U prepunoj dvorani Kina "Grič" uz zvukove sitara, 28. listopada, profesor povijesti, pisac i novinar Hrvoje Ivančić, nakon uspješnog i nagrađivanog prvijenca "Dunavski blues", predstavio je svoju drugu knjigu, "Samsara - Put na Istok". Samsara je putopisni roman, knjiga ceste i priča o samospoznaji inspirirana Ivančićevim šestomjesečnim putovanjem u Indiju. Priča prati mladog profesora povijesti Slavena koji napušta komfor modernog društva i upušta se u avanturu života krećući put Istoka gdje umjesto priželjkivane slave doživljava potpuni preobražaj, samsaru. Iako je riječ o romanu, autobiografski elementi pridonose autentičnosti opisanih mjesta i doživljaja, čak i kada se radi o fikciji, odnosno pridonose formiranju konačnog oblika junakovog putovanja, kako unutrašnjeg, tako i vanjskog. Prije same promocije razgovarali smo s Hrvojem o knjizi, putovanju, Istoku i njegovim novim planovima.
Nakon tri godine, izašla je vaša druga knjiga Samsara - Put na Istok, inspirirana šestomjesečnim putovanjem u Indiju. Zbog čega ste se odlučili na takvu vrstu putovanja, i to na nekonvencionalni način, u smislu da ste odabrali kopneni put umjesto aviona?
U tom trenutku života, prije nekoliko godina, imao sam puno više vremena i izbor zemlje se nametnuo logično s obzirom da mi je put u Indiju bio neostvareni san. Naravno, to nije bio samo moj san, već san tisuće drugih Zapadnjaka koji su maštali o toj zemlji od davnina. Zacrtao sam da moram vidjeti Indiju, a putovanje kopnom mi je predstavljalo veći izazov od aviona. Krenuo sam od Hrvatske prema Indiji vođen starijim putnicima koji su na takvu vrstu putovanja iz Hrvatske kretali 60-tih, 70-tih godina poznatim hippie putem, te možemo reći da je otud došla inspiracija za putovanje.
Jeste li imali nekakva posebna očekivanja od putovanja ili ste krenuli s mišlju "idem, pa što bude"?
Uglavnom je bilo "idem, pa što bude", nisam si htio unaprijed zadavati velike ciljeve koje bih morao ostvariti ili mjesta koja bi morao otkriti, ali sam znao otprilike kuda ću se kretati. Ništa nije bilo strogo zadano i znao sam da krećem na Istok, kao i glavni lik knjige.
S obzirom na to da je Samsara putopisni roman koji sadrži autobiografske dijelove, koliko je bilo teško napraviti objektivni odmak od proživljenih iskustava kako bi ih mogao uobličiti u fikciju? I je li kod ovakve vrste romana to bilo potrebno?
Moje putovanje je poslužilo kao kostur priče, a cilj mi nije bilo točno opisivanje mjesta, npr. ulice nekog grada, nego mi je bilo bitno prenijeti Tamo nema idealističkih pojava, zapravo, svatko će vas htjet zeznuti, pokrasti i slično, ali čovjek u Indiji nauči prihvatiti sve različitosti osjećaj Indije i cijelog putovanja. Mislim da nije potrebno u detalje opisivati vizualno kako bih izrazio ono unutarnje, a to se može postići kombinacijom vlastitih iskustava i fikcije koja je ovdje u službi pojačavanja kontrasta i osjećaja tog puta.
Kako vam je bilo vratiti se s tog unutarnjeg i vanjskog putovanja u svakodnevnicu, "normalni" svijet? Je li bio potreban neki period adaptacije ili…?
Kada si šest mjeseci negdje sam i putuješ, to ostavi žig na tebi i navikneš se na život u pokretu. Normalno da je teško vratiti se u sjedilački način života, ali uspijevam spajati te dvije krajnosti. Ljepše mi je živjeti na putu, ali ni kombinacija nije loša.
Jeste li imali problema s oslobađanjem od predrasuda o pojedinim zemljama, poput Pakistana, kroz koje ste putovali do Indije, s obzirom na to da se te zemlje u medijima često predstavljaju u negativnom kontekstu?
