Nakupilo se uznemirujućih vijesti ovih dana, tako živimo već godinama. U vremenu smo promjena, brzih i čudnih. Automobili počinju sami voziti, grade se ratni brodovi bez posade, takve avione smo prihvatili zvati, skoro od milja, dronovi, niti ne razmišljajući da nečija djeca, braća i roditelji pogibaju od njih, negdje, navodno daleko.
Žene gube prava tamo gdje su već izborena, a istovremeno sve više javno progovaraju o nasilju - rodno uvjetovanom. Zato se taj naziv napada jer navodno termin roda ugrožava "naš način života", za koji nije baš jasno kakav je to. Kakav god bio licemjeran je, lažan, izmišljen, u rasizam, šovinizam, nasilje ukopan i njima opravdavan.Mir je ono stanje društva u kojima ljudi brinu o porebama drugih ljudi. Omiljena mi definicija. Opasna, ne vidimo li? Kako ratovati protiv onih o čijim potrebama brinemo? Kako ubijati ljude čije potrebe razumijemo? Kako mrziti ljude koje slušamo i želimo čuti?
Naš način života opisuje vitez Njenog veličanstva dok Maore svodi na niža bića, to je onaj koji smo svi usvojili zahvaljujući Kolumbu što je "otkrio Ameriku" i u kojem ne postoje genocidi velikih sila. Svijet se mijenja, to nije novost. Mijenja se sve brže, no nije nam jasno što s time "sve brže" hoćemo reći. Za nove smartphone svakih šest mjeseci, naći ćemo načina to prihvatiti, ali dva tate ili dvije mame, nam postaje problem.
Postaje problem ili postaje vidljiv problem, je pitanje. Vjeročitelj bulaznio na satu pa se nacija sablaznila, a dvije djevojke se tukle pa je sablazan prerasla u mučninu. Nije toga bilo prije? Jeste, no nismo znali za to ili nismo marili. Što nam se događa? Otkud toliko idiota, budala, izrazito oskudno odgojenih ljudi oko nas, u medijima, na važnim mjestima, novcem okruženi, ili su na njemu isplivali i do samog vrha piramide moći? Nije toga bilo prije ili smo možda postali educiraniji, osjetljiviji, očekujemo više - i to s pravom.
Donald Trump nas plaši ili nasmijava, no privlači nas i on to zna. Nije samo on problem no kao da ga najbolje oslikava. Ubio se neki dan vozač limuzina ispred Gradske vijećnice u New Yorku ostavivši nam poduži "post na fejsbuku" da nas podsjeti da neće biti zadnji, sustav gazi slabe i onda kada oni to nisu. No kada je sustav čudovište svi smo slabi, dok nismo povezani.
Slike javne trgovine robljem u Libiji postaju prihvatljive, ne dozvoljava nam se povezati da je ta zemlja imala vrhunski sustav socijalne podrške, nama nezamisliv. Što se desilo? Intervencija bogatih i moćnih. Trebalo ga je prekinuti da ne bi postao uzor drugima.
Svijet se mijenja na nama nepredvidljive načine, one na koje nismo bili pripremani, u tome jeste kvaka, obrazovanje nije priprema za promjene, već očuvanje stanja. Koliko su promjene dobre ili loše je drugo pitanje, iako sasvim irelevantno dokle god se ne dogovorimo što je dobro, poželjno, prihvatljivo a što nije. Samo dogovaranje je pravi problem - ne zato jer je nemoguće nego zato jer je opasno za postojeći sustav, zato ga i nema ili ne znamo za njega, a ima ga.
Preformulirajmo tvrdnju da se svijet mijenja, ona ipak ne govori skoro ništa. Svijet se bori. Danas više nego ikada, uobličava se, konfrontira, mjenja "izvana" i "iznutra", to jest mjenjaju ga jaki, ali i slabi. I to je najbolja vijest.
Jaki su opaki, moćni hardwerom i softwareom, proračuni i budžeti im sežu u brojkama koje niti napisati ne znamo. Slabi su - hm, baš to, oskudni u resursima, no mnogobrojni poput tih ogromnih brojki. Jaki znaju što hoće i imaju sredstva da to ostvare, slabi osjećaju što neće i ne znaju da su sami promjena koju žele. Neki znaju, mnogi znaju, no slabo su povezani.Od šume ne vidimo stablo. Sam izraz "zdrav razum" odavno je diskvalificiran. Izraz jeste no - razum - nužno nije, ovisi o nama
Solidarnost se opstruira. Jaki su dovoljno pametni da ne dozvole slabima da shvate da je istina strašna. Jaki su zapravo slabi, moralni bolesnici operirani od humanosti, koji koriste svoj privilegirani položaj. Ljudski, životinjski, biljni životi su za njih samo stavka u igranju, nepotrebna. Slabi su zapravo jaki jer osjećaju bol prebijenog psa, posječenog stabla, zagađenog potoka, susjeda koji ne može režije platiti.
