Područje u centru Zagreba koje je godinama bilo punkt za rekreaciju tisuća građanki i građana, javni prostor u punom smislu te riječi, prema planovima aktualne gradske administracije ubuduće će biti područje za uzgoj elitnih nogometaša, uz sve pripadajuće infrastrukturne zahvate koji će im omogućiti neometan rad u brušenju kockastog elana: visoke zidove, nadzorne kamere te izbrijane zaštitare koji će pokojeg zalutalog civila, željnog fizičke rekreacije, pristojno informirati da odjebe na neku drugu površinu ako mu je baš do besplatnog trčanja ili igranja nekakvog timskog sporta, primjerice tamo na onu široku i gustu prometnicu. Takvom građaninu potom neće preostati ništa drugo nego da čeka sljedeću utakmicu nacionalne selekcije i na novom nacionalnom stadionu u Zagrebu - na kojem će politička oligarhija ulupati nekoliko stotina milijuna kuna - gleda učinak blagotvorne klime Svetica na pluća vatrenih mladunaca...
Aktualnom se gradonačelniku ne može, kao inače, prigovoriti da je namještao natječaj, budući da je, kao što vidimo, stvar namještena prije nego što je raspisan
Ovaj scenarij tek je puka fabrikacija, što ne znači da se upravo on neće dogoditi u stvarnosti. Scenarij je fabriciran jer o slučaju u javnosti nisu puštene nikakve stvarne informacije, a kad u ovakvim slučajevima nedostaju informacije iz stvarnog života to u pravilu znači da se negdje u kutu raspao nekakav leš.
O aferi Svetice u kojoj je gradonačelnik Milan Bandić mimo boljih proceduralnih običaja najavio ustupanje Sportsko rekreativnog centra Svetice Hrvatskom nogometnom savezu zna se da ništa nije poznato. Poznato je jedino da je gradonačelnik Milan Bandić bez konzultacija s vijećima lokalnih četvrti na privremeno korištenje HNS-u ustupio zemljišnu parcelu od osamdeset i četiri tisuće metara kvadratnih e da bi potom, prije raspisivanja natječaja i otvaranja ponuda, najavio kako će "HNS dobiti Svetice" na ugovor od pet godina. Kad su predstavnici stranke Za grad zatražili ugovor o privremenom korištenju, nadležni gradski Ured za sport, nije im, suprotno Zakonu o pravu na pristup informacijama, dopustio da ga fotokopiraju, ali uvid u sporni dokument je pokazao da ne postoji stavka o naknadi za privremeno korištenje, premda ga po zakonu mora imati. To može značiti samo dvije stvari: ili je prostor HNS-u ustupljen potpuno besplatno, ili su nadležni pojedinci, falsificirajući ga na brzinu s izričitim ciljem da ga pokažu stranci Za grad koja ga je tražila, jednostavno zaboravili ubaciti sve potrebne stavke.
Ipak je ovdje riječ o gradnji "nogometnog hrama", a kao što je poznato, svako spominjanje hrama podrazumijeva onu vrstu sakralnosti koja svetogrdnim označava svaki disonantni glas ili bilo kakvo preispitivanje nacionalnih svetinja...
Riječ je, dakle, o tome da se aktualnom gradonačelniku ne može, kao inače, prigovoriti da je namještao natječaj, budući da je, kao što vidimo, stvar namještena prije nego što je natječaj raspisan. Upravo zbog toga grupa građana okupljena oko više inicijativa, koja svakim danom biva sve veća, prionula je prikupljanju potpisa za peticiju protiv ustupanja javne površine Hrvatskom nogometnom savezu. Dosad je prikupljeno više od osam tisuća potpisa, ali gradski oci ih u potpunosti ignoriraju, tvrdeći kako se useljenju HNS-a na ovo područje protive jalni pojedinci iz vlastitih privatnih interesa - poput najmoprimaca teniskih terena na Svetici - nikako normalni građani grada Zagreba. Kako bi smirio ove potonje, Bandić je prije nekoliko dana kazao kako će "tamo na ljeto biti otvoren najbolji bazen u gradu, za godinu i pol najbolja atletska staza u gradu i najljepši kamp nogometne reprezentacije u Europi, a za dvije i pol godine Dinamov stadion bit će najljepši nacionalni stadion."
Po svemu što se dosad odigralo, slučaj neodoljivo asocira na ono što se odvijalo oko Varšavske i Cvjetnog trga. I u slučaju Varšavska, sjetit ćete se, gradonačelnik Bandić i njegovi podređenici tvrdili su da se Horvatinčićevom projektu i svekolikom urbanističkom progresu metropole protivila "šačica" neradnika, premda je peticiju protiv takvog projekta potpisalo više od pedeset tisuća građana; i u tom slučaju obavljala se politička predradnja u Skupštini i pripadajućim dokumentima s ciljem pogodovanja krupnom kapitalu, a nauštrb građanstva. Potonjima je u vremenu današnjem, nekoliko godina nakon okončanja samog projekta, od javnog interesa ostalo jedino da sline nad najnovijim kolekcijama Ha-und-ema u izlozima velebnog staklenog mastodonta, kao što će dosadašnji korisnici brojnih besplatnih sportskih sadržaja na Sveticama na koncu od ove tekuće balade dobiti ništa drugo doli priliku gledanja skupocjenog mladog mesa - koje se brusilo u centru Zagreba - na vlastitim TV izlozima. Privatnih televizija, ako je ikako moguće...
