Završio je nogomet. Da? Ništa dalje od toga, nogomet tek počinje. Ili fudbal. Da, smije se govoriti slobodno, za to smo se valjda (iz)borili. Igrati finale Mundijala ne može biti kraj niti kada biste to htjeli, tek to jest početak. I tu je kvaka, kakav početak, početak čega? Nade? Nasušno nam fali, baš ona.
Nogomet je, možda, napravio ono što tisuće i hiljade vrijednih učiteljica, humanitaraca, mirovnjakinja, aktivista, novinara, umjetnika nikad neće moći - veliku, trenutnu promjenu. Nitko od nas ne računa na takve pomake, morali smo se navići na male pomake, no veliki pomak se upravo dešava oko nas. To nije nužno "dobro", koliko god nastojim izbjegavati taj pojam koji redovito znači različite stvari različitim ljudima. No moglo bi biti, ne dobro, nego odlično.
Nogomet je, možda, napravio ono što tisuće i hiljade vrijednih učiteljica, humanitaraca, mirovnjakinja, aktivista, novinara, umjetnika nikad neće moći - veliku, trenutnu promjenuJedan je istaknuti nogometni menadžer, kriminalac osuđen, u bijegu, drugi je vrhunski "razrednik" stigao, odmah otvorio prozore i unio svježi zrak u reprezentaciju, pluća igrača i sviju nas. Uveo je pojam poniznost koji – kako to uvijek biva – mnogi hoće interpretirati krivo i to im ide, no meni se sam pojam sviđa. Poniznost kao skromnost, ali i koračić više od toga. Skromnost doživljavam kao neisticanje svojih vrlina, a poniznost kao svjesno (trenutno) odricanje od svojih vrlina kako bismo "sišli" na razinu drugog Čovjeka. Dajući time jasnu poruku kako nitko, sam po sebi, nije vrjedniji od drugoga. Tek nam se naša djela računaju.
Nešto se promijenilo u državi Hrvatskoj i to bi moglo biti dobro. Prvi je test tu blizu, za tri tjedna, obljetnica Oluje. Hoćemo li i tada biti veliki? Možemo li i tada biti ponizni? Ne prema zlu koje nam je prijetilo već prema zlu koje nam se desilo. Prema onih 150- 200 000 koji nisu otišli nego su potjerani. Zašto se bojimo reći da nam nedostaju? Vidjet ćemo, a i mali su pomaci dobrodošli, ne očekujmo čuda. Ipak teško se oteti dojmu da nismo osjetili nadu. Nadu da je drugačiji svijet moguć, da političari nisu gospodari nas i naših života već sluge, klaunovi češće nego željeni uzori.
Nadu da igra nije gotova niti kada gubiš, da se može, da svi možemo postići mnogo više nego se usudimo pomisliti, nadu da kada smo jedni drugima ljudi, "samo" ljudi, smo najviše što možemo biti, ne kao milijunaši, celebrityji, zvijezde, roba za prodaju makar i skupo.Ipak teško se oteti dojmu da nismo osjetili nadu. Nadu da je drugačiji svijet moguć, da političari nisu gospodari nas i naših života već sluge, klaunovi češće nego željeni uzori
Drugarstvo smo zvali onaj način ophođenja koji smo gledali ovih dana na pressicama, na terenu i van njega, nije to samo kolegijalnost, pretjerano je to prijateljstvom zvati, nešto pored je to, bliskost kada dijeliš misiju s nekim, stremiš zajedničkom cilju i podržavaš se u tome.
Pokušavat će sada, naravno da hoće, razni naši samozvani "gospodari" da jašu na krilima uspjeha ove reprezentacije, no ovaj put se toga ne bojim. Osjećam onu vrstu energije kao kada su bile poplave pred više godina. Bojim se i napisati riječ zajedništvo ili jedinstvo koliko su nam ih ogadili, no to je to. I tada su utihnuli političari, ugasio se na tren nacionalizam i šovinizam, bili smo svi ljudi, u muci. Sada je "muka" slatka, prilika sjajna a stol je neočekivano velik, za sve dovoljno velik.
Hrvatska jeste po nizu pokazatelja na samom dnu EU. I to nije slučajno. Kao što nije slučajan niti ovaj uspjeh. Transfer stoljeća kako ga volim nazvati: Dalića za Mamića, sigurno ne otkriva kompleksnost uzroka ovoga uspjeha, vjerojatno ignorira važne faktore, no baca pravo svjetlo.
