"Dopizdila su mi već preseravanja triju predsjednika. Pun mi je kurac njihovih retoričkih sranja, kao da nam nije sve u govnima, od jebenog potresa, usrane korone do toga da nam je sve u ovoj jebenoj državi sve u sranju. Ne, jebivjetrima to nije dosta, pa nas jebu svojim glupostima, ko' tri drkadžije u kupleraju.
Ak' misle da samo oni mogu i znaju prostačiti, onda su fucking shit. Mi im možemo zabiti do balčaka. Na svaku njihovu prostotu mi imamo jaču. Njihova je snaga 'u kitu lastinu', a mi im zabijemo kurac u njihovo predsjednikovanje."
Eto, napisao sam. Ne vjerujem, ali jesam. Prvi put od kad pišem, a to je jako, jako dugo, napisao sam tolike psovke.
Meni je rad na rukopisu svetinja. Cijeli život sam pisao, lektorirao, redigirao, uređivao i korigirao kako svoje, tako i tuđe rukopise. Svaki rukopis Nisu više važni argumenti, činjenice i znanje, već jesmo li to rekli tako da u dijalogu onu suprotnu stranu ponizimo, ismijemo, izrugamo joj se...sam rađao kao svoje najdraže čedo. A sada sam napisao nešto što mogu samo svojim knjiškim i birtaškim iskustvima. To nije moj izričaj. U normalna, ne u novo normalna vremena, moj tekst bi glasio:
"Verbalni rat koje vode tri predsjednika prešao je granicu dobrog ukusa i pristojnosti, te ih je teško izdržati. Već mi je dosta prostakluka, jeftine retorike koja zanemaruje sve bitne probleme društva, od potresa, pandemije korona virusa do krize gospodarstva, morala i sveukupnih društvenih odnosa. Predsjednici kao da ne uočavaju stvarno stanje u zemlji, već prostaklucima pokušavaju prikriti prave odnose. Došlo je vrijeme da im kažemo da takav diskurs nije primjeren u uljuđenoj zemlji."
Bolje? Zanimljivije ili dosadnije? Na koji tekst biste više reagirali: prvi ili drugi?
Bolno sam svjestan kako u nas zadnjih godina prevladava prostački način izražavanja. Počelo je vrijeđanjima bez prave reakcije, kao što je to još prije desetak godina Zdravko Mamić na konferenciji za tisak nazvao uglednu novinarku kurvom. Je li to naštetilo psovaču? Malo, gotovo ništa, jer on je i danas prisutan na javnoj sceni, psujući koga stigne. To je tako uspješna metoda, da se prometnuo u viteza na bijelom konju koji se bori protiv korupcije u pravosuđu. O tempora, o mores!
I pisci koji žele privući pozornost javnosti vole to postići korištenjem nekonvencionalnog izražavanja, kao što je to napravila Tanja Torbarina, kojoj je to priskrbilo status vrhunske novinarke. A Vedrana Rudan svoj literarni izraz temelji na vulgarnostima i vrijeđanju. Treba li napomenuti kako je izuzetno popularna i snažno utječe na javno mnijenje?
Nije to samo naša specifičnost. Svjetska javna scena vrvi prostaklucima, vrijeđanjima i govorom mržnje. I ne, nije to rezervirano za anonimne komentare koji se pojavljuju na kraju tekstova na internetskim stranicama. Vrhunac takvog izražavanja dostigao je bivši američki predsjednik, Donald Trump. Zašto bi naši političari bili izuzetak?
Prva teza koju trebamo razmotriti je: postiže li prostakluk veći dojam u javnom diskursu? Prepucavanje triju hrvatskih predsjednika počelo je vrlo preciznim napadima Zorana Milanovića na pojedina zbivanja i osobe iz hrvatskog javnog života. Većina njegovih kritika pokazala se točnim. Poput plimnog vala prostački se izričaj širi društvom, pa je takva razina i prijepora u Vinogradskoj bolnici, reakcijama na pandemiju, krizi pravosuđa, a o sportu da ne govorimoNeke su bile vrlo neočekivane, ali suštinu se nije negiralo, već mu se odgovaralo na isti, ako ne i gori način.
Bojim se da nakon nekog vremena javnost više nije pamtila kritičke žaoke koje je Milanović plasirao upravo zbog prostačkog jezika, pa se više komentiralo kako je rekao, a ne što je rekao. Napadnuti su pak shvatili da je uspješnije odgovoriti psovkom umjesto demantijem ili navođenjem točnih činjenica.
