Iako je u prvih nekoliko mjeseci izgledalo da se u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta bave jedino nogometom, čini se da su na red došle i manje važne stvari poput Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju o kojem je u tijeku javna rasprava. Nakon neuspješnog pokušaja sređivanja stanja u sustavu obrazovanja i znanosti prošle vlasti sa zloglasnim paketom Fuschsovih zakona, koji nisu uspjeli proći ni raspravu u nadležnom saborskom odboru, obrazovne politike nove vladajuće garniture bilo je teško dokučiti. Do novog dokumenta, nedorečeni Plan 21 ostavljao je prostora za sumnje da se ni na ovom polju socijaldemokratska vlast neće voditi ideološkim principima koje navodno zastupa. Novi zakonski prijedlog nije sveobuhvatan kao spomenute nikad usvojene zakonske regulative prošle vlasti, no sudeći prema najavljenim promjenama pravac kretanja je zabrinjavajući.
Glavni prigovor koji se može uputiti novoj vlasti jest taj da predlaže promjene bez postojanja sustavne strategije prema kojoj bi se napokon ustvrdilo na kojim principima hrvatsko društvo želi razvijati svoj znanstveni i obrazovni sustav.
"Ministarstvo je s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti formiralo radnu skupinu za izradu Strategije razvoja znanosti i obrazovanja, a sa znatnim izmjenama postojećeg zakona ide prije ikakvog očitovanja te radne skupine, kao i bez ikakvog reagiranja na Deklaraciju Sindikata Akademske solidarnosti. Osim, ako sam Nacrt prijedloga zakona o izmjenama ZZDVO-a ne smatramo odgovorom na Deklaraciju", objašnjava Maja Miše, viša asistentica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu, također članica sindikata Akademska solidarnost, pozivajući se na nedavno objavljeni dokument koji predstavlja sistematski okvir promišljanja znanstvenog i obrazovnog polja temeljen na kritici ideologije ekonomskog redukcionizma.
Ipak, novi Nacrt ne vide svi kao popravljanje postojećeg. Sindikat Akademska solidarnost smatra kako se "pod krinkom laganih kozmetičkih osvježenja i vatrogasnih mjera, opravdanih brzinom i efikasnošću, provodi model legislativnog uređenja sustava posve sukladan onome što ga je zagovarao ministar Fuchs". Razlike između ovog i Fuchsovih zakona profesor Flego vidi u slijedećim točkama: "Pod jedan, ovaj prijedlog objedinjuje dva postojeća nacionalna vijeća (za znanost i za visoko obrazovanje) u jedno - Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnologiju. Zatim, prijedlozi Fuchsovih zakona sveučilište su protuustavno podredili Vladi, dok ovaj prijedlog zadržava autonomiju sveučilišta. Fuchsov je prijedlog javne znanstvene institute u potpunosti izručio Vladi i njezinim odlukama. I konačno, ovaj prijedlog kani ograničiti radni vijek sveučilišnih nastavnika na 65 godina života".
Uvođenje programskih ugovora, umjesto dosadašnjeg financiranja, uz pitanje pozicije znanstvenih novaka, glavni su konkretni problemi ovog prijedloga
Što se tiče objedinjenja vijeća u jedno tijelo i zadržavanja stvarne autonomije Sveučilišta, Dijana Čurković se ne slaže s navedenim tumačenjem: "Učinkovitost se mjeri prvenstveno tržišnom primjenom, a politička kontrola se pojačava pod krinkom davanja autonomije. Tako se, primjerice predlaže osnivanje Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnologiju s 15 članova (četiri znanstvena savjetnika, sedam redovitih profesora i 'četiri osobe izvan sustava znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja'), koje bi zamijenilo četiri druga vijeća i nadziralo provođenje odozgo određene (komercijalne) politike, a sveučilišta i instituti mogu 'autonomno' odlučiti kako će je primijeniti".
A uvođenje komercijalne politike može se gledati i kroz prizmu programskih ugovora koji bi, umjesto fiksno uređenog odnosa financiranja države, periodički regulirali dotok novaca Sveučilištima. Uvođenje programskih ugovora, umjesto dosadašnjeg financiranja koje se odvijalo na način da su sveučilišta dobivala otprilike iste iznose koje su autonomno raspoređivale, uz pitanje pozicije znanstvenih novaka, glavni su konkretni problemi ovog prijedloga.
