Politička analiza: HDZ i SDP razlikuju se danas svojim programima otprilike koliko Coca Cola i Pepsi, tako da se najžučljiviji okršaji na posljednjim sjednicama prije raspuštanja Sabora vode oko pušenja trave. Odnos dviju najjačih stranaka prema Haagu, Bruxellesu, ZERP-u, Sloveniji, regionalnoj suradnji, manjinama – u dlaku je isti. Politička Hrvatska nema pravu alternativu i to je postalo posve jasno. SDP minus Bandić, minus Linić, možda jest formula poštenije političke stranke od HDZ-a, ali SDP po toj formuli gubi polovicu svoje političke moći.

U zadnje vrijeme okrašaji Ive Sanadera i Zorana Milanovića sve više nalikuju na rasprave Slavka Sakomana, Sestre Bernardice i Darka Breitenfelda. Alkohol i droge postale su vodeće predizborne teme, kao da naši junaci žele voditi Odjel za poroke, a ne Vladu, makar sličnosti tih tvrtki i ne moraju biti sasvim zanemarive. Pušači trave Zdenka Babić Petričević u Saboru optužuje, tako, živog Milanovića i mrvog Račana kao pušače trave i trovače dječjih duša. To je još prema Platonu bio grijeh dostojan smrtne kazne. Ingrid Antičević Marinović uzvraća hadezeovcima kako SDP nikad nije promovirao pušenje trave i nije pomilovao ni jednog dilera, za razliku od njih, hadezeovaca, koji štite veletrgovce narkoticima. Ivo Sanader se na predizbornim skupovima overdozira dramatičnim retoričkim napadima na Crvene Kmere, koji bi hrvatsku mladež navodno ugušili u opijumskom dimu. Zoran Milanović najavljuje ukidanje zakona o nula promila i vraćanje starog zakona po kojemu je čovjek nekažanjeno mogao popiti dva decilitra vina. Sanader se protivi, premda nijedna statistika ne dokazuje da je početni cilj zakona, veća sigurnost na cestama, postignut... Kakva dimna zavjesa! To su, na žalost, dvije od četiri točke u kojima se SDP i HDZ jasno razlikuju. One su zgodne - ali su posve irelevantne. Treća važna razlikovna točka u ovoj odokativnoj analizi famozni je Porez na kapitalnu dobit - on je relevantan, ali je najava njegova uvođenja i više nego nezgodna! Kako po SDP, tako i po Hrvatsku u cjelini. Ključna opozicijska stranka tim je prijedlogom prvi put u zadnjih sedamnaest godina sebe definirala kao klasičnu lijevu ideološku stranku, koja progovara u ime poniženih i uvrijeđenih, ali je prema realnim konzekvencama te ideje zakoračila u sferu u kojoj će tu istu radničku klasu uistinu zaviti u crno. Ljubo Jurčić - politička kombinacija Edvarda Kardelja i dr. Nikole Mandića - želi, narodski rečeno, zaklati vola radi kilograma mesa.

