"Spašavanje Malija"

"Spašavanje Malija" bila je izlika za francusku vojnu intervenciju protiv islamista koji su ovladali sjevernim prostranstvima ove bivše francuske kolonije i marširali prema njezinom glavnom gradu. Ovi su iskoristili sigurnosni vakuum stvoren vojnim udarom protiv vlade predsjednika Amadou Toumani Tourea.  Vlast u Bamaku je u ožujku 2012. preuzeo kapetan Amadou Sanogo, sada de facto diktator.  Bila je to, tvrdilo se, reakcija na neopremljenost  oružanih snaga koje nisu bile u stanju suprotstaviti se pobunjenim Tuarezima sa sjevera. 

Dioncounda Traore

Sanogo se je postavio na čelo novoformirane vojne hunte - t.zv. Nacionalnoga komiteta za povratak demokracije i restauraciju države - gdje sjedi i nekoliko generala. Pobunjenici su u narednih deset dana, ali sada predvođeni sa grupama islamističkih radikala, zauzeli jedan za drugim Kidal, Gao i Timbuktu, tri najveća grada na sjeveru iz kojih su istjerali tuareške političke suparnike. Hunta je pod pritiskom Ekonomske zajednice država Zapadne Afrike (ECOWAS ili CEDEAO ovisno da li je akronim engleski ili francuski) na položaj privremenog predsjednika republike postavila Dioncoundu Traorea,  bivšega predsjednika parlamenta, a za premijera odredila šeika Modibu Diarru, civilne ličnosti bez ikakvih ovlasti. Taj premijer nije bio po volji vojnim glavešinama pa su ga uhapsili i prisilili na ostavku sa čitavom njegovom vladom. Zamijenili su ih sa drugom marionetskom garniturom,  a na premijerski položaj imenovali izvjesnog Djanga Cissokoa. A Traorea su neki "nepoznati napadači" još ranije toliko pretukli da je mjesec i pol dana bio liječen u jednoj pariškoj bolnici. Vojna je hunta za sebe zadržala "pravo nadzora" predsjednika i civilne vlade. Za sada nije jasno da li "spašavajući Mali" Francuzi spašavaju  Sanogoa ili Traorea?

Šeik Madibo Diarra

Inače je kapetan  Sanogo, južnjak koji je sada na čelu vojne hunte, bio je američki "dobar dečko" (good boy) pošto je prošao kurseve antiterorističke obuke u SAD. Mali je jedna od država ovoga dijela Afrike koja je pokrivena programom State Departmenta - Trans Sahara Counter Terrorism Partnership, kojega organizira Pentagon, a operativno vodi njegova Afrička komanda (AFRICOM) čiji je glavni štab u Stutgartu, u Njemačkoj. Podsjećam da je  i Bin Laden bio "dobar dečko" sve dok se je borio protiv sovjetske invazije Afganistana.

Mali je jedna u nizu afričkih postkolonijalnih nekonsolidiranih državnih tvorevina  čije su granice u XIX stoljeću iscrtale kolonijalne sile. Pod imenom Francuskoga Sudana bio je jedna administrativna jedinica u okviru Francuske Zapadne Afrike. Stekla je nezavisnost 1960 godine. Poslije kratkotrajne asocijacije  sa susjednim Senegalom i odvajanja preimenovala se u Mali, po afričkom carstvu koje je postojalo na ovim prostorima između XIII i XVI stoljeća. S površinom od 1 240 000 kvadratnih kilometara i svega 16 milijuna žitelja, većinom poljoprivrednika naseljenih na obalama i u blizini rijeka Niger i Senegal, današnji je Mali jedna od najsiromašnijih afričkih zemalja. Službeni jezik, čije stanovništvo u svakodnevnom životu koristi preko četrdeset plemenskih dijalekata, je francuski. Najveća je plemenska skupina Bambara čiji govor razumije nekih 40 posto stanovnika. Osamdeset i pet posto Malijaca su suniti-malikiti. 

