Kad ubuduće budete prolazili Runjaninovom ulicom u Zagrebu, htio bih da vam na pamet ne padne Milan F. Živković.
Kad god budete kuloarski, u društvu, razgovarali o tome kako u Hrvatskoj ne postoje pristojne dnevne novine, koje biste vi i ostali sudionici kavanske debate svakako zdušno kupovali već ujutro na kiosku, htio bih da se nikako ne sjetite Milana F. Živkovića.
Kad god čujete da su vaši prijatelji ili poznanici (novinarike i novinari) brutalno ostali bez posla, neka vam kroz glavu nipošto ne prođe ime Milana F. Živkovića.
Ako ikad osvijestite ideju da ljudi koji sudjeluju u istom radnom ili proizvodnom procesu ne smiju imati različite vrste ugovora o radu, jer tako trpe statusu primjerene modele ucjene i prekariteta, jer je fragmentirana osnovna radna solidarnost i da suprotstavljeni partikularni egzistencijalni interesi priječe bilo kakav oblik elementarnog zajedništva, nemojte pomisliti na Milana F. Živkovića.
Ako vam je slučajno promaklo da medijski nakladnici traže smanjenje PDV-a na svoje proizvode (a jedno su već izborili prije nekoliko godina), nemojte zakrpati tu rupu u znanju pitanjem koje je u svojoj naivnosti pokušao postaviti i Milan F. Živković: hoće li se oprošteni porez na dodanu vrijednost sliti vlasnicima izravno u profit ili će od njega neku korist imati javnost odnosno zajednica kao takva, ali i medij ili radnici, upravo oni koji svakodnevno dolaze na posao s mučninom u želucu, jer im se neki mogul može obratiti ciničnom oproštajnom rečenicom i preporukom da potraže nove životne izazove.
Ako pak svesrdno vjerujete u partitokratsku demokraciju koja se prema ljudima odnosi agresivno malograđanski kao da su peseki u večernjoj šetnji i povlači lajnu prikačenu na ogrlicu uz obavezno "Fuj to mali, kam trčiš, kaj ti pada na pamet!", onda potisnite Milana F. Živkovića duboko do dna zaborava.
Napokon, tko je taj Milan F. Živković i zašto ga treba izbaciti iz svakog razgovora o medijima? Dotični je, naime, kao savjetnik za medije u Ministarstvu kulture (Runjaninova 2, 10000 Zagreb), imao rijetko smislen posao i radni zadatak: pripremiti dokumente koji bi proizišli iz široke javne rasprave odozdo, u kojoj su logično na sudjelovanje pozvani i struka i stručnjaci i najšira zainteresirana javnost, i zatim, nakon odmjeravanja argumenta i prijedloga, oblikovati novi smjer medijske politike. U središtu te nove politike nalazili bi se javni mediji, mediji kao javno dobro, očuvanje i poboljšanje javnog informativnog interesa, smislenije reguliranje pravila igre u medijskom polju i činjenica da su informiranje i obrazovanje, ako hoćete, osnovni elementi funkcioniranja zajednice koja drži do sebe, a nije tek tabloidno usmjerena histerična i frustrirana masa nadraženih psovača. Jer gase se novine i tjednici, životare neprofitni mediji, nema ideje o smislenijem opstanku i funkcioniranju lokalnih medija, razbuktala se posve neregulirana mrežna medijska sfera s vrlo zanimljivim javnim učinkom, o čemu svakako treba povesti računa. Postoji i HRT, postoji i pretplata ili pristojba, pa bi se možda moglo osmisliti neki novi model koji bi vodio sustavnijoj zaštiti javnoga medijskog interesa s uključenim mehanizmima socijalnog pogodovanja zakinutima i najsiromašnijima.
Iako se nešto posla u tom smislu obavilo, rijetko se kad informacija o tome, bile posrijedi tribine, debate, okrugli stolovi ili dostupne analize, pojavila na stranicama glavnih medijskih igrača, sve dok jedan tekstić u Novom listu nije sveo čitavu reformu na novi parafiskani namet i pokrenuo lavinu. I tu je pukla svekolika bruka.
Problem medija definirali su, dakle, mediji sami, jer čim se spomene porez i porezna uprava sveukupno ljudstvo pada u duboki trans
Ta sedma be razina jednoga od mogućih prijedloga o kojima će se raspravljati sljedećih sedam-osam mjeseci, a sudjelovanje u raspravi nije nikom ograničeno, preko noći je pretvorena u novi porezni namet ili još jednu parafiskalnu omču oko vrata ionako umirućim hrvatskim građanima. O socijalnim implikacijama tog prijedloga nigdje ni riječi, o njegovu mjestu u reformskom modelu niti slovca, ali se zato zažarilo tabloidno na sve strane i kao u sličnim prilikama nitko se nije upitao jesu li prvi definitori medijske moralne panike, dakle: mediji sami, shvatili o čemu je riječ nego je Pavlovljev medijsko-politički efekt još jednom procvao u crveno-bijelo-plavim bojama žutoga hračka. Skandalozno! Novi namet na HRT! A da cestarinu plaćaju i oni koji nemaju automobil? Ima li kraja hrvatskoj nesreći? I tako dalje, i sve gore.
Problem medija definirali su, dakle, mediji sami, jer čim se spomene porez i porezna uprava sveukupno ljudstvo pada u duboki trans i čuje jedino zvukove frulice koju slijepo hipnotički slijedi. Ministrica kulture, kao politički i simbolički prva figura projekta, doživjela je novinsku izložbu svojih najlošijih i karikaturalnih fotografija, uz usputno silovanje fejsbuk junačina u silnim komentarima ispod objavljenih tekstova o temi. I samo me upitna pristojnost sprječava da vam ne citiram salvu uvreda u trijumfalnom suočenju nas samih s nama samima. Dakle, ja neću, ali vama uvijek ostaje Jutarnji list.
