Džihadisti Islamske države Iraka i Levanta (ISIL-a prema engleskim inicijalima; DAEŠ-a, prema arapskim) u šestom su mjesecu ove godine, poslije osvajanja dvomilijunskog Mosula u Iraku, proglasili formiranje islamskoga kalifata-države. Još su ranije na osvojenim područjima u Iraku i susjednoj Siriji nametnuli lokalcima bukvalnu primjenu šerijata i počeli ih čistiti od "nevjernika". Posebno su se okomili na šijte (i alavite u Siriji). Stradale su i sufijske bogomolje i kršćanske crkve. Rušeni su javni spomenici pjesnicima, jer prikazivanje ljudskog lika smatraju idolatrijom. Uz borbu protiv sirijskih i iračkih režimskih snaga u tom su se osvajačkom pohodu sukobili s Kurdima.Mjesec dana ranije, papa Francisco je sa svojim hodočašćem "Svetoj zemlji" pokušao dići uzbunu zbog drame bliskoistočnih izbjeglica, koji su Dok su Bagdadom odjekivale eksplozije džihadističkih podmetnutih bombi i samoubilačkih napada, članovi nedavno izabranog parlamenta, zaštićeni zidinama Zelene zone, nadmetali su se oko toga tko će od njihovih dobiti koji položaj u budućoj koalicijskoj vladi tada bježali od sukoba Asadova režima i njegovih protivnika. U Amanu je na stadionu pred 30 000 većinom Sirijaca i Palestinaca molio za mir. Zatim je kod Betlehema, gdje je stigao u posjetu "državi Palestini", obišao palestinski izbjeglički logor. Konačno se je u (okupiranom) Jeruzalemu, gdje ga je dočekao izraelski predsjednik Peres, molio szajedno s dvije pravoslavnim Patrijarhom Konstantinopola Bartolomeom i prvacima drugih istočnih kršćanskih zajednica (žrtvama progona džihadističkih grupa što tada harale Sirijom i koje se istovremeno borile protiv sekularnog režima u Damasku). Ukazao je sa svojom ekumenskom porukom na zločine počinjene nad bliskoistočnim kršćanima, ali i na kalvariju izbjeglica svih vjerskih denominacija.
No svjetski su se mediji uzbudili tek kada su džihadisti Islamske države počeli slati video-snimke masakara nad zarobljenim iračkim vojnicima i "nevjernicima", kao i slike miniranih bogomolja. Neki su od tih navodnih "heretika" bili razapeti na križeve. Uz to je iz Iraka krenuo prema susjednim zemljama novi egzodus progonjenih.
Bagdadska vlada premijera Nuri Al-Malikija, čija se je vojska raspala poslije pada Mosula, bila je paralizirana vlastitom krizom. Sa svojom diskriminirajućom politikom prema sunitskoj manjini izgubila je u njezinim očima legitimitet. Sporila se je s Kurdima i vladom njihove Autonomne oblasti u Erbilu oko raspodijele prihoda od izvoza nafte. Šiitski koalicijski partneri bili su nezadovoljni s premijerovom politikom i korupcijom njegovih dužnosnika.
Džihadisti su početkom kolovoza krenuli u eksterminaciju manjinske vjerske zajednice jazida na sjeveru Iraka. Bio je to početak genocida poput onih kojima je ta sekta "obožavatelja đavola", kako ih nazivaju umišljeni islamski pravovjernici, bila izložena stoljećima. Zbog njihove su vjere bili proganjani pod sunitskim Osmanlijama i šiitskim Perzijancima, a u novije vrijeme diskriminirani u Islamskoj Republici Irana. Bili su ignorirani od sekularnih BAAS-ističkih režima u Bagdadu i Damasku, kao i u Turskoj, ali nisu bili fizički maltretirani. Situacija im se je drastično pogoršala pod džihadističkom kontrolom sjevernog Iraka. Ne samo u SAD ili Europi, nego i na samom Bliskom istoku, bilo je malo onih koji su uopće čuli Džihadistički monstrum u liku Islamske države, sunitskog teokratskog entiteta koji ne priznaje postojeće državne granice, iznenadio je i zbunio mnoge, od zapadnih "eksperata za arapska pitanja", obavještajaca i medijskih komentatora, do sunitskih klerikalnih institucija za jazide. No Washingtonu je nesreća jazida, izbjeglih iz njihovih naselja u pustinjska brda Sindžara, bila povod za kiruršku "humanitarnu intervenciju" - bombardiranja nadirućih džihadističkih kolona i padobranske dostave vode, hrane i lijekova. Bez sudjelovanja u vojnim operacijama, Francuzi i Britanci su sa svojim zračnim isporukama također pridonijeli ublažavanju te krize. Prema tvrdnjama Washingtona, koji je na lice mjesta uputio anketnu misiju – situacija izbjeglica, poslije doturanja ove pomoći, nije tako teška kao što se je mislilo. Većinu su njih u sigurnost navodno evakuirale kurdski pešmerge (borci). I jazidi su zaboravljeni.
