Sam je Mursi još prije ove konferenciji jednom izjavio kako se "protivi inozemnoj vojnoj intervenciji" u Maliju, jer je tamošnja situacija "složena pa zahtijeva mudriji pristup". To nije sada spomenuo jer i u Egiptu postoje utjecajne salafističke grupe koje osuđuju Francusku. Par dana prije te izjave, pred francuskom su ambasadom u Kairu i generalnim konzulatom u Aleksandriji, protestirale su četiri grupe sunitskih fundamentalista. Poziv na te prosvjede koje je policija brzo razjurila uputio je vođa Islamskog džihada Mohamed Al-Zavahiri, mlađi brat neuhvatljivoga prvaka Al-Kaede Ajmana Al-Zavahirija koji je naslijedio Osamu Bin Ladena.
Kao što sam već ranije naveo, Alžiru nije bilo lako dozvoliti prelete francuskih bombardera svojim zračnim prostorom. Kralj Maroka Muhamed VI je to učinio bez oklijevanja, iako je nekoliko utjecajnih salafističkih šeikova oglasilo svoje protivljenje. Vojna i obavještajna suradnja Maroka sa Francuskom i SAD traje već decenijama. I Maroko se je bio suočio sa napadima AQMI-jevaca na svom tlu, a tvrdilo se je da su se ovi bili povezali sa nekim ljudima iz Narodne fronte oslobođenja Zapadne Sahare (POLISARIO), organizacije izbjeglih stanovnika ove bivše španjolske kolonije koju su Marokanci anektirali. POLISARIO funkcionira iz alžirskoga pograničnog grada Tindufa. Iako se već duže vremena održava primirje ta je organizacija glavni razlog marokansko-alžirskih tenzija koje su počele daleke 1976 godine.
Turska je dugo vremena šutjela, ali je neposredno prije konferencije u Kairu njezino ministarstvo vanjskih poslova priopćilo da pozdravlja francusku intervenciju koju "podržavaju malijski susjedi sa ciljem nacionalnoga pomirenja i uspostavljanja demokracije".
Saharski Tuarezi i drugi
Kao što je pokazao kasniji napad terorista na pumpnu stanicu prirodnoga plina u alžirskom dijelu Sahare, sukobi u Maliju imaju ramifikacije po susjednim zemljama. Ili, ispravnije, generirani su izvan samoga Malija. Mada su problemi s kojima se sukobljavaju vlasti u Alžiru, Mauritaniji, Nigeru i drugim zemljama Sahelskog pojasa stariji, NATO-vo rušenje Gadafija u Libiji bilo je okidač događaja u Maliju i sada u Alžiru. Tuarezi, koji se nikada nisu obazirali na vještačke kolonijalne granice, a koje je Gadafi svojevremeno regrutirao u svoje vojne postrojbe, raspršili su se po susjednim zemljama. Grupacija ratnika koja je iz Libije preko alžirskoga teritorija pristigla među svoje suplemenike u sjeverni Mali sa sobom je dovezla svo svoje i oružje prikupljeno iz Gadafijevih arsenala. A ovoga je u ovom prostoru koji je izmicao kontroli centralne vlade već bilo na pretek. Prodošlicama iz Libije su se izgleda pridružile neke vojne jedinice domaćih Tuarega.
U plemenski podijeljenim društvima iza pridijeva kao što su islamski, islamistički ili sekularni pokret krije se često složenija realnost. MNLA se na primjer izjašnjava sekularnim pokretom kako bi prikrio da ga vode i da regrutira skoro isključivo pripadnike najvećega tuareškog plemena Infoghas. Obje frakcije Ansar Al-Dine se pak smatraju islamističkim kako bi se razlikovale od MNLA, ali zato obje okupljaju pripadnike manjih tuareških plemena. Inače u nekim drugim zemljama, na primjer u Libiji, islamističke organizacije su međuplemenske. Na prvim parlamentarnim izborima poslije rušenja Gadafija pobijedila ih je prigodna i heterogena međuplemenska koalicija, što je u zapadnim medijima ocijenjeno velikim uspjehom libijskih "demokrata" koji međusobno konkuriraju za pare iz državne kase, a kada im je korisno isto tako ističu vjerske argumente.