Diktator Malija, kapetan Amadou Sanogo

Svega nekih 15 posto Malijaca živi na prostorima savane i pustinje u regiji veličine Španjolske na sjeveru zemlje. Ta se zona, nazvana Sahelom, proteže od Mauritanije na zapadu do Sudana na istoku. Tu je u veljači prošle godine izbila najnovija pobuna Tuarega (od kada je Mali stekao nezavisnost bilo ih je pet, a u susjednom Nigeru tri), nekadašnjih stočara i nomada čija su stada stradala uslijed višegodišnjih suša. Zbog toga su počeli naseljavati gradove i migrirati prema južnijim, vlažnijim krajevima. S njima su prema istim destinacijama krenuli Arapi i pripadnici drugih etničkih grupa svjetlije puti i došli u sukob sa crnoputim starosjediocima "korisnih" južnih krajeva. Dakle sukob malijskoga juga i sjevera ima i rasni karakter.  Tuarezi i njima pridruženi Songajci su pod vodstvom Nacionalnoga pokreta za oslobođenje Azavada (MNLA) zauzeli Timbuktu, Gao i Kidal, i proglasili "nezavisnost".  Ali su kontrolu tih gradova morali prepustiti bolje organiziranim i naoružanim islamistima, povezanim na različite načine sa Alžirom - sa Al-Kaedom islamskog Magreba (AQMI), od koje se je odvojio Pokret za jedinstvo i džihad u Zapadnoj Africi (MUJAO), i dvije tuareške suparničke  istoimene grupe Branitelja vjere (Ansar Al-Dine). Islamisti su oteli pobunu sekularnom MNLA-u. 

Dan prije francuske intervencije, Vijeće sigurnosti UN-a je u trećoj doradi izglasalo rezoluciju kojom se odobrava slanje "međunarodnih snaga" za period od godinu dana, ali istovremeno daje prednost "dijalogu sa oružanim grupama koje odbacuju terorizam"

Predsjednik Toure kojega su vojnici svrgli s vlasti mjesec dana prije isteka njegova drugog i posljednjeg mandata, bio je prvi puta demokratski izabran 2002, a drugi puta pet godina kasnije. No prije toga je bio vojno lice  -  1991. godine osobno je uhapsio tadašnjega predsjednika republike Traorea (nije rođak sadašnjem privremenom predsjedniku sa istim prezimenom), a 2002. prije nego što je osvojio svoj prvi mandat, prevodio je državni udar protiv izabranog predsjednika Konarea.  Nije bio demokratski čistunac, a tvrdi se da je bio korumpiran zbog čega je zapostavio vojsku iz koje je potekao. Navodno je u partnerstvu sa nekim od svojih ministara tajno poslovao sa AQMI-jem i dijelio sa njim zarade od otmica i trgovine drogom.  Pod dirigentskom palicom Međunarodnog monetarnoga fonda (MMF) njegova je vlada pristupila liberalizaciji malijske privrede i privatizaciji državnih firmi u korist inozemnih kompanija, čak i državnih željeznica. Taj je program prema ocijeni međunarodnih financijera bio uspješan.

Međutim zemlju su pogodile suše, dok je cijena pamuka, dugo vremena glavnog izvoznoga proizvoda, drastično padala. Situaciju su pogoršali politički nemiri u susjednoj Obali Slonovače preko koje je išao sav izvoz te sirovine. To je osiromašilo već siromašne seljake. Jedino su izgleda prosperirali inozemni vlasnici zlatnih rudnika lociranih na jugu zemlje. Iz zemlje je prošle godine izvezeno 50 tona te rudače (po čemu je Mali bio treći proizvođač  zlata na kontinentu poslije Južne Afrike i Gane). Izvoz te neprerađene sirovine se nesmetano nastavio željezničkom linijom prema Dakaru usprkos sukobima na sjeveru. Toure je bio započeo pregovore sa kompanijama zainteresiranim za eksploataciju nalazišta boksita na jugu zemlje i o izgradnji željezničkog priključka sa susjednom Gvinejom kojim bi se ta ruda izvozila. Izgledalo je obećavajuće, ali su sada pregovori prekinuti. Na ogromnom prostoru zemlje sigurno ima i drugih minerala, a na sjeveru i neistraženih nalazišta prirodnoga plina i nafte. No ni Kinezi koji svuda po Africi investiraju u takve resurse ovdje nisu ništa postigli. A u deset godina Toureove vladavine centralne su vlasti potpuno zapustile sjever zemlje.            

