupama pojedinaca koje su počinila tijela državne uprave, jedinice tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave i druga tijela s javnim ovlastima… Pravobranitelj/ica ima pravo podnijeti prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti zakona, odnosno ustavnosti i zakonitosti drugih propisa ako ocijeni da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti spolova… Ako pravobranitelj/ica utvrdi da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti spolova zbog nesuklađenosti propisa s ovim Zakonom, predložit će pokretanje postupka izmjene takvog propisa." (Zakon o ravnopravnosti spolova)
Zašto pravobraniteljica i njezina prethodnica na istoj funkciji svih ovih 7-8 godina nisu napravile ništa od navedenoga u odnosu na Popis značajnih događaja? Zašto nisu radile svoj posao? Zašto pravobraniteljica sada mijenja teze, prijeti H-Alteru, upliće se u uređivačku politiku i općenito, Ako zaista imamo pravobraniteljicu koja pretpostavljati da je građanska uljudba zavičaj ravnopravnosti muškaraca i žena, to znači da već jednom nogom gazimo u komunizmu stvarne ravnopravnostiizlazi izvan svojega zakonskog okvira (umjesto da sređuje poslove unutar njega)? Zašto je tako mlako reagirala nakon što smo joj pred nos donijeli Agencijin Popis značajnih događaja? Sve što je u tri mjeseca poduzela, bilo je da je ravnateljici Agencije Mirjani Rakić uputila jedno pismo i zaprimila njezin odgovor. Zašto vrijeme koje je potrošila pišući H-Alteru prosvjedno pismo zbog "vulgarizma" nije iskoristila za sastavljanje zahtjeva Upravnom sudu da provjeri zakonitost diskriminirajućeg propisa i ukine ga? Zašto to još uvijek nije napravila? Zašto se umjesto Agencijom bavi H-Alterom koji je čitavu temu otvorio?
Možda jednostavno zato što smo je u ove svečane adventske dane, odvukli od prepuštanja obilasku shopova u potrazi za bakalarom i tukom po povoljnijim cijenama i gurnuli u neugodan konflikt s drugom državnom institucijom – konflikt koji je, kao i njezina prethodnica, čitavo vrijeme nastojala izbjeći? Možda joj se u trenutku učinilo da je daleko lakše prigovoriti H-Alteru zbog odjeba i time ostaviti dojam kao da nešto radi, nego baviti se Agencijom – a time indirektno i utjecajnim, gotovo nedodirljivim medijskim biznisom koji ova uglavnom servisira. U nepreglednoj gomili medijskog smeća koje HTV i druge nacionalne televizije svakodnevno izbacuju u javnost nalaze se i tone mladoga ženskog mesa upakiranog s očitom željom producenata i režisera da sve koliko-toliko heteroseksualno orijentirane muškarce prikuju uz ekran, s krajnjim ciljem podizanja cijene oglasnog prostora. Implementacija javnog interesa u sav taj nepregledni kaos koji proizvode i podržavaju moćni igrači čini se nemogućom misijom, ali discipliniranje H-Atera zadatak je kojemu se pravobraniteljica možda smatra doraslom. Možda je zaista lakše, umjesto bavljenja masovnom diskriminacijom žena u masovnim medijima, zamijeniti tezu i baviti se utjerivanjem malograđanskog bon-tona marginalnim portalima. Ili je možda "ukor" H-Alteru od strane "mjerodavne institucije" došao kao naručen nekima od članica/ova Vijeća za elektroničke medije kako bi ga na idućem natječaju za sredstva Fonda za pluralizam proglasili egzemplarom "neodgovornog novinarstva", lišili ga potpore i riješili se dosadne muhe?
I na kraju, potrebno bi bilo demantirati da je H-Alter ikada razvijao nekakvu "poslovnu suradnju" s uredom pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, bilo "uspješnu", bilo "neuspješnu". Naša komunikacija s dotičnim naslovom odvijala se isključivo u skladu sa Zakonom o medijima, koji u članku 6. nalaže tijelima vlasti da medijima dostavljaju točne, potpune i pravovremene informacije iz svojega djelokruga, i to svima pod jednakim uvjetima. Pravobraniteljica pogrešno smatra da je pružanje informacija stvar njezine milosti, a ne našeg zakonskog prava, pa da shodno tome može slobodno prijetiti ukidanjem "poslovne suradnje" onima čija uređivačka politika ne odgovara njezinu ukusu. Time se, gle čuda, približava kriteriju iz natječaja za dodjelu sredstava Fonda za pluralizam medija, koje je kriterije sastavilo Vijeće za elektroničke medije. Kriterij glasi: "ostvarena suradnja sa /…/ zainteresiranom javnošću (npr. škole, fakulteti, gradovi, županije …) koja je važna za prikupljanje relevantnih informacija i pripreme kvalitetnog medijskog sadržaja". Ovdje pobrojana "zainteresirana javnost" ustvari su različita tijela javne vlasti koja su redom obavezna postupati po članku 6. Zakona o medijima i odgovarati novinarima na pitanja o svojem radu, bez ikakve posebne "suradnje" ili novinarskog prišmajhlavanja. Ali trend je očito suprotan, a gušenje nezavisnosti novinarske profesije u podlozi je čitave ove priče.