Obje ove organizacije, kao i dvije gore spomenute frakcije tuareške Ansar Al-Dine svrstane su u od Washingtona i Alžira, a sada i od Pariza, u kategoriju "terorista" povezanih sa Al-Kaedom. Korisno su poslužile alžirskim generalima u uspostavljanju vojne i obavještajne suradnje sa SAD. Posebno im je bilo značajno snabdijevanje američkim avionima i helikopterima. Od Pariza to nisu htjeli tražiti, a rusko oružje na koje su se ranije oslanjali više nije bilo dobrodošlo. Zato neki tvrde da je AQMI kreacija alžirskih obavještajnih službi. Washingtonu je ta suradnja sa Alžirom pak omogućila pokretanje već spomenutoga "Trans-saharskog anti-terorističkoga partnerstva" kojim je pokrivena Zapadna Afrika, programa koji je operativno povjeren štutgartskom AFRICOM-u puno prije nego što je ovaj u ime NATO-a preuzeo koordinaciju napada na Gadafijevu Libiju.
Francuzi su ih zaustavili na nekih 400 km od glavnoga grada, a onda istjerali iz svih važnijih urbanih centara sjevera. Ovdje po sjećanju navodim sarkastični komentar Pepe Escobara u Asia Times Online, koji je tim teroristima poručio da su sami krivi za to što im se je dogodilo u Sahari, jer, da su za svoje operacije odabrali Siriju bili bi slavljeni kao "revolucionari".
Talačka kriza u In Amenasu
Vođa brigade MUJAO-a koja je napala plinsku pumpnu stanicu u In Amenasu u Alžiru, gdje je izginulo 37 stranih talaca i 10 alžirskih zaposlenika, bio je jednooki Belmokhtar, koji doduše nije osobno predvodio napad i nije bio na licu mjesta.
Smrti talaca u In Amenasu podsjećaju na pogibiju 12 radnika Hidroelektre od ruku islamističkih terorista 1993 godine kada su ovi upali u njihov kamp u Alžiru, a poštedjeli ostale koji su ocijenjeni muslimanima. Poslije toga je vlada RH prekinula sve poslove što su ih hrvatske firme imale tada u Alžiru (a bilo ih je puno) i povukla u zemlju sve radnike, pa i osoblje ambasade.
Prema jednoj vijesti, među ubijenim napadačima bila su dvojica Alžiraca, tri Egipćana, dvojica Tunižana, dvojica Libijaca i jedan Malijac sa francuskim pasošem. Navodno su neki od njih ranije sudjelovali u napadu na konzulat SAD u Bengaziju u kojem su poginuli američki ambasador i trojica njegovih suradnika. Sada se tvrdi da su ti isti islamisti pružili "logističku pomoć" napadu MUJAO-a na In Amenas. Već citirani Escobar podsjeća da su libijski islamisti prethodno bili udarna snaga anti-Gadafijeve pobune kojima su NATO-vi bombarderi pritekli u pomoć.
2007 i 2008 godine sam boravio u tim pustinjskim krajevima. Posjetio sam Gadames, srednjevjekovni berberski grad u oazi blizu alžirsko-tuniske granice kojim su nekada prolazili karavani što su sa juga prema obali donosili sol, zlato i robove, a iz sredozemnih luka u suprotnom pravcu europske proizvode, uglavnom oružje. In Amenas je odatle udaljen nekih 100 km. Tu je poslije rušenja Libijske džamahirije dolazilo do oružanih obračuna gradskih Berbera sa okolnim Tuarezima navodno oko kontrole švercerskih putova prema Tunisu i Alžiru. Ranije sam bio stigao do Akakusa blizu nigersko-alžirske granice i u stjenama toga gorja razgledao pećinsko slikarstvo kamenoga doba. Pošto isto postoji i u susjednom Alžiru, namjeravao sam se 2010 uputiti tamo. No Mirko Bolfek koji je tada bio ambasador RH u Alžiru me je odvratio od toga nauma. U toj su alžirskoj oblasti već tada otimani stranci čega nisam bio svjestan.