Čuda se dešavaju kada ljudi poštuju jedni druge, kada je znanje na cijeni, kada surađujemo, kada ne ističemo sebe već naša djela govore sve. Ne stavljati sebe u prvi plan, odmaknuti se od svojih očiglednih zasluga, meni to smrdi na zavjeru protiv PR-a. Velik si jer jesi velik, ne zato jer se I što sada? Što se promijenilo? Način doživljavanja vlastitog etničkog identiteta? Nadam se. Pozitivni nacionalizam, kako su ga nazvali neki strani medijitakvim prikazuješ.
Nije Luka Modrić najbolji igrač Svjetskog prvenstva jer igra u Realu, on mu je samo jedna stepenica brušenja talenta, vlastite vrijednosti. Onaj mali dečko s vukovima nam govori mnogo više o razlozima uspjeha najboljeg igrača Prvenstva. Da, znam da mu je na teretu ono problematično svjedočenje na sudu, krivokletstvo možda. Da, znam da volimo očekivati od naših uzora da budu bolji nego što jesu, da budu ono što nisu. No zašto imam osjećaj da od Luke Modrića tražimo da za nas isuši močvaru koju sami nismo spremni isušiti?
I što sada? Što se promijenilo? Način doživljavanja vlastitog etničkog identiteta? Nadam se. Pozitivni nacionalizam, kako su ga nazvali neki strani mediji. To nam treba. Biti ponosan na svoje na način da drugima to ne smeta, već ih potiče da i oni poštuju svoje. Sve to "svoje" ionako su konstrukti, mala je planeta, radi se intenzivno na njenom zagađenju, zagrijavanju, uništenju, previše ozbiljnosti oko "naše" i "vaše" ne vodi dobrome. Kako to da zagovaram nacionalizam makar i pozitivan? Nisu li ovo Miramidalije o miru? Promjena nam treba kao što mnogima oko nas treba etnički/ nacionalni identitet. I vjera. Zatvoriti oči nad time ne pomaže. Nogometno ludilo jest bijeg, eskapizam se kaže, no pukotina u samosažaljenju je velika, vidljiva i dobrodošla.
Ne možemo, nećemo i ne moramo svi igrati u finalu svjetskog prvenstva, ali možemo djelovati kao da smo to svi mi zaslužili. Ponizno. Možemo pogledati sve one oko nas kojima je loše i pitati ih kako su, možemo ih saslušati, možemo se zapitati što točno znamo o "onima drugima", Nogometno ludilo jest bijeg, eskapizam se kaže, no pukotina u samosažaljenju je velika, vidljiva i dobrodošladrugačijima. Kada ste zadnji puta bili u Srbiji? Ne u Beogradu, znam da se tamo partija jako dobro, nego recimo u Kragujevcu. Kakve to ima veze s nogometom? Nema naravno, ali ima veze s pukotinom koju je sjajan uspjeh hrvatske momčadi otvorio u našoj zatvorenosti, začahurenosti u same sebe. Pred nekoliko godina sam pitao studente na Mirovnim studijima u Zagrebu kako bi riješili problem nastao oko ćiriličnih ploča u Vukovaru. Jedan od odgovora je bio: učenička razmjena Kragujevac – Zadar, ekskurzije. To je taj odgovor. Kada nam mladi budu povezani tako da nam se ekskurzije (opet) razmjenjuju, neće nam smetati pismo koje nije latinica.
Pukotina je nastala u nametnutim nam okovima, konstruktima, istinama. Bez brige već rade na tome da ju se popravi, zakrpa, podsjeti da termin "opće dobro" ne postoji kod nas, da će nam već sutra baciti kosti da se glodamo oko njih, već će nam nešto spremiti svi oni kojima odgovara poslušan puk nesvjestan da može bolje, koji mrzi i sebe i druge a ne uživa u sebi i drugima.
Ipak, teško mi se oteti dojmu da promjena nije stigla. Jednom kada osjetiš da možeš biti Hrvat/ica a da su svi oko tebe s tim OK, da to nema veze kako se izjašnjavaš u rubrici: nacionalnost, da podjela na većinski narod i manjine treba samo onima koji iz naše muke profit svoj politički i ekonomski izvlače, raznim srednjovjekovnim obiteljašima, zadrtima i zatvorenima – nazad nema povratka.
Hrvatstvo ima veze s ponosom na najbolje maslinovo ulje iz Istre, na najbolje mlade matematičare, na najbolje ronioce koji su bili spremni otići za Tajland proteklih dana, s HGSS-om. Nema veze s tim je li ti se djed zvao Jovan ili nije. To nam je ovaj nogometni uspjeh dao. Otvorenost u pogledima, veličinu u vještinama i znanjima te potpuno odsustvo samosažaljenja i predaje.
To nije Hrvatska koju nam naturaju, već ona za koju se ginulo. Ne samo u produžecima.