Mali je došao je u fokus svjetskih medija tek francuskom vojnom intervencijom ovoga siječnja, i najavljenim "ratom protiv terorista".  Svijet se sve dotle samo moralno zgražavao nad divljanjima primitivnih islamista povezanih sa Al-Kaedom koji su razorili sedam srednjevjekovnih sufijskih mauzoleja u Timbuktuu što su bili pod zaštitom UNESCO-a. Zgražao se je nad drastičnim šerijatskim kaznama, bičevanjima i amputiranjem udova prijestupnika što su ih islamisti nametnuli stanovnicima okupiranih gradova. Bile su im zabranjena muzika i sportske aktivnosti. Mješovite škole se prestale sa radom. Ženama je bilo zabranjeno javno pojavljivanje bez obiteljske muške pratnje i morale su biti zamotane glave.

Od Malija se prvo zahtijevalo da organizira predsjedničke i parlamentarne izbore. Francuzi, dakle, nisu od Vijeća sigurnosti dobili izričiti mandat

Ovo jako podsjeća na strahovladu talebana koji su sedam mjeseci prije američke invazije Afganistana 2001. minirali monumentalne statue Bude uklesane u stijene doline Bamijana. Razlika je što je sada ulogu predvodnika borbe protiv "terorista" preuzela socijalistička vlada dvadeset i četvrtoga francuskoga predsjednika Francoisa Hollanda. U novoj retorici Pariza više se ne spominje islam, već samo "terorizam".  

Dan prije francuske intervencije, Vijeće sigurnosti UN-a je u trećoj doradi izglasalo rezoluciju kojom se odobrava slanje "međunarodnih snaga" za period od godinu dana, ali istovremeno daje prednost "dijalogu sa oružanim grupama koje odbacuju terorizam". Od Malija se prvo zahtijevalo da najdalje do travnja (a onda je rok pomjeren do lipnja o.g.), organizira predsjedničke i parlamentarne izbore. Francuzi, dakle, nisu od Vijeća dobili izričiti mandat.  Kao da svjedočimo reprizi Bushova afganistansko-pakistanskog "globalnog rata protiv terora" i demonizaciji talebana, ali sada u Africi i sa Francuskom u glavnoj ulozi. Amerikanci su ovoga puta odlučili ostati u pozadini. No Washington je obećao i brzo počeo pružati logističku podršku. Izdvojio je k tomu skromnih 50 milijuna dolara za pomoć  vojnim snagama Francuske i Čada. 

Sedam dana poslije početka operacije Serval (nazvanoj po afričkoj divljoj mački) i iskrcavanja prethodnice francuskih interventnih snaga - rečeno je da bi trebale brojati do 3 500 vojnika - u Abiđanu u Obali Slonovače sastali su se ministri 16 zapadnoafričkih država. Pridružio im se je i francuski ministar vanjskih poslova Fabius. Odlučeno je formiranje Međunarodne afričke misije za Mali (AFISIMA), s kojom se namjerava ofarbati francusku intervenciju afričkim bojama. Za komandanta tih trupa od ukupno 5 800 vojnika određen je jedan nigerijski general. Za sada se zna da čadski kontingent ima nekih dvije tisuće vojnika koji su već sudjelovali u borbama, dok je Nigerija najavila 1 500. Nekako je istovremeno na donatorskoj konferenciji održanoj u sjedištu Afričke unije u Adis Abebi odlučeno "pomoći Maliju" s 455,5 milijuna dolara, pretpostavljam uglavnom za financiranje AFISIMA vojske.   