Aktivirali su se i drugi
Tri dana prije Hollandova trijumfalnog dolaska u Timbuktu, britanski je premijer David Cameron doputovao u Alžir u pratnji šefa MI6 obavještajne službe i svoga savjetnika za sigurnost. Bila je to prva posjeta jednog britanskoga premijera ovoj zemlji. Cameron je vodio razgovore sa alžirskim kolegom Abdelmalek Sellalom, a primio ga je i Bouteflika. Kako je objavljeno, cilj posjete bila je "suradnja u borbi protiv terorizma i ekstremizma u čitavoj regiji". Obavještajne službe dvije zemlje su dogovorile "razmjenu informacija", a najavljena je i "mogućnost dolaska britanskih vojnih instruktora".
Neočekivano za medije sutradan je britanska delegacija osvanula u Tripoliju. Svega tjedan dana ranije je Foreign Office pozvao građane Ujedinjenoga kraljevstva napustiti Bengazi i u njega ne putovati. Britanci su, tvrdilo se, raspolagali sa pouzdanim informacijama da Europljanima tu prijeti opasnost. Delegaciju je dočekao libijski predsjednik vlade Ali Zeidan. U pratnji ministra unutrašnjih poslova sa aerodroma se je direktno uputila na ceremoniju promocije prve generacije oficira školovanih na Policijskoj akademiji. Prema priopćenju Downing Streeta, cilj vođenih razgovora bila je pomoć domaćinima u "izgradnji jake, prosperitetne i demokratske Libije". Pretpostavljam sve isto kao prethodno u Alžiru.
Napad na plinsku stanicu u In Amenasu najviše je zabrinuo same Alžirce koji izvozom nafte i prirodnoga plina pune blizu 60 posto svoga državnog budžeta. Iz samoga Amenasa se prema obali pumpalo oko 15 posto plina namijenjenoga izvozu. Ni za vrijeme najžešćega građanskog rata devedesetih, alžirski energetski pogoni i cjevovodi nisu bili ugrožavani. Poslije Amenasa su teroristi izvršili još dva manja napada na neke plinovode u Alžiru. Zabrinule su se i sve susjedne države puno ranjivije od Alžira iz kojih se također izvoze plin, nafta i minerali. Jednako su se zabrinule inozemne kompanije koje su investirale ili kanile investirati u te privredne grane. Pogon u Amenasu je bio joint venture alžirske državne kompanije SONATRACH, britanskog BP-ea i norveške Statoil, gdje je prva raspolagala sa 50 posto akcija, dok su druge dvije dijelile po 25 posto. Iste te inozemne kompanije operiraju i u zapadnom Alžiru i u drugim zemljama širega područja. Talijanski ENI je uz BP, francuski Total i neke američke kompanije aktivan u Libiji. Francuska privatna kompanija AREVA je iz svoja tri rudnika u susjednom Nigeru prošle godine izvezla 2000 tona urana s kojim se poslije prerade pokriva 40 posto potreba francuskih nuklearki. Francuska je odmah poslije Amenasa u Niger uputila posebnu jedinicu za zaštitu tih rudnika. Zainteresirane inozemne kompanije što posluju u zemljama regije su također pojačale vlastite snage sigurnosti, što znači da će ih pumpanje plina i nafte kao i vađenje rude više koštati.
Čini se da Europljani , barem dok Vijeće sigurnosti UN-a ne izglasa rezoluciju o slanju međunarodnih mirovnih snaga ili promatrača u Mali, baš nisu zagrijani trčati u pomoć Francuskoj. Izdvojili su doduše 250 milijuna eura za pomoć Parizu. U sjedištu EU-a u Briselu najavljeno je slanje grupe od 500 vojnih instruktora. Nije međutim jasno koga bi ti trebali instruirati u sadašnjoj situaciji kada se dobar dio malijskih vojnih efektiva uključen u borbene operacije na sjeveru, dok se u samom Bamaku sukobljavaju "zelene beretke" što podržavaju kapetana Sanogoa i "crvene beretke" lojalne svrgnutome predsjedniku Toureu.
