Amerikanci vole misliti kako se sve društvene katastrofe mogu "prišiti" nekim izoliranim kulturalnim reprezentacijama zla. Ovakvo razmišljanje je infantilno kao što je i politički reakcionarno
Zadnja četiri desetljeća Henry Armand Giroux jedan je od bitnih kulturalnih kritičara u SAD-u. Giroux je najpoznatiji po svojim pionirskim pothvatima u poljima kritičke pedagogije, kulturalnih studija, visokog obrazovanja, medijske i kulturalne teorije... U dosadašnjoj karijeri objavio je više od pedeset knjiga i 300 akademskih radova, ne računamo li brojne eseje i tekstove u nezavisnim američkim medijima. Nekadašnji srednjoškolski profesor, a već duže vrijeme sveučilišni profesor i predsjedavajući na Globalnoj televizijskoj mreži u Ontariju, Giroux je jedan od najžešćih zagovornika radikalne demokracije i protivnika antidemokratskih tendencija neoliberalizma, militarizma, imperijalizma, vjerskog fundamentalizma, a ponajprije uporni prokazatelj kontinuiranih napada establishmenta na socijalnu državu, mladež, siromašne te javno obrazovanje. Zadnjih nekoliko godina Giroux se posvetio promicanju "javne pedagogije", što je kovanica koju je smislio kako bi opisao narav kulture spektakla i novih medija, mapirajući pritom odnose između jezika, društva, novih tehnologija i ključnih struktura moći. U intervjuu za H-Alter, Giroux se osvrće na nedavni pokolj u američkoj Osnovnoj školi u Connecticutu, govori o sveprožimajućem nasilju u društvu, u isto vrijeme potrošački iracionalnom i ideološki ukalkuliranom, naglašava važnost kritičke pedagogije u kontekstu društvene angažiranosti te objašnjava načine na koje krupni kapital melje društvo, javne interese i pripadajuće obrazovanje.
Kako komentirate najnoviju tragediju u SAD-u koja se tiče tinejdžera i oružja? Može li ovaj slučaj, za razliku od minulih, potaknuti veći intelektualni dijalog oko manjkavih zakona koji reguliraju korištenje oružja ili će i ovaj puta izostati takav razgovor?
Premda će ova užasna tragedija vjerojatno potaknuti nekakav dijalog oko korištenja oružja u SAD-u, nisam optimističan da će do realnih zakonodavnih promjena doći. Naime, ne smijemo zaboraviti moć i utjecaj lobija za promicanje oružja u SAD-u koji su do sada uspjeli ne samo zaustaviti reforme za postroženje kontrole oružja, već i utjecati na političare da o toj temi uopće ne razgovaraju. Amerikanci imaju kratko pamćenje i bojim se da će unutar sljedećih mjesec ili dva ovaj problem biti zaboravljen i da se ništa značajno neće promijeniti. Nasilje je veliki problem američkog društva i ne dobiva etički odgovor koji zaslužuje. Naime, to i dalje nije problem koji izaziva političku akciju ili pak utječe na svijest u SAD-u.
Nedugo poslije pokolja u kinu u Coloradu, koji se odigrao za vrijeme premijere zadnjeg Batmana, kongresmen te savezne države Ed Perlmutter, inače član Demokratske stranke, kazao je kako bi tragedija sigurno bili manja da je netko u publici tada bio naoružan. Slične izjave mogle su se čuti i nakon recentnog pokolja. Kako komentirate ovu logiku?
Kad se obilna količina nasilja upumpava u kulturu; kad se sport, zabava, informativne emisije i druge platforme za generiranje užitka pothranjuju takvim sadržajem, onda jučerašnji prizori užasa od kojih se ledi krv u žilama već danas gube svoju šokantnost
Argument koji spominjete je simptomatičan za kulturu u kojoj nasilje postaje najvažnije rješenje za sve individualne i društvene probleme. Oružje, međutim, nije "neutralno" i oni koji ga posjeduju u prosjeku imaju više šanse da budu žrtve nasilja nego suprotno. Ali, osim toga, oni također dodaju eksplozivni element bilo kojem okruženju - uvelike povećavajući mogućnost nasilja - bez obzira o kakvom se konfliktu radilo. Može se kazati kako je riječ o svojevrsnom rješenju problema u stilu Johna Waynea: daj ljudima oružje i oni će se osjećati sigurnije i zaštićenije. Istina je, međutim, da se radi o ničemu drugom doli reklami za industriju oružja i jeftinom ideološkom obrazloženju za nerješavanje pravih uzroka nasilja u bilo kojem društvu.