Npr. Pakistan je specifična zemlja jer nam o njoj dolazi vrlo malo informacija, pogotovo pozitivnih. Moram priznati da nisam razmišljao o tome, već sam se vodio mišlju da ne mogu baš svi biti upleteni u sukobe ili ratove i tako je zaista bilo. Pakistan je zemlja koju bih svakome Kada vidite mrtva tijela spaljena uz samu obalu rijeke, preko stotine gatova i masu najrazličitijih ljudi, životinja koji se namaču u toj vodi, osjetite tu tanku liniju života i smrti preporučio jer su ljudi doista gostoljubivi iako zemlja, po zapadnjačkim kriterijima, nije čista u smislu prašnjavih ulica i sličnog. Njihova gostoljubivost omogućila mi je da spavam u malim, planinskim selima, u njihovim stanovima, a i veliki plus je što nema puno turista. Pakistan je zemlja za avanturu i drago mi je što sam bio tamo.
Spominjete gostoljubivost Istoka. Postoji li u tom kontekstu neka drastična razlika između Istoka i Zapada?
Ne idealiziram niti jedno društvo, državu, i bilo bi glupo reći da tu nema gostoljubivih ljudi, a da su tamo svi takvi. Naravno da i tamo ima idiota, kretena kao i ovdje, ali kultura je religioznija pa se ljudi vjerojatno više drže načela svetih knjiga. U ovom slučaju se radi o Islamu po kojem morate gostu pružiti sve što imate. Vjerujem da religija dijelom utječe na gostoljubivost, ali isto tako smatram da se u mnogim slučajevima to događa jako iskreno, barem prema mom iskustvu.
Indijski grad Varanasi poslužio vam je kao crpilište inspiracije za knjigu. Što vas je posebno fasciniralo kod tog grada?
Varanasi je točka u kojoj je cijela priča kulminirala, kraj putovanja i mjesto bez kojeg ne bi bilo moguće napisati priču, zapravo inspiracija cijele priče. To je najsvetiji indijski grad, smješten na obali rijeke Ganges, a hindusi smatraju da svatko tko umre na njegovim obalama doživljava pročišćenje. Ganges je, prema našim kriterijima, prljav, dok je njima svet. Kada vidite mrtva tijela spaljena uz samu obalu rijeke, preko stotine gatova i masu najrazličitijih ljudi, životinja koji se namaču u toj vodi, osjetite tu tanku liniju života i smrti. To je za mene bila kulminacija Naravno da i tamo ima idiota, kretena kao i ovdje... putovanja, ali i same knjige. Tu je nastao i sam naslov knjige Samsara što u indijskom vjerovanju označava krug ponovnih rođenja u fizičkom tijelu.
U ulomku iz knjige opisujete moderno indijsko okruženje u kojem vaš lik Slaven govori kako je tada konačno shvatio što ne želi u životu. Jeste li možda i vi kao Slaven došli do slične spoznaje?
Nisam želio da ovo bude još jedna knjiga u kojoj se Indija idealizira i gdje se prikazuje kao duhovni rudnik ili El Dorado u kojem se ljudi napajaju duhovnim sokom i na kraju odlete na vlastitim nevidljivim krilima duhovnosti. Htio sam, kroz oči lika, dati realni prikaz života u Indiji, pa i samog grada. Tamo nema idealističkih pojava, zapravo, svatko će vas htjet zeznuti, pokrasti i slično, ali čovjek u Indiji nauči prihvatiti sve različitosti, sklop životne realnosti koja mora postojati na ovom svijetu. To je za mene bila Indija i to je bit knjige. I na neki način sam shvatio što ne želim. Mislim da sam na putovanju shvatio da ne želim imati previše stvari jer kada putujete s malenim ruksakom, onda znate da vam malo toga treba. Danas ne volim kupovati puno stvari i ne želim imati višak nečeg, jer se loše osjećam. Nepotrebno je imati toliko stvari i sve što zaradim potrošim na nešto drugo, poput putovanja i prijatelja.
Radite li trenutno na nečem novom?
Sada ću raditi na promociji knjige koja će se održati u više gradova Hrvatske, ali i regije. Uz to, radim na novoj zbirci kratkih priča s temom Bliskog Istoka. Period radnje obuhvaća posljednjih dvadeset godina ratnih događanja, a kako sam tamo puno putovao, upoznao mnogo ljudi i situacija, bit će to priče bliskoistočnih marginalaca, a u pozadini tih priča će biti svi ratni i geopolitički događaji koji su se zbili u toj regiji. Glavna nit vodilja bit će priče marginalaca poput propalih novinara, prostitutki, švercera oružjem i slično. Uglavnom sve ono što čini život kakav jest. Tu će biti opisano ono o čemu se inače ne piše u kontekstu Bliskog Istoka - priče iz pozicije običnog čovjeka.