Politička kriza u Tunisu
Iako su zapadni mediji većinom tvrdili da se proces tranzicije prema demokraciji odvija pozitivno, ekonomski problemi zemlje su se pogoršali, socijalni protesti frustriranih građana se množili, a politička sukobljavanja se zaoštravala
Tuniske su vlasti odmah poslije terorističkoga napada u Amenasu pojačale kontrolu nad granicom sa Alžirom. Imaju loša iskustva sa sukobima u susjednoj Libiji odakle su pristizale izbjeglice, a poslije rušenja Gadafija bivši ratnici i šverceri. Iako su zapadni mediji većinom tvrdili da se proces tranzicije prema demokraciji odvija pozitivno, ekonomski problemi zemlje su se pogoršali, socijalni protesti frustriranih građana se množili, a politička sukobljavanja se zaoštravala. Zbog političke nestabilnosti turistička privreda se još uvijek nije oporavila, a drugih prihoda nije bilo. Za razliku od alžirskih i libijskih susjeda, Tunis nema nafte i plina, već ih mora uvoziti. U toj je situaciji u glavnom gradu ubijen Chokri Belaid, ljevičar i panarabist, glasan kritičar Ennadha stranke koja sa svojom koalicijskom vladom upravlja procesom tranzicije, i svih islamističkih snaga. Sve do tada se je islamistička Enanadha sukobljavala sa ekstremnim salafističkim grupama koji su je optuživali da se je "prodala Zapadu". Iako do sada nitko nije preuzeo odgovornost za Belaidovo ubojstvo, pretpostavlja se da je ubojica bio aktivista džihadističke Ansar Al-Sharije, optužene za prošlogodišnji napada na američku ambasadu u Tunisu. I da ne dužim ovu priču - izbili su masovni protesti u glavnom i više drugih gradova. Belaid, vođa male Stranke demokratskih patriota, koja je bila dio opozicijske koalicije Narodne fronte što je imala svega pet zastupnika u Ustavotvornoj skupštini, pokopan je uz najviše državne počasti. Napadane su kancelarije Ennadhe. Sindikati su organizirali generalni štrajk radnika. Demonstrantima se je uz policiju suprotstavila Nacionalna garda koja je na ulice izvela tenkove. Ubijen je jedan policajac, ranjeno je 59 lica, a 375 ih je pohapšeno. Premijer Hamadi Jebali, drugi čovjek Ennadhe, raspustio je vladu sa namjerom da je zamijeni izvanstranačkom tehnokratskom, zbog čega je došao u sukob sa vlastitom strankom. Predsjednik republike Moncef Marzouki, inače vođa sekularnoga Kongresa za republiku koji je bio uključen u vladinu koaliciju, prekinuo je svoju posjetu Parizu, otkazao svoj dolazak na summit Organizacije islamske konferencije (OIC) u Kairu i vratio u zemlju.
Tunis se je sa ovom krizom pridružio Egiptu, gdje ništa nije riješeno i gdje se heterogene sekularno-liberalne snage sukobljavaju sa MB-eom iz čijih je redova potekao predsjednik Mursi, dok generali vrebaju iz prikrajka. U Kairu su danas u petak i kao što se obično događalo prošlih tjedana ponovo upriličene demonstracije sekluarno-liberalnih snaga i kontrademonstracije islamista. Nije jasno što se iz toga može izroditi. No političke krize u Egiptu i Tunisu, iako nisu izravno povezane sa događajima u Maliju-Alžiru, se nastavljaju.
Regionalna kriza se širi, rat se nastavlja
Rat u Maliju nije završen. Da nije bilo Francuza islamisti bi vjerojatno stigli do Bamaka. Demoralizirana, slabo pripremljena i opremljena, još k tomu u suparničke frakcije podijeljena malijska vojska, ne bi bila u stanju oduprijeti se pobunjenicima. Sada Francuzi koriste malijske vojnike kao pomoćnu miliciju kojoj u osvojenim gradovima prepuštaju policijske poslove. Ali kao što se vidjelo po osvetničkim ubojstvima lokalnih civila svjetlije puti i pljačkama njihove imovine, ti vojnici nanose više štete nego što koriste. Nisu se mogli oduprijeti džihadistima MUJAO-a koji su se ušuljali u Gao i u samom njegovu središtu izabrali policijsku stanicu za svoj štab. Ni u jednoj vijesti iz te zemlje nisam vidio da su afričke trupe počele preuzimati položaje Francuza. Jedino su se čadski vojnici uključili u borbe na sjeveru zemlje.