Prosjved stanovnika afričkog porijekla u Londonu

Hollandova Francuska nije uspjela odoljeti zovu  postkolonijalne "France-Afrique" politike i obnovi "slave" francuskoga oružja. Doduše, ne samo u vlastitu korist, već i u interesu svojih NATO saveznika na od Pariza zapostavljenom "crnom" kontinentu gdje su je SAD poslije kraja Hladnoga rata potisnule, dok je Kina posljednjih godina ostvarila značajne ekonomske prodore.  Riječ je u prvom redu o energetskim izvorima i rudnom bogatstvu. U samom Maliju Francuska nije imala nekih posebnih ekonomskih interesa.

A Pariz ima dugu tradiciju vojnih intervencija u bivšim kolonijama, počevši 1994. godine u Ruandi, 1995. na Komorskim otocima, 1996.-1997. u Centralnoafričkoj Republici , 1997. u Kongu-Brazavillu, 2002.-2004. u Obali Slonovače,  2008. u Čadu, 2011. u Libiji zajedno s NATO saveznicima, i nešto kasnije ponovo u Obali Slonovače.

Francuska je, neposredno prije intervencije u Maliju, u Africi imala još osam vojnih baza ili "misija". Najznačajnije su bile u Džibutiju u Istočnoj Africi sa 1900 vojnika i u Dakaru u Zapadnoj Africi sa 350 vojnika, no sada je senegalski kontingent izvjesno narastao. U ta dva grada raspolažu morskim lukama i aerodromima. U Ndadžemi, glavnom gradu Čada, zemlji bogatoj naftom, držali su 950 vojnika; u Gabonu kod Librevilla 900; u Obali Slonovače 450; u Centralnoafričkoj Republici svega 200. Približno isto toliko u svom prekomorskom departmanu Reunion i na komorskom otoku Mayotte. Dakle, Pariz je na kontinentu raspolagao osnovnom vojnom infrastrukturom prije intervencije u Maliju. Ova je također dugo vremena pripremana u francuskom generalštabu.    

Odlučujuća za operaciju Serval bila je ipak odluka alžirske vlade da dozvoli prelete francuskih bombardera i aviona kojima su u Mali dopremane trupe i vojna oprema. Alžir se, naime, ranije protivio internacionalizaciji malijskih sukoba kojima je sam doprinjeo. Alžirci su osim toga još uvijek opterećeni traumama rata kojega su vodili protiv svojih kolonijalnih gospodara, što se je vidjelo iz kritičkih komentara više njihovih tiskovina. No Hollande je u listopadu bio tu u posjeti, i javno se ispričao za pogreške francuske kolonijalne politike. U glavni grad Alžira neposredno prije lansiranja Servala doputovao je malijski premijer Cissoko, pledirajući za alžirsku "suradnju".  U Pariz je tih dana doletio i predsjednik Nigera Issoufouyou, zalažući se za isto. Poticaji u istom pravcu su stigli i iz Senegala, Burkine Faso, Gvineje i Togoa. Nesumnjivo i iz Washingtona.

Bio je to svojevrsni Blitzkrieg na francuski način. Prvo su bombarderi, lovci i helikopteri trasirali kopnenu maršrutu kojom su napredovale motomehanizirane jedinice francuskih legionara i malijskih vojnika. Zauzeti su aerodromi u Gau i Timbuktuu, preko kojih su pristigla pojačanja, a onda su zauzeti i ti gradovi iz kojih se AQMi-jevi borci i njihovi fundamentalistički saveznici povukli. Ulazak francuskih trupa u Timbuktu bio je popraćen pljačkama trgovina Arapa i njihovih saveznika. No, par dana kasnije uspostavljen je kakav takav red. Ponovo su otvorene škole, a proradila je poslije dugoga prekida i gradska tržnica. Padobranci su zaposjeli i aerodrom u Kidalu, ali su zauzimanje tog posljednjeg  većega urbanog središta na sjeveru prepustili čadskim trupama koje su tu pristigle kopnenim putom iz Nigera. Tako je navodno dogovoreno s neimenovanim predstavnicima Tuarega, pretpostavljam sa Nacionalnim pokretom za oslobođenje Azavada (MNLA), zbog bojazni da će se malijski crni vojnici što prate francuske legionare i ovdje "osvećivati" civilnom tuareškom stanovništvu kao što su činili u prethodno zauzetim naseljima. U ovoj kampanji zauzimanja gradova poginuo je svega jedan Francuz čiji je helikopter pogođen mitraljeskim rafalom sa zemlje. Nije objavljeno koliko je žrtava bilo na suprotnoj strani, niti koliko je civila stradalo. Izvjestiocima svjetskih medija okupljenim u Bamaku onemogućeno je praćenje vojnih operacija.