ljubojurcice.jpg

Amerika i Engleska... U Hrvatskoj, naime, nema više od deset tisuća ljudi čija kapitalna dobit prelazi više od pedeset tisuća kuna. Prosta računica pokazuje da bi država, ako ti ljudi godišnje zarade milijardu kuna, oporezivanjem po stopi od dvadeset posto u proračun mogla upisati oko dvjesto milijuna kuna. I to ako bi porezni sustav bio maksimalno efikasan, što nije. A poduzeća ionako na kraju godine, i prema postojećim zakonima plaćaju porez od dvadeset posto na dobit, u što je uključena i dobit na temelju posjedovanja dionica. Ostaju dakle solo igrači sa svojom milijardom kuna. To je prava sitnica. Što, međutim Jurčić riskira tim potezom? Kada je kineska vlada početkom ove godine pustila probni balon, glasinu po kojoj će oporezivati kapitalnu dobit, šangajska se burza naprosto slomila! Kriza se učas prelila na New York, London, Frankfurt pa čak i Zagreb, prouzročivši za nekoliko dana gubitke od nekoliko stotina milijardi dolara! Druga najmoćnija država svijeta, totalitarna Kina, ustuknula je u trenu i od tada nema niti jednog kineskog ekonomiste koji bi se i našalio na račun onoga što Ljubo Jurčić nudi kao armiranobetonski stup svoga programa. A kineska privreda raste po stopi od deset posto, što u Hrvatskoj nije dosegao ni jedan premijer od šezdesetih, zlatnih godina socijalizma i planske privrede. Dođe li na vlast Jurčić, niti neće. Građani Hrvatske u štednji imaju oko sto milijardi kuna, koje se ovih mjeseci prelivaju u dionice i fondove, dakle, u privredu. Magma, Atlantic, Pliva, i država, sada ne moraju dizati strane kredite, već novac uzimaju od građana. Prvi dan po izboru Ljube Jurčića taj bi proces stao, a zagrebačka bi burza doživjela slom. Jer, za plaćanje poreza od dvadeset tisuća kuna na burzi treba zaraditi sto tisuća, a to nije malo. I što bi se dogodilo? Sav taj kapital hrvatskih građana preusmjerio bi se na tržišta gdje neće biti oporezovan, a ona nisu daleka: Banja Luka, Budimpešta, Skopje, Sofija... na tržišta zemalja koje bilježe isti rast, i čije vlade žele privući jeftin kapital, pa i onaj špekulativni.