Da bi analogija bila upotpunjena, još u priči o uzurpaciji Svetica zapravo samo fali bivši pročelnik Davor Jelavić da pronađe kakvog četnika i njegove barikade, kao što je to radio kad je govorio o prosvjednicima u Varšavskoj, te Jutarnji list koji je na Cvjetnom uz pomoć novinsko-investigativnih metoda pronalazio štakore i potom novinske članke koristio kao efikasno sredstvo za deratizaciju siromaštva iz centra Zagreba.
Već je sve poznato: područje u gradskom vlasništvu koje je dosad bilo besplatno dostupno svim građanima, od sada će političkom voljom rukovodeće individue mimo boljih zakonskih običaja biti uzurpirano i prepušteno šačici moćnika, koji će tamo ispoljavati privatne ekonomske interese i to predstavljati kao vrhunski javni interes
No, pročelnik nije viđen kako izlazi iz gradonačelnikove pozadine još otkako je pokrenuta istraga protiv njega za izvlačenje novca preko pogodovanja privatnim izgraditeljima skupocjenih javnih WC-a, dok je Jutarnji list, umjesto iz perspektive priloga Nekretnine, kao u slučaju Varšavska, ovaj put tematici pristupio striktno iz perspektive sportskog žurnalizma, kao i 98 posto drugih hrvatskih medija. Ipak je ovdje riječ o gradnji "nogometnog hrama", a kao što je poznato, svako spominjanje hrama podrazumijeva onu vrstu sakralnosti koja svetogrdnim označava svaki disonantni glas ili bilo kakvo preispitivanje nacionalnih svetinja...
Upravo zato što se, dakle, u slučaju Svetice ništa ne zna to znači da je već sve poznato: područje u gradskom vlasništvu koje je dosad bilo besplatno dostupno svim građanima, od sada će političkom voljom rukovodeće individue mimo boljih zakonskih običaja biti uzurpirano i prepušteno šačici moćnika, koji će tamo ispoljavati privatne ekonomske interese i to predstavljati kao vrhunski javni interes. A kada tome pridodamo autohtoni hrvatski kontekst, onda to znači skorašnje pridodavanje krimogenog elementa u cjelokupnu jednadžbu, barem kada je riječ o mešetarenju zemljištem te izgradnji popratnih sadržaja u vidu velebnih građevinskih promašaja , uslijed čega će kapital akomulirati grupa ljudi koja količinski komotno može stati na autobusno stajalište što se nalazi nekoliko metara od planiranog kampa.
Građane koji bi na zajedničkim javnim površinama besplatno konzumirali zdrav život u opisanom kontekstu možemo gledati, možda ne izričito kao štakore, ali svakako kao nekakvu vrstu parazita koji se ne razlikuju previše od onih koji, primjerice, glođu državni proračun u vidu socijalne pomoći
A građani rekreativci? A javni interes? Građane koji bi na zajedničkim javnim površinama besplatno konzumirali zdrav život u opisanom kontekstu možemo gledati, možda ne izričito kao štakore, ali svakako kao nekakvu vrstu parazita koji se ne razlikuju previše od onih koji, primjerice, glođu državni proračun u vidu socijalne pomoći ili bakica koje se žoharskom upornošću odbijaju iseliti iz derutnih stanova na elitnim gradskim lokacijama... Već neko vrijeme, naime, svjedočimo znatno širim tendencijama urbane gentrifikacije javnog, izmiještanju nedovoljno bogatih ljudi i nedovoljno privatnih zajedničkih dobara iz užih i širih centara gradova kako bi se na njihovim mjestima oplođivali interesi financijski potkoženih guzonja. U zagrebačkom slučaju taj se prostor proteže od Todorićevog dvorca i Snježne kraljice na Sljemenu pa sve do onog Krležinog "hotela Esplanade", a po svemu sudeći borba se svake godine širi sve dalje i dalje od zacrtane linije...
Cjelokupnu priču treba, dakako, gledati i kao zgodnu paradigmu odnosa društveno-političkih elita prema profesionalnom sportu, u koji se, osim što služi kao glavno sredstvo za održavanje nacionalne borbene gotovosti u mirnodopskim sredstvima, svake godine ulupava stotine milijuna javnih kuna na neisplative dvorane i isplative privatne poslove trgovaca mladim mesom. Promicanje rekreativnog sporta s druge se strane opetovano zanemaruje i, kao što vidimo, sustavno istrebljuje. Rekreativni sport u Hrvatskoj - to je prizor gradonačelnika Zagreba koji u pratnji grmalja najmanje jedan sat dnevno privatizira javno školsko igralište.
Ali, to ćemo ostaviti za neki drugi tekst. Za taj drugi tekst mogli bismo ostaviti i misao da je i slučaj Svetice dokaz kako se politička strategija na svim razinama odlučivanja evidentno zasniva na maksimi da treba navijati, a ne aktivno sudjelovati, naime da je nacionalno zdravlje puno važnije od biološkog, odnosno da je puno bolje pasti travu nego trčati po njoj.
Članak je objavljen u okviru projekta Udruge za nezavisnu medijsku kulturu Pravo novinara na pristup informacijama, koji financira Balkan Trust for Democracy.