Šest dana poslije "oslobođenja" Timbuktua tu je sletio Francois Hollande sa svojim ministrima vanjskih poslova, obrane i razvoja. S njima je bio i malijski nominalni predsjednik Traore, koji ih je prethodno pozdravio u Bamaku. Odgovarajući Traoreu, Hollande je naglasio: "Došli smo ovdje ne kao stranci, već kao vaši dužnici. Nismo okupatori, već vaši pomagači. I mi smo u vlastitoj zemlji bili ugroženi (aluzija na II. Svjetski rat - prim. I.I.) i vi ste nam došli pomoći. Zbog toga smo danas ovdje". Dvojica su se predsjednika uhvatili za ruke i tako otpozdravljali aplauzima okupljene mase.  Sličan doček im je priređen u Sevareu, na putu prema sjeveru. Međutim, vrhunac je bio u mitskom Timbuktuu, "gradu 333 svetaca" što su tu pokopani.  Tu je, piše novinar britanskoga The Telegrapha, francuski predsjednik dočekan kao "imperator". Hollande, kratkovidni i nekarizmatični profesor njemačkoga jezika u crnom činovničkom odijelu, prikazan je u francuskim medijima kao novi de Gaulle. Već od aerodroma do grada njegovu kolonu automobila pozdravljao je šaroliki špalir lokalaca, mašući francuskim i malijskim zastavama.

Pred čuvenom 700 godina starom blatnom džamijom, francuskoga predsjednika je dočekao njezin mujezin koji je za tu priliku glavu obmotao francuskom trobojkom uzvikujući: "Živjela Francuska! Živio Hollande!". U ritmu afričkih bubnjeva masa je ponavljala iste riječi. Žene u haljinama veselih boja, mnoge nepokrivenih glava, što je bilo zabranjeno za strahovlade islamista, cupkale su u mjestu i kliktale. Čitava jedna grupa njih je obukla majice na kojima je bilo ispisano: "Hvala Francuskoj zbog podrške Maliju".  Naravno, majice i zastave kojima se mahalo netko im je ranije podijelio. Isto se ponovilo na Place de l'Independance, gdje je Hollande otpozdravljao gomili i održao kratak govor, a onda se, vidno uzbuđen, počeo rukovati preko leđa svojih tjelohranitelja s oduševljenim lokalcima. Oni su se isto tako pokušavali rukovati s njegovim ministrima, i nešto manje sa "svojim predsjednikom" Traoreom. Već citirani britanski novinar je, ne bez zavisti, zapisao kako su svi Francuzi toga dana u Timbuktuu bili dobrodošli. No, također je primijetio da je jedan postariji građanin vikao "Vive Francois Mitterand!"  Rekao bih - nije važno koji Francois, važno je da je "osloboditelj". Medijska koreografija dočeka bila je visokoprofesionalna. Koristit će Hollandu u Francuskoj, sada suočenoj s ozbiljnim ekonomskim problemima. No, entuzijazam građana Timbuktua nije mogao biti izrežiran. Nije bilo vremena za tako nešto.

I jedna dobra vijest iz ovoga grada - dragocjeni srednjevjekovni rukopisi i povelje što su se čuvali u tamošnjem Institutu Ahmed Baba, nazvanom po islamskom znanstveniku i plodnom piscu koji je živio i radio u "zlatnom dobu" Timbuktua na prijelomu XVI i XVII stoljeća, nisu svi spaljeni, kao što se je ranije tvrdilo, niti su ih islamisti pokrali. Kuratori biblioteke i lokalci posakrivali su devedeset posto manuskripata važnih za povijest ovoga kraja, još dok je grad bio pod kontrolom Tuarega. AQMI-jevi okupatori su prije ulaska francuskih trupa doista spalili dio unutrašnjosti Instituta i tu zatečene manje važne knjige, ali samu zgradu nisu srušili. Opustošene prostorije Instituta obišla je generalna direktorica UNESCO-a Irena Bokova koju je Hollande poveo sa sobom iz Pariza.

