Vrh je turističke sezone, euforija nogometnog uspjeha dobiva nove forme, vruće je, ali ne kao u požarima poharanoj Grčkoj, završio je Motovun Film Festival, umro je Oliver, bliži se godišnjica Oluje.
Htjeli ne htjeli, na svakodnevicu nam, na način sagledavanja svakog događaja, utječu dva pojma – vlastita država i njena svrsishodnost te odnosi sa susjedima. Snažna, emotivna, nježna i teška, ali ne mračna Srbenka i na Motovunu je zamijećena, a intrigantnog Chris the Swiss po svoj prilici ni nećemo gledati u kino distribuciji.
Htjeli ne htjeli, na svakodnevicu nam, na način sagledavanja svakog događaja, utječu dva pojma – vlastita država i njena svrsishodnost te odnosi sa susjedimaIdu godine nakon rata koji nam je sve dao, daje i dalje, pa će tako, navodno, i USKOK dati pravorijek je li rat u švicarskom dokumentarcu uvrijeđen. Dok štitimo rat i dok nam Srbenka ipak, nadamo se, promiče, uostalom kao i Aleksandra Zec, kao i sve što nas uznemirava, neumjesno je pitati – što je s pomirenjem? Bar onim između Hrvatske i Srbije, da ostala pomirenja ne spominjem. Čudno pitanje, zar ne, koga briga za to, nismo se zato borili. Nije čudno, posve je očekivano, bar za nekoga tko nije kontaminiram našom zatvorenošću.
Pomirenja do daljnjega nema, a kada će ga biti, ne zna se, mogli bi parafrazirati. Zgodno, ali netočno, zna se da ga neće biti, bar ne onoga između dvije države Srbije i Hrvatske. Razlozi nemaju veze s neriješenim pitanjima između dvije zemlje, 1526 nestalih (sramota jedna da je toliki broj unesrećenih obitelji još "na čekanju", nema opravdanja), niti s ratnim traumama, ubijenima i ranjenima, a niti s autokratskim, upitnim demokratskim karakterom uvijek bar jednoga od režima.
Razlog za nemogućnost pomirenja je u samom opstanku dvije države: Hrvatske i Srbije, točnije svih državica zapadnog Balkana ili jugoistočneRazlog za nemogućnost pomirenja je u samom opstanku dvije države: Hrvatske i Srbije, točnije svih državica zapadnog Balkana ili jugoistočne Europe ako vam je draže Europe ako vam je draže. Onog časa kada dođe do pomirenja, gubi se smisao samih državica koje se hrane strahom od drugoga, isticanjem razlika u odnosu na njega ili pukim ignoriranjem postojanja drugoga. Pomirenje ne treba miješati s normalizacijom, koja je prisutna još od suspenzije viza početkom 2000-ih. Normalizacija nam omogućuje da se bavimo svim pitanjima osim a)vlastitog identiteta, b) vlastite sigurnosti, c) povjerenja u vlastite institucije, d) kopanju po vlastitoj (verziji) prošlosti. Dosta toga, osim najbitnijeg. Pomirenje ne postoji ni u kakvim dokumentima svih "naših" državica, osim možda onima koje gura Berlinski proces, koji ionako nije ‘naša furka’, kao što nikad neće biti niti Koalicija za REKOM.
Pomirenje ne da nam ne treba, nego je izrazito opasno po državotvornost. Koji je smisao vlastite države ako bez ikakvih problema možete surađivati na svim poljima sa susjedima s kojima dijelite isti jezik, prošlost, kulturu i običaje ? Naravno da ima razlika, ali se današnji srednjoškolci iz Kragujevca i Zadra toliko malo razlikuju da je stvarno bolje držati ih u uvjerenju da sličnosti gotovo i nema.
Onog časa kada dođe do pomirenja, gubi se smisao samih državica koje se hrane strahom od drugoga, isticanjem razlika u odnosu na njega ili pukim ignoriranjem postojanja drugogaInteres i strah, preciznije strah za osobni interes je taj što koči pomirenje jer države čine ljudi, konkretni, djelujući. Previše je ljudi lakšim ili težim putem pronašlo svoje mjesto u postojećim državama da je opravdano pitanje – ne bi li pomirenje to ugrozilo? Kao u onoj staroj priči u kojoj Srbin iz jednoga hrvatskoga grada objašnjava da ga pozdravi i jedan komšija Hrvat i drugi na ulici, uvijek, kada su sami, no nikad kada su njih dvojica Hrvata zajedno. Ne bojimo se drugih, bojimo se "svojih" i probajmo makar za početak to osvijestiti. Ne putujemo "preko" jer se njih bojimo, to nije razlog, ostajemo kod kuće jer se reakcija svojih bojimo. Zatvorenost vlastita nas priječi.
Službeni je stav onaj neslužbeni, do pomirenja će doći kada "onaj drugi" napravi prvi korak, zapravo nekoliko njih. Iskreno se ispriča, da nam ono što tražimo, pokaže nam da se promijenio. Dobar je taj stav, dolazi iz opisa vlastite nespremnosti – što sve ja niti u ludilu ne bih napravio, to eto očekujem od "njih". Dobar je stav jer je čvrst i trajan, tvrđi od Berlinskog zida koji je ipak pao.
Time dolazimo do toga da nam jest dobro u ovoj "status quo" situaciji, navikli smo se, ionako nam nitko ne brani da kupujemo Plazma kekse ili da čestitamo Srbima na vaterpolskom zlatu. Mediji pothranjuju održavanje normalizacije ističući kako je "njihov trener " rekao za "naše dečke" da su sjajni i pravi sportaši itd. Eto, i kod njih ima čestitih ljudi, zar ne, pozitivna je poruka koja nam implicitno ipak usađuje da se radi o iznimkama a ne pravilu, budan treba ostati, ruku pružiti tek kada ju oni pruže.Kako me naučio stari prijatelj: Nema te države koja nije funkcionalna. Svaka država jest. Za nekoga
Pojednostavljena je ovo slika, ali nije mnogo kriva. Pogledajte Srbenku i razgovarajte sa susjedima o njoj, o vama, o svima nama. Zatim razgovarajte o tom razgovoru, kako je bilo. Dolazi nam proslava Oluje, mladi prijatelji iz Inicijative mladih za ljudska prava pišu predsjednici, traže ispriku za zločine počinjene u Oluji.
Svetogrđe je veliko taj njihov zahtjev, dira se u svetinje, znaju li to oni? Glupog li pitanja, naravno da znaju, zato i javno istupaju. No, fokusirati se na njih, hrabre naše angažirane sugrađane, jest krivi smjer. Oni samo ukazuju na našu zatvorenost, zbog koje sve više ljudi odlazi van, gdje se lakše diše i gdje se na imigrante ne gleda kao na ugrozu nacionalnog identiteta.
Njihov zahtjev postavlja niz važnih pitanja: a) Imamo li državne čelnike spremne raditi na pomirenju?, b) vjerujemo li im ako bi oni krenuli u tom smjeru?, c) zašto se tog smjera bojimo?
Strah za osobni interes u državi s 428 općina, 128 gradova i 20 županija, da ministarstva i javna poduzeća ne spominjemo, nikako nije mali. Podsjetiti treba da ovo nije podrobna analiza svih uzroka nemogućnosti pomirenja. Samo kratka naznaka da su razlozi zašto dugo nećemo postati "normalno društvo" puno više interesni i strukturni, a znatno manje psihološki ili ideološki. Kako me naučio stari prijatelj: Nema te države koja nije funkcionalna. Svaka država jest. Za nekoga.
