Šum je lijepa riječ. Šuma je još ljepše mjesto, vjerojatno najljepši dio prirode koji poznamo, mi ovdje. Volim ja more iznad svega, ali šuma jest život, bujanje života, bliska, otvorena ne uvijek lako prohodna. Šuma šumi lišćem, granama stabala, vjetrom koji u šumi i živi. Šum živi također šumi, na svom je u njoj. Nikad više šuma (noise) oko nas nego ovih dana, prava je buka, ipak s njom je lakše, stišamo ju, odmaknemo se, čak i naviknemo. No, kako ćemo sa šumom?Moramo proizvoditi šum. Moramo na konferenciji za novinar(k)e pitati i gluposti. Moramo čuti i neslužbene medije. Moramo imati kontekst koji nas neće odvesti u tišinu, u zvuk jednog spikera, jednog autoriteta koliko god On najpametniji bio
Šum je sve ono što nam ometa informaciju. Sliči joj a nije, on jest dezinformacija, rjeđe laž, češće mješavina iskrivljenih, distorziranih tvrdnji, stavova, opisa. Šum ne mora biti problem, normalno ga i ne primjećujemo no ovih dana baš buči, zuji, zveči, zvoni, zvuči a NIJE jezik roda moga. On smara jer ne nestaje, traži da ga prepoznamo, igra se s nama jer nas navlači, uživa kada ga šaljemo mobitelom dalje kao vrijednost, istinu, znanje, informaciju. On to nije.
Šuma mora biti, inače smo strojevi, binarni ili kakvi god, šum jest odlika ljudi i ljudskosti, malo dodatka, začina priči, opis koji godi, a nije ga bilo i nema ga, odmak od suhe činjenice ka priči, zaplet koji rečenicu čini pričom, zavodljivom. Šum nije zlo, on smo mi, moramo znati kako s njim, kako da nas ne zavara, odvede od sebe, od drugoga, kako da ne zaboravi da on samo jeste šum, drhtaj lista, ne i list sam, on nije informacija.
Nije lako ovih dana, šum svugdje oko nas kao korova ga ima. Ispočetka je bilo zabavno slušati različita mišljenja, dobivati informacije od provjerenih izvora smijati se forama na društvenim mrežama, lutati između straha, panike, ravnodušnosti, bijega, mobilizacije, smijeha, ljutnje, tuge. Šum nam se možda već oteo, korov je narastao, štetu osjećamo. Što je istina? Ići van ili ostati doma? Staviti masku uvijek ili ponekad? Striktne zabrane ili apeliranje i molbe? Tko stoji iza svega ovoga?
Kao da smo prešli crtu neku, možda ju upravo prelazimo, nikad nije crta nego je pojas, nije jasno gdje počinje niti gdje završava, najmanje je jasno što je iza njega. Ili nije?Umorniji smo svakim danom, žudimo za odgovorom: Koliko će to trajati? I ne shvaćamo besmisao tog pitanja. Koliko će trajati - Što? Život? Ovo jest život, nije odsustvo života, život puniji kakav ga nismo osjetili godinama, zato se i jesmo usrali
Šum je nezgodan, smeta i smara, no nije neprijatelj, naprotiv. On nam daje izbor, daje nam prostor za različite glasove, izraz je povećane ponude, on sam ne zna da je potražnja opala, da poruku koja mi je stigla i nije tvojom rukom napisana više ne želim otvarati, previše ih dobivam, nisu ni smiješne više.
Šum ipak jeste, iako malim svojim dijelom, informacija. Podsjeća nas da ima mnogo glasova. Naravno to znači i glupih, neželjenih, bezobraznih, ima i zlih. No ima ih mnogo. Šum nas pita: Želiš li da nestanem? Želiš li čuti samo jedan glas, istinu, bez smetnji, pravu, jedinu? Sada smo na jako osjetljivom terenu. Hoćemo reći: "Da, želim." Neki će reći: "Samo to ima smisla, On je jedan i čujem Ga." Različiti smo, da i to je odlično dok još jesmo.