Za pokolj u školi u Columbineu koji se dogodio 1999. godine pojedini mediji i udruge optužili su Marilyna Mansona da je svojom glazbom utjecao na mladiće odgovorne za ubojstva. Ovaj je odgovorio kako nitko kao mogući "utjecaj" na djecu nije spomenuo politiku američkog predsjednika da bombardira tuđe zemlje. Hoće li i ovaj slučaj rezultirati pokušajem pronalaska novog Marilyna Mansona za "racionalizaciju" pokolja?
Društvo u SAD-u je postalo poznato po tome da se odbija suočiti s temeljnim ideološkim i strukturalnim problemima. Dok se javni interes urušava u privatni, na djelu je tendencija da se najjednostavnijim objašnjenjima pokušavaju rasvijetliti znatno veći društveni problemi. Dakle, radi se o pokušaju da se pseudopsihološkim analizama aktovi nasilja svedu na posljedicu djelovanja nekoliko prokazanih pojedinaca. Osim toga, ovakvi se problemi nerijetko predstavljaju kao nešto što je izvan američke demokracije, samo zato da bi se potom odbacili kao zastranjenje i anomalija, a ne nešto što je sistemske naravi. Nisam siguran hoće li i u ovom slučaju celebrity ikona biti prozvana za odgovornost, ali je moguće da će i do toga doći. Amerikanci, naime, vole misliti kako se sve društvene katastrofe mogu "prišiti" nekim izoliranim kulturalnim reprezentacijama zla. Ovakvo razmišljanje je infantilno kao što je i politički reakcionarno.
U Esejima o fotografiji Susan Sontag upozorila je kako su mediji pretvorili slike užasa i okrutnosti u jedno od općih mjesta naše svakodnevnice. Koliko sveprisutno nasilje utječe na ovakve događaje i jesu li, po vašem mišljenju, gledatelji doista otupjeli pred svakodnevnim prizorima tuđe patnje ili ih takvi prizori uzbuđuju?
Prikazi mučenja, ubojstva, sadizma i ljudske patnje postali su stvar čiste zabave, medij za doživljaj intenzivnog užitka i uzbuđenja depolitiziranog i društveno neodgovornog voajerizma
Kad se obilna količina nasilja upumpava u kulturu; kad se sport, zabava, informativne emisije i druge platforme za generiranje užitka pothranjuju takvim sadržajem, onda jučerašnji prizori užasa od kojih se ledi krv u žilama već danas gube svoju šokantnost. Jedna od posljedica toga je povećanje bezosjećajnosti i ravnodušnosti publike prema nasilju. Tu, međutim, nije samo riječ o pasivnim konzumentima nasilja, već i o onom dijelu publike kojima prizori nasilja predstavljaju "gorivo" za povećanje vlastitog nasilja. Spektakularizirano nasilje sada je lišeno ikakvih moralnih obzira i društvenih implikacija. Nasilje sada živi, ako ne i trijumfira, preko seta komercijalnih kulturalnih aparata koji ga nude kao robu s najatraktivnijim i najugodnijim postotkom užitka za konzumente. Prikazi mučenja, ubojstva, sadizma i ljudske patnje postali su stvar čiste zabave, medij za doživljaj intenzivnog užitka i uzbuđenja depolitiziranog i društveno neodgovornog voajerizma. Subjekt konzumiranja educiran je da intenzivno uživa u gledanju - ako ne i sudjelovanju kao čimbenik smrti - u spektaklima okrutnosti i barbarizma. Uostalom, preuzimanje uloge strijelca u eri video igara je, osim užitka, i stvar vještine, koja bi mogla dovesti do zapošljavanja u Ministrarstvu obrane na upravljanju bespilotnim letećim ubojicama. Lišena moralnog kompasa koji se temelji na poštivanju ljudskog i ne-ljudskog života, američka kultura sve je više oblikovana zabrinjavajućom kolektivnom željom za povećanim uzbuđenjem i neprestanom poplavom rastućeg senzacionalizma.
Postoji li ideološka pozadina nasilja o kojem pričate? Odnosno, da li politika koristi nasilje kao refleks za samoodržavanje postojećeg sistema?