Političari su se iznova iskazali, od Lučina do Lesara i svih onih Glavaševih likova koji u parlamentu repaju u ritmu bećarca. Medijski komentatori samo su dodavali građu za lomaču i odrađivali iznova glasnogovornički posao pa smo tako imali prilike pročitati argumente upućene javnoj televiziji poput: budući da ne proizvode kvalitetan program, glasam da im se pristojba smanji. Da uzvratim kontraargumentom: budući da kontinuirano proizvodite smeće, nije čudo što vas otpuštaju i što vam naklada pada? Ima li takav odgovor smisla? I je li to uopće način razgovora kad je reforma posrijedi?
Ima li u ovoj zemlji uopće smisla za reformsku politiku koja vodi računa o solidarnosti i zajedničkim dobrima ili sve završava u hipertrofiji huškačkog skandala?
Što je, na primjer, s obaveznim zdravstvenim osiguranjem, s ljudima koji mjesečno izdvajaju nekoliko tisuća kuna, a liječnika nisu posjetili godinama, ali znaju da se iz mase sredstava liječe njihova djeca, penzioneri i nezaposleni. Da ukinemo zdravstveno osiguranje pa da se liječe oni koji imaju? Prijedloga je, ako se sjećate, u tom smjeru već bilo: ako nemate novaca ostaje vam dijetni zdravstveni paket HZZO-a, tko vam je kriv što ste to što jeste. S druge strane, što s tzv. autorskim nametom na prazne medije u zampovsko-josipovićevskoj režiji, parafiskalije koja predviđa da ćemo na prazni DVD ili USB-stick skladištiti glazbu i tako potkradati vlasnika autorskih glazbenih prava? Što s idejom da se logikom knjižnične posudbe namiruje autorska naknada, za što je Ministarstvo kulture već proračunski osiguralo sredstva iako je posuđena knjiga moguće već prošla nekoliko ciklusa subvencioniranja i financijske potpore? Ima li u ovoj zemlji uopće smisla za reformsku politiku koja vodi računa o solidarnosti i zajedničkim dobrima ili sve završava u hipertrofiji huškačkog skandala?
Činjenica da su problem medija u reformi definirali sami mediji, osobito oni koji bi reformama mogli izgubiti ili bi se morali drukčije ponašati, uzrokovala je niz povezanih pogrešaka. Naime, Ministarstvo kulture suočeno s panikom i partitokratskim modelom, odigralo je upravo ono što je zamišljeno kao njegova uloga u medijskom scenariju. Kad bih se poslužio starom Althusserovom kategorijom interpelacije, definiranom kao postupak kojim se uspostavljate kao unaprijed pripremljeni subjekt odnosno odazivate se u onoj ulozi koju od vas zahtjeva prozivač, pozivač, sistem, moć ili unaprijed priređeni scenarij - rekao bih da je histerija kompletirana upravo onako kako su je zamislili prvi definitori, dakle mediji. Umjesto da govori o okviru nove medijske politike, Ministarstvo kulture je partitokratskim argumentima opovrgavalo ideju novoga parafiskalnog nameta. Dakle, nisu rekli: ej, usporite malo, ne radi se o tome nego o... ajmo polako, korak po korak, stišajte doživljaj... odakle vam poluinformacije, tendenciozne interpretacije... nova medijska politika upravo vrijednosno počiva na onom što je posve suprotno od vaših nabrušenih očnjaka... nema sječe glava... uključite se još više da odmjerimo argumente a ne da ukrućujemo javnost... mislimo ozbiljno... radimo dobro i javno...
Ali, ništa od toga. Partitokratska linija diferencijacije u slučaju Milana F. Živkovića slijedila je istu medijski predviđenu poziciju i gotovo u koprodukciji dolila nešto besprizornog neukusa u liku velike dame koja o Palestini, na primjer, nema vlastito mišljenje nego se ponaša kao mala koju bi mogli izbaciti iz igre ako velikim očevima potvrdno ne kimne glavom, pa se onda u lokalnoj zajednici šepuri političkim mišićima.
Trebalo je nekoliko dana i nešto sporiji ciklus triježnjena opijenih da se oglase prvi racionalni argumenti iz periferije tzv. mejnstrima medijskog polja, da vrijednosni smjer nove medijske politike poprimi i poneki afirmativni naglasak. Nešto poput: možda sve to i nije tako bezvezno jer... da ne ponavljam. Međutim, oni koji su priredili lomaču odjednom su izgubili interes za problem i ponašaju se tako da ih tema više uopće ne zanima. Jer je, u međuvremenu, pao snijeg, Severina se susrela s Milanom i ima novu ploču, a pojavili su se i golemi somovi koji proždiru golubove. S takvima treba igrati drukčije, ali igrača izgleda nema.
Hoće li se, unatoč smjeni, rad na novoj medijskoj politici nastaviti? Izgleda da hoće, ali nakon ovakve opomene, pitanje je u kojem obujmu i s kakvim vrijednosnim modelom. Grubi nasrtaj ne može se tek tako prebrisati i njegove će posljedice ostati kao prijetnja, a prijetnja je uvijek ograničenje. Usto, dobri su ljudi jednako važni kao i dobre ideje. Drugo je pitanje kako će se rad na projektu nove medijske politike posredovati - a kako drukčije nego medijski - najširoj javnosti, točnije svima jer se svih tiče. Ako je svako zlo za neko dobro, htio bih vjerovati da smo iz slučaja Milana F. Živkovića svi izvukli neku pouku. A to baš i nije neki zaključak...
Objavljeno na Trećem programu Hrvatskog radija 12.12. u emisiji Praskozor.