Kurdski su borci u Iraku inače prvi krenuli u izravnu konfrontaciju s džihadistima. Pešmergi su iskoristili vakuum nastao rasulom iračke armije te preuzeli kontrolu nad teritorijem pretežno naseljenim kurdskim življem izvan njihove Autonomne oblasti. Tu su se dokopali nekoliko značajnih naftnih izvora. Kada su džihadisti krenuli u protunapad prema Erbilu, američki su bombarderi pomogli obrani grada. Kurdski su borci nešto kasnije, uz američku zračnu podršku, uspjeli potisnuti džihadiste koji su zaposjeli mosulsku hidroelektranu na Tigrisu. Ta je elektrana s njezinom 3,5-kilometarskom branom, zajedno s dvije dvije manje u provinciji Anbar, koje su džihadisti također zauzeli, napajala vodom i strujom pola sjevera zemlje (uključujući kurdsku Autonomnu oblast). U slučaju njezina rušenja bila bi ugrožena nizvodna naselja sve do Bagdada 400 km južnije.
Dok su Bagdadom odjekivale eksplozije džihadističkih podmetnutih bombi i samoubilačkih napada, članovi nedavno izabranog parlamenta, zaštićeni zidinama Zelene zone, nadmetali su se oko toga tko će od njihovih dobiti koji položaj u budućoj koalicijskoj vladi. I to je moglo još dugo potrajati da nisu Amerikanci pritisli Kurde i da nisu šiitski vjerski autoriteti na nagovor Iranaca odlučili zamijeniti kontraverznog premijera Al-Malikija s manje eksponiranim članom njegova šiitskog izbornoga bloka - Pravne države – Haidarom Al-Abadijem.
Na ceremonijalni položaj predsjednika republike, umjesto bolesnog Talabanija, izabran je drugi kurdski političar – Fuad Masmun. Maliki je pristao biti mu potpredsjednikom, uz još dvojicu – jednog šijita (ali iz druge, sekularne stranke) i jednog sunita. Sastavljanje same vlade po etničko-vjerskom ključu i odnosu snaga u parlamentu se je oteglo. Zastupnici se nisu složili s imenima kandidata za ministre obrane i unutrašnjih poslova, pa je te resore privremeno preuzeo premijer. Pošto je to obavljeno, Abadi je uputio međunarodnoj zajednici javni poziv za hitno pružanje političke i vojne pomoći Iračanima u njihovoj borbi protiv džihadista. Istovremeno je najavio temeljitu reorganizaciju nacionalne armije.
Rastu i profiliranju Islamskog kalifata bitno je doprinijela ranija politika Washingtona i njegovih saveznikaDžihadistički monstrum u liku Islamske države, sunitskog teokratskog entiteta koji ne priznaje postojeće državne granice, sa samoproglašenim kalifom Ibrahimom Abu Bakr Al-Bagdadijem na čelu, iznenadio je i zbunio mnoge. Od zapadnih "eksperata za arapska pitanja", obavještajaca i medijskih komentatora, do sunitskih klerikalnih institucija u samoj regiji i šire. Bilo im je teško shvatiti kako je jedna teroristička organizacija, koja prema nekim procjenama nije imala više od 31 tisuće boraca, mogla u tako kratko vrijeme razjuriti iračku vojsku (koju su ranije oformili i naoružali Amerikanci) i ovladati širokim prostorima sjeverozapadnog Iraka i istočne Sirije. Te još k tomu – formirati nekakvu “Islamsku državu” - koja je počela prekrajati političku kartu Bliskoga istoka.