Možda sam otišao predaleko - bol za susjeda koji nema za režije? Otkud to? Ok, napušteni psić, ali neplaćen račun za struju? Račune moramo plaćati. U pukom nabrajanju naletio sam na minu, ogradu, sredstvo prisile i discipline. Šećući šumom budne humanosti i ekološke osvještenosti shvatih da nosimo lance sa sobom. Svijet postaje složeno mjesto za život, kako prepoznati načine kojima smo kontrolirani, poslušni, za pobunu nespremni?
Od šume ne vidimo stablo. Sam izraz "zdrav razum" odavno je diskvalificiran. Izraz jeste no - razum - nužno nije, ovisi o nama. U tome jeste snaga nas slabih, da promotrimo što se događa, da mislimo, da djelujemo u skladu sa sobom, sa samim sobom. Neki će reći s Bogom, može i tako. Mir je ono stanje društva u kojima ljudi brinu o porebama drugih ljudi. Omiljena mi definicija. Opasna, ne vidimo li? Kako ratovati protiv onih o čijim potrebama brinemo? Kako ubijati ljude čije potrebe razumijemo? Kako mrziti ljude koje slušamo i želimo čuti?
Solidarnost kao protuotrov za rat. Organizirani odlazak na proteste "kod drugih", u "drugu državu" da podržimo vrijednosti koje su nam važne, koje život čine vrijednim življenja, svima. Pomaganje ljudima "ma gdje bili", borba protiv diskriminacije, opresije, nepravde i zla bilo gdje u Svijetu - se već dešava. Borba je u toku, a nismo je ni svjesni. Količina idiota i moralnih nakaza oko nas nije uvećana invazijom iz svemira, oni su samo postali vidljiviji, izašli su na svjetlo dana. Pazi sad - i to je dobro, taj izlazak. Kako? Borba postaje otvorena, izbjegavanje i konformizam postaju vidljivi problem.
Opasnost od zla nije samo u tome da mu budemo izloženi. To jeste neugodno i može nas koštati glave, zato i jeste zlo, jer uništava život. Prava je opasnost da ga prihvatimo, da sami postanemo zli. Tada se ono uvećava, hrani se nama. Budale, lopovi i sadisti na javnim funkcijama ne smiju biti no oni su tamo jer nismo primjetili da su iz mraka izašli, tamo smo ih mi pustili, nitko drugi nego mi sami, u svom civiliziranom ostajanju po strani. U politici kao i u životu će se desiti sve ono što je moguće da se desi, a ne samo ono što je nama drago. Mogućnosti su porasle, danas gotovo svatko može postati ministar, samo ako prihvati pravila igre "iskoristi što možeš dok te drugi samo gledaju".Opasnost od zla nije samo u tome da mu budemo izloženi. To jeste neugodno i može nas koštati glave, zato i jeste zlo, jer uništava život. Prava je opasnost da ga prihvatimo, da sami postanemo zli. Tada se ono uvećava, hrani se nama
Zgražanjem i kritikom svijet nikada nije postao bolje mjesto za život, djelovanjem koje iz toga nezadovoljstva proizlazi jeste. Da, ima mnogo mrskih ljudi i groznih ponašanja oko nas i na to - zahvaljujući tehnologiji i načinima njezine upotrebe - stalno bivamo podsjećani.
Za početak je mudro ne zaboraviti sve one sjajne primjere umjetnosti, igre, znanosti, duhovnosti, humanosti u najboljem smislu te riječi koji se svaki dan dešavaju. Tada se možemo zapitati što nas i zašto smeta u ljudima oko nas.
Uspijemo li izmaći sirenskom pozivu oponašanja djelovanja koje samo kritiziramo, promjena se već desila. Mrski ljudi su ipak samo ljudi, nesretni, otuđeni od sebe (od Boga?), u stalnom bijegu od sebe, na nasilje kao na drogu navučeni. Skinuti ih s te droge je pravi izazov. Ne sebe na nju navući, već isključiti iz matrice "nije me briga za druge ljude" bar jednoga, dnevno, ili tjedno ili koliko možemo. Izbjegavajući sebe uvući u zov mržnje, defetizma, beznađa, vražji zov reklo bi se rječnikom religija.
Ne mrziti zle, mizerne, pokvarene ljude oko sebe? Zašto? Kako? Preveliki izazov. Svakako nije lako, ništa što vrijedi nije lako. Zove se život, samo je jedan, ostalo je varka. Prihvaćamo izazov? To se zove Ljubav. Ne prakticira se na Dan zaljubljenih, nego svaki puta kada ne uspijemo biti iskreni sa sobom i drugima. Pokušaj da budemo manje loši, bolji, svaki dan. To je već život za pozavidjeti. Dragocjen.
Kada shvatimo da se svakim danom možemo lako povezati s nizom drugih tek probuđenih ili oduvijek života svjesnih ljudi i da podjela na slabe i jake postoji samo da nas odvrati od djelovanja, tada idemo na novu razinu, višu. Svi, i Gea s nama također.
To jeste izlaz koji se mora zaslužiti. U tome i jest ljepota borbe, življenja u kojem nam "drugi" nisu prijetnja, u kojem nema kupnje novih lovaca - bombardera, a ima slovenskih klavirskih minijatura u izboru profesora Bojana Glavine sinoć u Umagu. Neprocjenjivo.