savjetnik_470.jpg

Poklon za Dodika I SAD su, konačno, takav porez počele uvoditi tek nakon sto godina postojanja burze. Ukratko: Ljubo Jurčić bi preselio dvadeset ili trideset milijardi kuna štednje hrvatskih građana na razvijanje projekata Milorada Dodika i drugih mudrijih gospodara državne riznice, zato da bi državnu blagajnu napunio s dvjesto milijuna kuna. To je ekonomski ekvivalent pokreta Sendero Luminoso - istaknimo ideal socijalne pravde, pa poharajmo sve što je živo i zdravo i ne slaže se s nama. Ali ima nešto još gore od toga: Jurčić uopće nema izračun fiskalne koristi i štete od uvođenja PKD-a, nego on to smatra i ukazuje napamet, iz rakursa socijalne pravde, kako je zamišlja mali Ivica. To znači da će se nova radna mjesta u hrvatskoj privredi i dalje otvarati samo uz pomoć stranih kredita, i kako se čini, samo u prodajnim centrima. Jer, Hrvatska je zadnjih godinu dana nazočila otvorenjima Avenue Molla, Mandija, Jokera u Splitu... ali niti jednog industrijskog pogona, ne računamo li premještanje TDR-a u nove prostore u Kanfanaru. Grade se i rukometne dvorane, sportski Obrovci. Bandić organizira i muški svjetski kup u skijanju - taj bi ga organizirao i da je gradonačelnik Trogira ili Opatije. Ukratko, sve sama potrošnja, luksuz, rastrošnost. Siguran put u katastrofu! Da se Tito tako ponašao, iscrpio bi i izbezumio i Ameriku i Rusiju, i naše nesvrstane prijatelje, za svega par godina, ali ne, staromodni boljševici imali su racionalno-asketski, protestantski odnos prema novcu - odlika koja nedostaje svim hrvatskim postkomunistima, na žalost. Najgoru stvar vezanu uz našeg ekonomskog gurua ostavimo za kraj. Jurčić, naime, uvođenje ovog poreza brani idejom prema kojoj je Luka Rajić prodao Dukat za 300 milijuna eura, a nije platio porez. Po Ljubi Jurčiću, poreza na kapitalnu dobiti bili bi, međutim, oslobođeni svi koji dionice drže dulje od tri, četiri ili sedam godina (ni tu se Jurčić nije dogovorio sam sa sobom) ali baš je Luka Rajić dionice Dukata držao dvanaest dugih godina, i po svim kriterijima - predjurčićevske ili jurčićevske ekonomije - ne bi bilo nikakve osnove da se baš njega oporezuje. On možda jest ratni profiter, ali nije burzovni špekulant, nego, baš prema Jurčićevim krterijima, više nego izvrstan investitor. Pepsi Cola - Coca Cola Što znači da je - kako ga Jurčić stalno ističe kao primjer - riječ ili o demagogiji ili o diletantizmu - a teško je odabrati što je gore. SDP-ov kandidat tako je i dalje najjači saveznik Ive Sanadera, koji ga vjerojatno noću potajno blagosilja. U jednoj točki koja nije nebitna, ali nije fundamentalna, SDP se ipak razlikuje od HDZ-a. To je izborno pravo za Hrvate u BiH. Lijeva se stranka ovdje postavila načelno i politički hrabro - također, SDP-ov presedan u zadnjih sedamnaest godina; Račanova je stranka bila najbolje opisana u geslu odlučno možda, ovdje se nešto počelo micati. Između svih drugih bitnih pitanja SDP-a i HDZ-a potoji jaz poput onog poslovičnog koji dijeli Coca Colu i Pepsi. I SDP i HNS i HDZ usuglasili su se oko jednog od središnjih vrijednosnih pitanja države, onoga tko će voditi nacionalnu televiziju. SDP-ovac na čelu Televizije ima za cilj očuvati vlast HDZ-a tako što će u program instalirati Pašalićeve ljude, politički poražene, ali poslušne do boli. Ako SDP i HNS na izbor ratnohuškačke ekipe nema ni riječi komentara (a prema gorim varijantama, u čiju istinitost nije posve uputno sumnjati, riječ je o čistom dogovoru, a ne samo o pukom odustajanju od komentara) onda je jasno da na djelu imamo faktičnu crveno-crnu koaliciju, koja će se i u svim drugim pitanjima slagati. Odnos prema Haagu, Bruxellesu, odnos prema ZERP-u, prema Sloveniji, prema regionalnoj suradnji, prema manjinama, u dlaku je isti. SDP navodno želi industrijalizaciju zemlje, ali ako je taj plan osmišljen kao i onaj o famoznom Porezu na kapitalnu dobit, onda znamo da može stati na osrednji šalabahter, to jest da je riječ samo o još jednoj brlji iz kotla naših ekonomskih alkemičara. Vašar taština Po odnosu prema referendumu za NATO dvije se stranke razlikuju, ali to je pitanje ionako posve irelevantno - NATO- brodovi već su ionako u splitskoj luci, a prijam će se dogoditi u travnju iduće godine, ovako ili onako: ideja o referendumu taj prijam može samo ubrzati. SDP minus Milan Bandić, minus Slavko Linić, to je svakako formula poštenije političke stranke od HDZ-a, ali SDP po toj formuli gubi polovicu svoje političke moći. Zoran Milanović ne može sam. Milanović plus Jurčić plus Linić plus Čačić plus Bandić plus Pusić... uuuh, koji vašar taština! Može li takva vlada biti stabilna, pouzdana, efikasna? Tko bi se na to kladio? Pa nije bila efikasna ni kada ju je vodio Račan, majstor političkih kompromisa, pa kako vjerovati da će ju efikasnom činiti individue koje skokom s vlastitog ega mogu počiniti samoubojstvo? Politička Hrvatska nema pravu alternativu i to je, na žalost, postalo posve jasno - čovjeka jedino veseli da ulazimo u razdoblje mirnijeg ulaska u EU, u jedne posve nesudbinske izbore, pa se pošten Hrvat - poput Slavoja Žižeka u Sloveniji, prije zadnjih izbora, bez poteškoća više može zabrinjavati nad kvalitetom nekog filma nego nad sudbinom nacije. Što znači da smo postali normalno društvo.

Ključne riječi: Ljubo Jurčić, SDP, HDZ
<
Vezane vijesti