Kao da svjedočimo reprizi Bushova afganistansko-pakistanskog "globalnog rata protiv terora" i demonizaciji talebana, ali sada u Africi i sa Francuskom u glavnoj ulozi

Desetak dana pošto su Francuzi zauzeli Gao, grad od 100 000 stanovnika, poslije dva prethodna samoubilačka napada u njega su se infiltrirali džihadisti MUJAO-a. Poslije okršaja s malijskim trupama okupirali su policijsku stanicu, koju su nešto kasnije raketama gađali francuski helikopteri. Tu je navodno stradalo više terorista, dok su se drugi raspršili po gradu. Malijske patrole, pojačane francuskim legionarima, u operacijama čišćenja u nekim su ulicama bile izložene snajperskoj vatri. Poslije četiri dana tu je ponovo uspostavljen "red". Preostali  džihadisti su se povukli. Prema nekim vijestima bilo je desetak civilnih žrtava, dok su stradala dva malijska vojnika. Ni jedan Francuz. No, ako se samoubilački napadi i neočekivane gerilske operacije mogu izvesti u Gau, onda se slično može ponoviti bilo gdje u Maliju. 

U svakom slučaju, Francuzi ne znaju što ih čeka u budućnosti. A i ta ih je ekspedicija već previše koštala. Javlja se da se Pariz i Washington dogovaraju o pokretanju inicijative za formiranje UN-ovih "mirovnih snaga". Za to će im trebati rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a.

E sad, jednako oduševljenje Malijaca Francuskom i Hollandom izazvala je pobjeda malijske nogometne reprezentacije nad favoriziranom Južnom Afrikom, i to na njezinom domaćem terenu.  Diakite, rezervni golman, obranio je dva penala, pa su se Malijci s dva gola prednosti kvalificirali u polufinale Afričkoga kupa. Vijest je stigla u Mali u vrijeme policijskog sata dekretiranog od vojne hunte, ali su mnogi izašli na ulice Bamaka slaveći pobjedu svojih ljubimaca. Dakle - Hollande i Diakite! 

Francuzi ne znaju što ih čeka u budućnosti. A i ta ih je ekspedicija već previše koštala

Organizacija islamske konferencije (OIC), što je nedavno zasjedala u Kairu, jednoglasno je usvojila  rezoluciju kojom se podržava "teritorijalni integritet Malija" i osuđuju "terorizam, ekstremizam i napadi na povijesne spomenike" u toj zemlji. Summit je pružio podršku slanju "međunarodne vojne misije koju predvode afričke zemlje", izbjegavši spominjanje Francuske.  Zahtijevao je "utvrđivanje vremenskoga putokaza za održavanje predsjedničkih i parlamentarnih  izbora".

Većina prisutnih šefova 57 država-članica OIC-a se u svojim govorima također uzdržala od spominjanja Francuske. Senegalski predsjednik Sall, koji je ovdje predao predsjedničku palicu OIC-a egipatskom Mohamedu Mursiju, jedini je, koliko sam mogao vidjeti iz medijskih izvještaja, izrazio "zahvalnost Francuskoj".  Mursi je u svome zaključnom govoru elaborirao egipatske stavove o rješavanju problema Sirije i Palestine, ali ni jednom riječju nije spomenuo ni Mali niti Francusku. Ta je opća uzdržanost posljedica averzije lidera sada nezavisnih država javno podržati bivše kolonizatore, a kombinirana sa nelagodom što je jedna nemuslimanska zemlja krenula u rat protiv muslimana.

Bosnu i Hercegovinu koja ima status promatrača u OIC-u predstavljao je član predsjedništva BiH-a, Bakir Izetbegović.

Sam je Mursi još prije ove konferenciji izjavio kako se "protivi inozemnoj vojnoj intervenciji".