Rat i organiziranja proizvodnja nasilja postala je također forma političkog upravljanja, a ponajviše je vidljiva na rastućoj militarizaciji policije diljem SAD-a. Prema izvješću Agencije za istraživanje tržišta domovinske sigurnosti, "tržište domovinske sigurnosti za državu i lokalne agencije (naoružavanje policijskih snaga vojnim oružjem, op.a.) će prema proračunima dosegnuti 19,2 milijarde dolara prometa do 2014. godine od inicijalnih 15,8 milijardi utrošenih u 2009. godini". Strukturalno nasilje također je evidentno u porastu kažnjavanja i nadziranja od strane države, bilo da je riječ o elektroničkim špijunima ili eksploziji porasta zatvorske populacije, kojih je sada u zatvorima oko 2,3 milijuna. Dokaz o državno sponzoriranom nasilju također se može naći u domaćem ratu protiv "terorista", što je zapravo kodno ime za "mlade prosvjednike". Tako proklamirani rat omogućava nove lukrativne ugovore u domeni obrane, što znači da druga strana u ovom poslu - korporacije - bivaju integrirane u svakodnevni život. Političari pak upotrebaljavaju ratnu retoriku ne samo da bi legitimirali "samotni ratnički mentalitet" u kojem je odgovornost individualizirana, već i da bi napadali reproduktivna prava žena, ograničili biračka prava manjinskoj populaciji i na koncu opravdali najokrutnije oblike ukidanja socijalne zaštite i pripadajućih prava javnim službenicima, siromašnima, nezaposlenima i bolesnima.
Što je "teški rat" i tko ga je pokrenuo protiv američke mladeži?
Dokaz o državno sponzoriranom nasilju također se može naći u domaćem ratu protiv "terorista", što je zapravo kodno ime za "mlade prosvjednike". Tako proklamirani rat omogućava nove lukrativne ugovore u domeni obrane
"Teški rat", kovanica iz moje knjige Youth in a Suspect Society: Democracy or Disposabilty?, opisuje najokrutnije oblike rastućeg kompleksa kontrole kriminala usmjerenog prema siromašnoj i manjinskoj mladeži kroz logiku kažnjavanja, nadzora i kontrole. Na meti ovih kaznenih mjera gotovo su u pravilu mladi ljudi čiji rad nije potreban, odnosno oni za koje se smatra da su propali konzumeri i koji jedino mogu priuštiti život na marginama komercijalne kulture neumjerenosti, koja isključuje sve one bez novca i resursa. Ili je, s druge strane, riječ o mladeži koja se percipira kao problematična i nerijetko odbačena zbog svoje etničke pripadnosti, rase i klase. Na primjer, ovakvo je kažnjavanje iz zatvorskog sustava preneseno na druge društvene sfere te se danas može vidjeti u školama ali i u svakodnevnom životu. Kako je Margaret Kimberly kazala, "crnce kažnjavaju zbog vožnje, hodanja ulicom, rađanja djece, upisivanja djece u školu, ponašanja djece koja se ponašaju kao djeca, te čak zbog toga što imaju djecu koju su ubili drugi ljudi. Kažnjeni smo, u najkaćem, zato jer i dalje postojimo".
Gdje je takvo ponašanje sustava posebno vidljivo?
Uzorak tog kompleksa za kontrolu vidljiv je u rastućoj praksi u školama koje discipliniranju učenike preko konstantnog prisluškivanja visokotehnološkim sustavima i nametanja okrutne, te nerijetko nepromišljene politike nulte tolerancije, što su običaji kaznenopravnog sustava. U tom kontekstu, mladež koja dolazi iz siromašnog i manjinskog okruženja s niskim primanjima postaje objekt novog načina vladanja, utemeljenog na zaoštrenim oblicima disciplinske kontrole koji rezultiraju porastom paradigme "iz škole-u zatvor". Paralelno s porastom prisutnosti policije, zaštitara i nadzorne tehnologije u školama, sve je više slučajeva da djeca bivaju kažnjena zbog onog što rade, kako se ponašaju, što kažu i kako se oblače. Suspenzije, izbacivanja iz škole, uhićenja i zatvorske kazne postale su rutinerski obrazac odnosa sustava prema siromašnim crncim i domorodačkim učenicima. Na većinu manjih prekršaja, kako u školama tako i na ulici, sada se gleda kao na kaznena djela.
Ima li ovaj fenomen globalni kontekst?
