LJUBO JURČIĆ: Od čovjeka kojega dio SDP-a predstavlja kao ekonomskog Maga očekivali bismo da se teoretski napajao na izvornom J.M. Keynessu, Garyju S. Beckeru, Paulu Samulesonu ili Clare Quiltiyju. No naš se Izbavitelj, sudeći po zadnjim izjavama o nepoželjnosti srpskog kapitala u Hrvatskoj, teoretskim spoznajama napajao na izvoru rijeke Čikole.
U zagonetnoj avanturi obilaska HDZ-ove središnjice na Trgu žrtava fašizma u vrijeme Račanove bolesti, Ljubo Jurčić aferaški je raspoloženim novinarima dao zanimljivo objašnjenje motiva svoje posjete. Citirano po sjećanju, Ljubo Jurčić objasnio je znatiželjnicima da pohađa tečaj poslovnog engleskog.

Od afere (zabijanje noža u leđa, Judine škude, prelazak u HDZ) nije dakle bilo ništa, pa je Jurčić ostao najozbiljniji ljevičarski premijerski kandidat.

Nabrušeni na otkivanje Izdajnika, novinari su propustili primijetiti manje senzacionalnu ali relevantnu činjenicu - da budući premijer, baš kao i prošli, tek u zrelim godinama svoga života buba poslovni engleski...

Istina, Ljubo Jurčić nije se kandidirao za prevoditelja nego za premijera, ali od čovjeka kojega dio SDP-a predstavlja kao ekonomskog Maga očekivali bismo da se teoretski napajao na izvornom J.M. Keynessu, Garyju S. Beckeru, Paulu Samulesonu ili Clare Quiltiyju. No naš se Izbavitelj, sudeći po zadnjim izjavama o nepoželjnosti srpskog kapitala u Hrvatskoj, teoretskim spoznajama napajao na izvoru rijeke Čikole.

Nakon izjava o ujacima koji su bili ustaše - odnosno još gore, borci za Hrvatsku, priznanja da u trenucima dokolice sluša Thompsona, izjave da su mu Tito i Tuđman podjednaki - što se sve moglo tumačiti posve dobrohotno, pa se poglavito tako i tumačilo, uslijedilo je otkriće da se g. Jurčić nalazi u impressumu Hratskog lista, a onda je, kao grom iz vedra neba, došla i izjava o nepoželjnosti srpskog kapitala u Hrvatskoj.

Ta je pak izjava navela i one najsklonije Jurčiću, u koje već dugo - i naivno? - spada i potpisani autor, da posumnjaju kako mu desna skretanja nipošto nisu slučajna.

O strahoti zabluda svjedoči i činjenica da su se, istoga dana kada je Jurčić objavio svoj stav u Večernjaku, i Ivo Sanader i Damir Polančec - uz stanovitu dozu hipokrizije, jer je u Hrvatskoj srpski kapital nepoželjan nadstranački, kao i ruski uostalom - napali Jurčića, čija je izjava o srpskom kapitalu, po Sanaderu dostojna kandidature za Nobelovu nagradu za glupost.

Ona je, ipak, dio hrvatskog modnog trenda u kojemu su sve pozicije ispremiješane do ludila. Dok desni konzervativni premijer, hrabro i pametno, proglašava zamor nacije besmislenim ratovima iz 1941 i 1945 dotle se lijevi, potencijalno progresivni, odmeće u škripare, u zlo vrijeme, kad je i zadnjim političkim diletantima jasno da je cijela priča završila na smetlištu povijesti.

Dio istog trenda su, uzgred rečeno, i egzibicionističke izjave nekih titana naše lijeve scene, kojima se, 17 godina nakon pada komunizma u kojemu su se bavili državnom filozofijom, postupno otkrila ljepota višestranačja pa im se s te novoosvojene visoke kote tek sada pruža zakašnjeli, ali sjajan pogled na komparativne ljepote Franje Tuđmana, suprotstavljenog onom okorjelom despotu Brozu.

Zoran Milanović također istupa s pozicije evo vam srce na dlanu, pa se, unatoč znatno razložnije poltičke platforme, mora suočiti s optužbama za desničarenje - istinabog, u pretežitom dijelu slučajeva posve neutemeljenim optužbama. Ali, to ne znači i manje politički štetnim.

Utoliko se onda čini najpametnijim onaj neimenovani izvor s Iblerova trga, koji je za Jutarnji list izjavio kako će HDZ-u za pobjedu trebati milijuni kuna, a SDP-u samo četiri hansaplasta: zalijepljena preko usta dvojice čelnih ljudi SDP-a spriječit će daljnje razjarivanje hrvatske ljevice, koja se jest reformirala do točke u kojoj je postala transparentna, ali još uvijek ne i transseksualna, do te mjere da bi postala suprotni spol.