No nije se taj suvremeni monstrum pojavio niotkuda, jer mu korijeni dosežu u godine hladnoga rata. Njegovu je rastu i profiliranju bitno doprinijela ranija politika Washingtona i njegovih saveznika. Zajedno sa Saudijcima i izbjeglim članovima egipatskog Muslimanskoga bratstva, Amerikanci su u tadašnjem "arapskom hladnom ratu" kontrirali SSSR-u i njegovoj podršci naserističkom Egiptu i drugim arapskim i afričkim emancipatorskim pokretima. Zatim su, oslanjajući se na iste sunitske posrednike i pakistanske klijente, podržavali islamističke mudžahedine što su se borili protiv sovjetske intervencije u Afganistanu. Iz tog su se rata izrodili - pokret Talibana i Islamski Emirat Afganistana - te Al-Qaeda na čijem je čelu bio Saudijac Osama bin Laden, prethodno smatran korisnim saveznikom u "borbi za slobodu Afganistana". U njegovoj su režiji 11. rujna 2001. Al-Qaedini teroristi s četiri oteta civilna aviona izvršili samoubilačke napade na ciljeve u SAD. Od 19 terorista petnaestorica su bili saudijski državljani. Taj je napad bio povod američkoj vojnoj intervenciji protiv afganistanskoga emirata, koji je srušen, ali rat koji je tada Američke okupacijske vlasti stvorile su preduvjete za pojavu i aktivizam radikalnih sunitskih grupa. Jedna od njih bila je Islamska država Iraka, također poznata kao Al-Qaeda Iraka započeo protiv Talibana još uvijek traje. Bin Ladena su u njegovu pakistanskom skrovištu 2011 ubili američki komandosi. Na čelu Al-Qaedine mreže ga je tada naslijedio Egipćanin Ajman Al-Zavahiri, dotadašnji doglavnik.
Zaljevski rat 1990-1991, koji je Washington pokrenuo protiv Iraka poslije njegove okupacije Kuvajta, bio je zapravo rat za zaštitu zaljevskih autokratskih dinastija od ekspanzionističkih ambicija iračkog diktatora Sadama Huseina, i za očuvanje i unapređenje američkih naftnih interesa u toj regiji. U prethodnom zaljevskom ratu 1980-1988 Iraka i Irana, Amerikanci i njihovi zapadni saveznici svesrdno su podržavali Huseina, no vremena su se promijenila. Iračani su konačno izbačeni iz Kuvajta, američka tadašnja ofenziva prema Bagdadu nije nastavljena i Husein se je održao na vlasti.
U trećem ratu, u operaciji Pustinjska lisica 2003, Husein je srušen i uništene su sve institucije iračke države. Washington je taj rat vodio u partnerstvu s Velikom Britanijom I par drugih članica NATO-a, i ponovo u savezništvu sa sunitskim monarhijama Arabije. Raspuštena je iračka vojska. Stotine tisuća članova milijunske vladajuće BAAS stranke, u ogromnoj većini sunita, očišćeno je iz državnih službi. Okupirani Irak je "preko noći" ostao ne samo bez vojnika, policajaca i civilnih birokrata, već i liječnika, inženjera i profesora. Njihova su mjesta popunjavana s dotle zapostavljenim šiitskim kadrovima, među kojima su mnogi bili simpatizeri ili čak politički povezani s iranskim šiitskim klericima. I nije ih bilo dovoljno profesionalno kvalificiranih za poslove na koje su raspoređivani. Washington je svojim iračkim namjesnicima rano počeo formirati i naoružavati vojsku i policiju, u čije su redove prvenstveno regrutirani šiiti.
Tako su američke okupacijske vlasti stvorile preduvjete za pojavu i aktivizam radikalnih sunitskih grupa. Jedna od njih bila je Islamska država Iraka, također poznata kao Al-Qaeda Iraka. U Siriji se je borila protiv "alavitskog" Asadova režima, što se je tada uklapalo u planove američke administracije, a u Iraku uglavnom protiv američkih šiitskih partnera. Kada su Amerikanci 2011 evakuirali svoje vojne snage iz Iraka, ova je teroristička organizacija sa svom snagom nastavila ratovati protiv Malikijeva režima u Bagdadu. Saudijci su je financirali i popunjavali njezineNajveću je zbrku u objašnjavanjima porijekla i karakteristika kalifata izazvala činjenica da usporedo postoje različiti projekti političkog islama koji služe različitim interesima i često se, kao sada na Bliskom Istoku, međusobno sukobljavaju redove s dobrovoljcima selafijsko-vehabijskih svjetonazora, prvenstveno saudijskim državljanima. Maliki je više puta tražio od Washingtona da obuzda svoje saudijske saveznike, ali su ovi počeli mijenjati svoju politiku tek u drugom mjesecu ove godine. Tada je dekretom kralja Abdulaha propisana kazne zatvora od 2-20 godina za sve Saudijce koji se bore u redovima "ekstremističkih vjerskih organizacija", a za oficire u istim redovima - kazne od 5-30 godina. Glavni cilj ovoga dekreta bio je spriječiti povratak u domovinu "radikaliziranih" saudijskih kadrova, koji bi se mogli okrenuti protiv vladajuće dinastije (kao što se protiv nje okrenuo bin Laden). Tek u petom mjesecu smijenjeni su sa svojih položaja – generalni direktor opće obavještajne službe princ Bandar bin Sultan (prethodno ambasador u Washingtonu, blizak Bushovoj administraciji) i njegov polubrat Salman bin Sultan, koji je dotle bio zamjenikom ministra obrane. Smatrani su tvorcima "pogrešne" saudijske politike prema Siriji i Iraku.