Takav kompleks policijske kontrole mladeži ima, dakako, i globalni kontekst; u brojnim europskim zemljama postao je vidljiv nakon uvođenja mjera štednje. Tamo su mladi ljudi smatrani odbacivim viškom i prijetnjom za estalishment zbog svog rastućeg aktivizma i odbijanja da postanu kolateralne žrtve bujajućih desnih neoliberalnih režima.
Nerijetko ukazujete i na naslijeđe "fašističke nemoralnosti" u današnjem američkom društvu. O čemu je riječ?
Mladež koja dolazi iz siromašnog i manjinskog okruženja postaje objekt novog načina vladanja, utemeljenog na zaoštrenim oblicima disciplinske kontrole koji rezultiraju porastom paradigme "iz škole-u zatvor"
Fašistička nemoralnost se odnosi na odvajanje moći od njezinih etičkih i društvenih posljedica. Taj se pojam također odnosi na spremnost da se legitimira kultura koja reagira na nasilje s nekom vrstom halucinatornog užitka i zadovoljstva, kao da je nasilje postalo sveprožimajuća i ohrabrujuća prisutnost. Besmisleno nasilje pritom čini više od pukog otupljivanja osjetljivosti na položaj drugih; ono također stvara jednostavni protok nasilja u svakodnevnom životu, umjetnosti, glazbi, filmu, stvarajući nešto što bi mogli nazvati "kulturom okrutnosti", u kojoj se osobni interes i najfanatičniji oblici kompetitivnosti stapaju sa nasiljem prema drugima, posebno grupama građana koji su marginalizirani zbog klasne pripadnosti, rase, etničkog podrijetla, godina ili fizičke invalidnosti.
Cijeli vaš radni vijek protekao je u svojevrsnoj intelektualnoj borbi za javno dobro i kritiziranju mehanizama moći koji javne interese i institucije podređuju privatnima. Kad je, po vašem mišljenju, došlo do otvorenog sukoba između javnog i privatnog?
Mislim da je napad na javni sektor i radništvo započeo u svojoj punini za vrijeme mandata Ronalda Reagana u SAD-u i Margareth Thatcher u Velikoj Britaniji. Oboje su pokrenuli ideološki blitzkrieg protiv društvenih vrijednosti, društvenog života i socijalne države. Reaganov zloglasni slogan prema kojem "Vlada nije rješenje, već problem" savršeno se uklapa u izjavu Margaret Thatcher prema kojoj "ne postoji društvo nego samo obitelji i individualci". Zajedničko ovim stavovima je glorifikacija privatnog i u isto vrijeme prezir prema institucijama koje podupiru javno dobro i pružaju usluge socijalne zaštite.
Zašto smatrate da je pedagogija ne samo ključna za politiku, već i za društvo u cjelini, pa tako i za kontekst društvenih promjena?
Suspenzije, izbacivanja iz škole, uhićenja i zatvorske kazne postale su rutinerski obrazac odnosa sustava prema siromašnim crncim i domorodačkim učenicima
Najbolje da ovaj odgovor započnem navodeći razliku između konzervativnog pristupa edukaciji i znatno progresivnijeg značenja pojma kritičke pedagogije. Edukacija i učenje za mnoge konzervativce nerijetko predstavljaju ništa drugo nego set strategija i vještina kojima se poučavaju unaprijed određene teme. U tom je kontekstu edukacija poistovjećena s metodama, tehnikama ili praksom bilo koje druge vještine, odnosno obrta. S druge pak strane, kritička ili radikalna pedagogija mora biti percipirana kao politički ili moralni projekt, a ne kao puka vještina. Kritička pedagogija kao politički projekt osvjetljava odnos između znanja, autoriteta i moći. U etičkom kontekstu kritička pedagogija naglašava važnost shvaćanja što se zapravo događa u učionicama i drugim edukacijskim ustanovama preko postavljanja pitanja što je najvrjednije u znanju, čemu bi znanje trebalo stremiti te što znači znanje samo po sebi. I, najvažnije od svega, kritička pedagogija ozbiljno propituje načine na koji učimo i djelujemo kao individualni i društveni čimbenici. Hoću reći, takva pedagogija nije samo fokusirana na učenje studenata kako da misle, već i na privlačenje pažnje na njihov osjećaj individualne i društvene odgovornosti, u kontekstu šireg pokušaja da se postane angažirani građanin koji može proširiti i produbiti mogućnosti demokratskog javnog života. Na kraju je potrebno naglasiti kako kritička pedagogija nije apriori metoda koja se jednostavno može primijeniti bez obzira na kontekst. Kritička pedagogija je ishod konkretnih borbi i uvijek je vezana uz specifičnosti pojedinih konteksta, zajednice, raspoloživih resursa, osobnih priča koje učenici donose sa sobom u učionicu i njihovih različitih iskustava i identiteta..