Da nije bilo Francuza islamisti bi vjerojatno stigli do Bamaka
AQMI-jevci i njihovi saveznici su se raspršili po pustinji ili povukli prema sjeveru. Gradove koje su "oslobodili" Francuzi napustili su prije njihova dolaska. Nisu poraženi. Negdje na sjeveru se regrupiraju i tuareški borci Nacionalnog pokreta za oslobođenje Azavada (MNLA) koji su ponudili suradnju francuskim trupama. Javlja se da je došlo do sukoba između dvije islamističke frakcije Ansar Al-Dine negdje na malijsko-alžirskoj granici. Na istoj granici AQMI-jevci navodno čuvaju šestoricu Francuza koje su oteli još 2010 u Nigeru. Sedmi Francuz je zarobIjenik MUJAO-a, neki tvrde negdje na granici sa Mauritanijom. Nigerijski Boko Haram ima također jednoga talca. Jedan od tih ucijenjenih ima španjolsko prezime, a jedan drugi se preziva Lazarević. Za sve njih su zahtijevane otkupnine.
Svi režimi Sahelskoga pojasa su sumnjiva legitimiteta. Države su im slabe i ranjive iznutra i izvana. Dok je Gadafi sa svojim parama i Tuarezima ordinirao po ovim krajevima, uz sve gluposti u koje se je upuštao, održavana je nekakva stabilnost. Sa njegovim nestankom toga je nestalo, a Francuzi i njihovi zapadni saveznici tek pokušavaju uspostaviti vlastiti novi poredak. Režimi Mauritanije, Gvineje, Obale Slonovače ne kontroliraju ni vlastite zemlje. Centralna vlada Senegala nije u stanju stati na kraj dugogodišnjoj pobuni stanovništva oblasti Casamance. Senegal se graniči sa bivšom portugalskom kolonijom Gvineje-Bisao, čije se vojne i civilne elite međusobno bore za kontrolu šverca kokainom što tu pristiže iz Latinske Amerike. Centralno Afrička Republika je pred raspadom jer polovicu zemlje kontroliraju pobunjenici, itd. Situacija u nekim zemljama izvan te zone - i u Sjevernom Sudanu i Južnom koji se je od njega odvojio, u Kongu i Somaliji - još je puno gora, ali ne zbog događaja u Maliju i Alžiru. Svim tim režimima upitnoga demokratskog kredibiliteta treba inozemna zaštita kako bi se uopće održali.
Post sciptum
Žao mi je, ali nisam bio u stanju pojednostaviti ovu analizu, koja obuhvaća ogromno prostranstvo Sjeverne Afrike i Sahela. Sve je na ovaj ili onaj način povezano. Po svemu sudeći, sa francuskom vojnom intervencijom u Maliju i "borbom protiv terorizma" najavljen je početak združenoga povratka Zapada u Afriku. Do sada su SAD i njezini europski saveznici tu nastupali odvojeno, a u više zemalja i u kontrataktu. Privremeno su pod kapom NATO-a zajednički "odradili" Gadafijevu Libiju, ali su sa izuzetkom pumpanja nafte koje se nastavlja, tu ostavili pustoš. Isto im se je dogodilo u Iraku. Glavni im je motiv, ne obrana ili uspostavljanje "demokracije" koja ovdje teško može uhvatiti korijene, već borba za kontrolu prirodnih resursa neophodnih njihovom vlastitom razvoju. No to je još puno kompliciranija tema u koju ovdje ne bih zalazio.
Napomena uz transkripciju. U svojim ranijim napisima u H-Alteru uglavnom sam arapska imena ispisivao fonetski. U Maliju je međutim francuski jezik zvanični tako da sam se držao francuskoga. U zemljama Magreba zvanični jezik je arapski, a u francuskim medijima tih zemalja transkripcija je također francuska. Nje se uglavnom pridržavaju i mediji engleskoga govornoga područja. No bliskoistočni mediji na stranim jezicima upotrebljavaju vlastitu transkripciju, tako da se na primjer u Egiptu Chokri ovdje piše Shukri a ponekada i Shoukri, ili se tuniska Ennadha (Renesansa) piše El-Nadha. Ne postoji jedinstvena transkripcija na strane jezike za arapski. Do nedavno je ni Kinezi nisu imali za svoj jezik a onda su dekretirali da se Peking treba pisati Beijing čega se uglavnom pridržavaju anglosaksonski mediji.