I, tu smo gdje smo. Poput plimnog vala prostački se izričaj širi društvom, pa je takva razina i prijepora u Vinogradskoj bolnici, reakcijama na pandemiju, krizi pravosuđa, a o sportu da ne govorimo.
Čuveni španjolski mislilac Miguel de Unamuno napisao je djelo "O tragičnom čuvstvovanju čovječnosti" gdje je rekao da "...ono što nazivam tragičkim čuvstvovanjem života u ljudi i u naroda zapravo je naše vlastito tragičko čuvstvovanje života..."
U našem psovačkom slučaju to bi mogli parafrazirati u tragikomično čuvstvovanje prostakluka. Nama je prostakluk postao dijelom naše vlastite kulture i javnog izričaja. Nije više važno što kažemo, nego kako kažemo. Nisu više važni argumenti, činjenice i znanje, već jesmo li to rekli tako da u dijalogu onu suprotnu stranu ponizimo, ismijemo, izrugamo joj se...
Zar nije u nekim našim krajevima prevladavajuća izreka:
"Ili ću ja njega, ili neće nitko nikoga!"
Dakle, preostaje nam čekati tko će koga. A dotle natrag u našu osobnu oazu usred ovog podivljalog javnog prostora, gdje oluje prostakluka, tsunami primitivizama, potresi neznanja i gluposti zagađuju okoliš.
Uživajmo dok možemo u rijetkim trenucima, kao što ja to činim na krmi barke čekajući arbuna da zagrize, smiraju sunca u zadarskom kanalu za Bojim se da nakon nekog vremena javnost više nije pamtila kritičke žaoke koje je Milanović plasirao upravo zbog prostačkog jezika, pa se više komentiralo kako je rekao, a ne što je rekao. Napadnuti su pak shvatili da je uspješnije odgovoriti psovkom umjesto demantijem ili navođenjem točnih činjenicakojeg je Hitchcock rekao da je drugi najljepši na svijetu, ili u muziciranju uglednog violončeliste Pavla Zajceva koji uspješno kroči putovima dirigiranja i time oplemenjuje svoju karijeru i naša čuvstva. Može i koja dobra knjiga, film ili razgovor s pametnim ljudima.
Gdje su dani kada smo s užitkom čitali britke, kritičke tekstove novinara poput Veselka Tenžere? Nedostaje mi Letičino "Hvala na pažnji", Sijerkovićev "pljuščić", slobodarsko ozračje "Stojedinice", Vlahovićevo "odlučno možda"...
Ima li izlaza? Nudi li netko rješenje?
Ne znam, ali prisjećam se anegdote iz šesdesetih kada je Ivo Rotkvić, esperantist svjetskog glasa, krenuo na posao prepunim tramvajem broj 14. Jedva se nekako ugurao u tramvaj. Ubrzo je jedan od putnika, rmpalija, znatno veći, jači i vjerojatno po izgledu agresivniji, nagazio svom snagom na Rotkvićevu nogu. Ovog je to zaboljelo, ali nije pokazao nikakvu reakciju. Tramvajsku stanicu poslije, rmpalija se vičući obrati Rotkviću:
"Kakav si to to čovjek? Gazim ti po nogama, a ti ništa, ni beknuo nisi! Jesi li ti muško? Seronjo!"
Cijeli tramvaj zašuti i počne znatiželjno gledati u pravcu sukoba. Rotkvić, niži gospodin u godinama, promeškolji se i reče: "Gospodine, osjetio sam ja bolno kako me gazite. I, htio sam vam prigovoriti. Ali, onda sam shvatio da će te vi početi prostačiti, a ja na to ne bih znao odgovoriti. Shvatio sam da bih se samo nervirao, a postigao ne bih ništa. Zato sam odlučio izdržati".
Svi u tramvaju su prasnuli u smijeh, rmpalija je opsovao i izjurio na sljedećoj stanici.
Pobjeda uma nad silom i prostotom?
Prosudite sami.
Je li to način na koji trebamo reagirati na prepucavanje triju predsjednika? Izvrgnuti ih smijehu? Ili ih ignorirati? Ili pobjeći nasred zadarskog kanala?
Ne znam, ali u jedno sam uvjeren: ljudima je svega dosta.