Koliko su važni sami oblici pobune i otpora? Primjerice, nakon prosvjeda i blokade Filozofskog fakulteta u glavnom gradu moje zemlje, gdje se tražilo besplatno školovanje, mainstream mediji i predstavnici politike takve su zahtjeve - nekad eksplicitno, a nekad uvijeno - proglašavali nazadnim i socijalističkim. Studenti koji su sudjelovali u blokadi odbili su, međutim, biti uvučeni u diskurs medija i političara - nisu personalizirali protest, odnosno nisu imali predstavnike za svoje zahtjeve, već su djelovali kao bezimeni kolektiv - što je obesmislilo klasični medijski narativ u kojem se znatno šire priče individualiziraju i kao takve u datim trenucima služe za jednostavniju diskreditaciju protagonista i tabloidizaciju događaja.
Oblici otpora su ključni zato jer mijenjaju narav diskusije koju nerijetko oblikuju elite i vladajuća klasa. Dok je u zadnje vrijeme sve teže zamisliti demokratsku budućnost društva, ušli smo u razdoblje u kojem mladi ljudi diljem svijeta prosvjeduju protiv neoliberalizma i pripadajuće pedagogije, isto kao i protiv politike odbacivanja ljudi. Ovi mladi ljudi dižu glas i odbijaju nemoćno gledati kako drugi odlučuju o njihovoj budućnosti. Na taj način stvaraju društvene uvjete u kojim se politika ne smije koristiti kao čin rata, a tržište kao mjera za demokraciju. Oni za ozbiljno uzimaju riječi velikog abolicionista Fredericka Douglasa, koji je hrabro kazao kako je "sloboda prazna apstrakcija, ukoliko ljudi ne djeluju", odnosno "ukoliko nema borbe, neće biti ni napretka".
giroux.jpg
Da li je to razlog činjenice da, citirat ću vas, "živimo u razdoblju nulte tolerancije prema mladim prosvjednicima, dok se s druge strane beskonačno tolerira kriminal bankara koji utječe na živote milijuna ljudi?"
U SAD-u je trenutačno na djelu masovna podjela bogatstva i moći megabogatima i korporativnim elitama. Neoliberalne elite trenutačno posluju u okolnostima organizirane neodgovornosti i nepostojeće razlike između ilegalnog i legalnog. Na primjer, bankarski gigant HSBC je oprao milijarde dolara za meksičke narko-kartele i terorističke grupe poput al-Quaede, a da nitko zbog toga nije otišao u zatvor. Istovremeno, tisuće mladih ljudi koji počine nenasilna djela, kao što su pušenje ili posjedovanje marihuane, dobivaju šokantno nepravedne zatvorske kazne. Ali, ovdje nije samo riječ o dvostrukim standardima; radi se i o rastu kažnjeničke države koja štiti bogate i kažnjava sirotinju i one koji propituju državni autoritet i represivne politike.
Kompleks policijske kontrole mladeži ima, dakako, i globalni kontekst; u brojnim europskim zemljama postao je vidljiv nakon uvođenja mjera štednje
Poslije uragana Sandy, nekoliko advokata slobodnog tržišta, poput Russella Sobela, javno su predložili da bi, u najteže pogođenim područjima, Savezna agencija za upravljanje hitnim slučajevima (FEMA) trebala stvoriti "zone slobodnog tržišta - u kojima bi sve postojeće regulacije, dozvole i porezna opterećenja trebale biti ukinute". Takav bi potez, prema Sobelu, omogućio brže i bolje dostavljanje usluga i dobara koje trebaju žrtvama." Kako komentirate ove apele?
Oni su poznata priča. Gdje god da se dogodi kriza, apostoli kapitalizma uskoče koristeći moć za promicenje utjecaja kapitala s ciljem privatizacije javnih usluga i dobara i posljedične enormne zarade. Radi se o "zombi kapitalizmu", u potpunosti ogoljenom u svojoj želji da profitira od patnje, bijede i smrti drugih.