"Programski ugovori pokušavaju se uvesti još od vremena Dragana Primorca. Sklapaju se na tri godine, što je vrlo kratak period ako se želi provesti temeljito i kvalitetno istraživanje. Čelnici sveučilišta i instituta pregovaraju s državom ili drugim financijerom po korporativnom modelu, a zaboravlja se da sveučilišta i instituti nisu korporacije na čelu s menadžerima, nego javne autonomne demokratske znanstveno-obrazovne ustanove. Prijedlozi izmjena zakona još jednom zadiru u samu bit akademske zajednice, kojoj se mijenja struktura, način poslovanja i cilj - na mjesta otkrića, društvenog napretka i znanja dolaze učinkovitost, tržišna vrijednost i isplativost".
Malo drugačije na problematiku programskih ugovora gleda Flego: "Cjeloviti proračun sveučilišta temelji se na ugovoru između sveučilišta i resornog ministarstva i sastoji se od obaveze sveučilišta da obrazuje ugovorom specificirane stručnjake te da obavi ugovorom specificirane istraživačke projekte, a sveučilište ima diskreciono pravo raspoređivati financijska sredstva prema vlastitim prioritetima. Problem bi mogli stvoriti prekratki programski ugovori, jer u takvom slučaju visoka učilišta ne bi mogla planirati svoje aktivnosti ni za jednu generaciju studenata. Dobre prakse u svijetu pokazuju da optimalne rezultate pokazuju planovi za barem jedan i pol studijski ciklus, dakle otprilike pet godina".
"Nagli prestanak rada iskusnih profesora mogao bi biti poguban i za kvalitetu, i za raznovrsnost nastave i istraživanja"
A što se tiče odlaska profesora u mirovinu sa navršenih 65 godina, tu i Flego vidi probleme. Naime, prema novom prijedlogu ostanak na poslu nakon 65 godine, profesori mogu ostvariti samo ako će im plaću osiguravati matični fakulteti, europski ili znanstveni projekti: "Nekoliko je problema s tim prijedlogom. Prvo, sredstva iz projekata su premala za plaće. Drugo, iz sredstava javnih projekta ne smiju biti isplaćivani osobni dohoci. Stoga prema ovome prijedlogu nastavnici nakon 65 godina mogu sudjelovati u nastavi ako im osobne dohotke osigurava sveučilište ili fakultet iz vlastitih sredstava ili ako u tržišnim ili europskim projektima imaju osigurane novce za osobne dohotke. Ovdje nazirem nekoliko novih problema. U Hrvatskoj gotovo da nema tržišnih projekata zbog stanja u gospodarstvu, a europske projekte u društvenim znanostima i humanističkim disciplinama vrlo je teško dobiti, pa će doći do nove podjele između tehničkih, prirodnih i bio-znanosti s jedne, te društvenih i humanističkih s druge strane. Motiv tog prijedloga je oslobađanje radnih mjesta za mlade stručnjake, što smatram pozitivnim, no nagli prestanak rada iskusnih profesora mogao bi biti poguban i za kvalitetu, i za raznovrsnosti nastave i istraživanja. Osim toga, toliko smo deficitarni nastavnicima u visokom obrazovanju da bi trebalo osigurati i otvaranje novih, razvojnih radnih mjesta i nastavak obrazovne aktivnosti iskusnih profesora".
No, teško je očekivati nova radna mjesta kad se ovim prijedlogom ne rješava ni postojeći problem znanstvenih novaka koji zaposleni na projektima, najčešće sudjeluju u izvedbi nastave i tako omogućuju funkcioniranje fakulteta, a po okončanju ugovora, ostaju na ulici ukoliko im se ne otvori novo radno mjesto. A to se događa sve rjeđe s obzirom na sredstva koja se za znanost i obrazovanje izdvajaju iz proračuna.
Zbog navedenih predloženih mjera, Akademska solidarnost u potpunosti odbacuje ovaj Nacrt i shvaća ga kao "pripremu terena za ono što slijedi tj. donošenje paketa zakona koji će se u većini rješenja minimalno razlikovati od odbačenih Fuchsovih prijedloga, a biti posve sukladni s njihovom osnovnom intencijom". Na današnjoj konferenciji najavili su odlučnu borbu protiv donošenja ovog zakonskog okvira koji predstavlja "stilski dotjeran neoliberalni model", a sudeći prema prošlogodišnjoj "pobuni", vladajućima slijedi teška borba.