Šum smara no možemo ga i čuti kako nam jasno kaže: Odmori se od mene. Ne trebam ti. Ugasi telefon, TV, računalo. Budi sa sobom, budi sa živom osobom kraj sebe. Spavaj, odmori. Ima šum i značajniju ulogu, on jest život, kakofonija zvukova najraznolikijih. Možemo ga se odreći, šuma (ili života?) i što tada ? Gdje smo tada? U tišini bijele sobe s doktorom koji ulijeva povjerenje i lijepom medicinskom sestrom koja će to povjerenje pretočiti u konkretnu pomoć, meni, nama. Ne zvuči loše? More je filmova s tim scenama buđenja iz kome, dolaska sebi i dobrodošlice koju nam ulijeva autoritet (uvijek privlačan).
Daleko smo od toga, srećom, nismo u komi. Umorniji smo svakim danom, žudimo za odgovorom: Koliko će to trajati? I ne shvaćamo besmisao tog pitanja. Koliko će trajati - Što? Život? Ovo jest život, nije odsustvo života, život puniji kakav ga nismo osjetili godinama, zato se i jesmo usrali. Ne bojimo se virusa, bojimo se biti sa sobom, s onima koje zovemo bližnji a ne znamo ništa bitno o njima. Ili znamo ali ne znamo što s tim znanjem. Oprostiti, zaboraviti, nabiti na nos, razgovarati?
Zato nam jest šum važan. On je kao roj dosadnih muha, ništa lijepo u njemu osim jednoga, podsjeća nas da smo živi. Samo to? Arogantan stav onoga tko misli da je smrt daleko. Šum nam se možda već oteo, korov je narastao, štetu osjećamo. Što je istina? Ići van ili ostati doma? Staviti masku uvijek ili ponekad? Striktne zabrane ili apeliranje i molbe? Tko stoji iza svega ovoga?
Šum nas tjera da budemo aktivni, da ga dekodiramo, prepoznamo važno, izdvojimo bitno, sačuvamo potrebno. On jest sušta suprotnost, kontrapunkt istini, no nije laž. On je mnogo istina i mnogo svega drugoga, on je sama mogućnost izbora. Na suprotnoj strani je jedna istina, red, jasnoća. Lutat ćemo dok to ne sagledamo, jako nas privlači red, jednostavnost, istina, zajedništvo u istosti, u lojalnosti takvoj propisanoj realnosti. Nema šuma, nema potrebe da stalno biramo, da donosimo odluke, da važemo dobro i loše pri svakom činu, zamorno je to, taj – život.
Odsustvo šuma nije život, možda je mala pauza, odmor, bljesak jasnoće, zadovoljstvo da smo ogulili krumpir, maknuli koru, kuhamo ga narezano, očišćenog. Odsustvo šuma je kraj, najava kraja, upozorenje. Zato je važno da pazimo na šum, čudno zar nije? Jako nas smara, zbunjuje, ruga nam se, od istine odvodi – a moramo ga čuvati. Kako to?
Nestanak šuma je tišina, ona tišina nakon bombardiranja, nakon artiljerije, tišina gora od zvukova rata. Nije to tišina koja nas vodi k sebi, meditativna, to je tišina koja priprema scenu za jednu istinu, za filtriranu realnost, za objašnjenu svakodnevicu, za službena tumačenja svega ponajviše onoga osobnoga, intimnog, naših boli.
Moramo proizvoditi šum. Moramo na konferenciji za novinar(k)e pitati i gluposti. Moramo čuti i neslužbene medije. Moramo imati kontekst koji nas neće odvesti u tišinu, u zvuk jednog spikera, jednog autoriteta koliko god On najpametniji bio. Kada se počnemo ušutkavati, kada počnemo zazivati kazne za one koji ne slijede jednu istinu, kada poželimo da je sve jednostavno i da drugi za nas odlučuju, tada smo već odmakli na krivom putu.
Tanka je crta između ponašajmo se pametno, odgovorno, solidarno, empatično i kažnjavajmo one koji se tako ne ponašaju. Vrlo tanka, no ne i prazna. Sitnim slovima na njoj piše ono najvažnije, što uvijek piše najsitnijim slovima: Sadrži demokratske mehanizme kontrole vlasti. Lomljivo. Čuvati pažljivo na svim temperaturama. Najbolje kad se koristi stalno.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