Iz Islamske države Iraka još su se ranije izdvojili sirijski kadrovi Jahbat (Pokreta) Al-Nusre. Ova je brzo izrasla u najdjelotvorniju oporbenu oružanu opoziciju sirijskom režimu. Vođa matične organizacije Al-Bagdadi (danas samoproglašeni kalifa) pokušao je Nusru vratiti pod svoju komandu i proglasio je stvaranje ISIL-a. Ideološki vođa Al-Qaede Zavahiri bezuspješno je posredovao između dvije strane, pa konačno stao na stranu Al-Nusre, protiv ISIL-a. Nusra je tako priznata zvaničnom filijalom Al-Qaede. Uslijedili su oružani sukobi Nusre i ISIL-a u Siriji, u kojima je ovomu uspjelo uspostaviti kontrolu nad tri guvernorata u istočnoj Siriji i uskog koridora uz tursku granicu sve do Alepa. Nusrini su borci pak potisnuti i od tada operiraju na zapadu Sirije, u okolini Idliba, Homsa i Damaska, te uz granice prema Izraelu i Libanonu. Tu su se već ranije povezali s lokalnim "umjerenim" islamističkim brigadama udruženim u Islamsku frontu, koje predvode kadrovi sirijskoga Muslimanskog bratstva, i s preostalim elementima fantomske Sirijske slobodne vojske. Sve ih zajedno logistički podržava neoislamistička vlada turske AKP stranke, dok ih je do nedavno financirao Katar.
No najveću je zbrku u objašnjavanjima porijekla I karakteristika Kalifata izazvala činjenica da usporedo postoje različiti projekti političkog islama koji služe različitim interesima I često se, kao sada na Bliskom Istoku, međusobno sukobljavaju. Najstariji među tim sukobima je sukob U Ljubljani i Zagrebu su se iznenadili, iako ne sudjeluju sa svojim vojnicima u ovim operacijama, kada su na listi "voljnih" pročitali imena svojih država. Slovenci su protestirali, dok su Hrvati davali proturječna objašnjenja sunitskog projekta sa šiitskim, obnovljen u 20 stoljeću s formiranjem šiitske teokratske republike u Iranu, kojoj se od samoga početka suprotstavila vehabijska autokracija Saudijske Arabije. Amerikanci, njihovi europski i arapski saveznici su se svrstali iza Saudijaca protiv šiitske “osovine zla” (kako ju je nazvao Bush junior) na Bliskom istoku. I Izrael kada je s vlastitog nuklearnog arsenala počeo skretati pažnju na “opasnost” od iranskog programa nuklearnih istraživanja.
Pojava Muslimanskog bratstva (MB) u Egiptu dvadesetih godina prošloga stojeća, njegova poruka islamskoj “umi” (zajednici vjernika, nekada se prevodi i kao “nacija”) i politički aktivizam zbunili su tradicionalne sunitske vjerske institucije I direktno propitivali legitimitet muslimanskih vladara šire regije. To čine i danas kada su u Egiptu I više drugih zemalja t.zv. Arapskog proljeća ponovo otjerani u ilegalu I proglašeni ”teroristističkom organizacijom”. Vehabijske dinastije Saudijske Arabije I Emirata smatraju njihove političke ideja subverzivnim I glavnom unutrašnjom opasnošću za vlastiti opstanak. Ne I katarska dinastija, koja je financirala projekte MB-ea u Egiptu I široj regiji. Ne i neoislamistička turska vladajuća AKP stranka, koja je igrala na kartu sirijskoga MB-ea u borbi protiv Asadova režima. Prema Ankari, ovi u Siriji spadaju u “umjerenu opoziciju”.
Iako je raznim selafijsko-sunitskim grupama – poput Al-Qaede i njezinih filijala), islamskog kalifata-države, pro-dinastičkih saudijskih vehabija I talibanskog emirate u Afganistanu , ovdje spominjem samo neke – ideološka matrica identična, sve one u politici brane partikularne i često suprotstavljene interese. Razlikuju se i po metodama političkog djelovanja.
Islamski se kalifat-država izdvaja iz sličnih grupa po srednjovjekovnim brutalnostima s kojima nameće svoju volju u osvojenim oblastima i načinima s kojima se obračunava sa svima koje smatra nepoželjnim. Po tomu je gori od Al-Qaede. Sve to opravdava s vlastitom primitivnom interpretacijom šerijata. Njegovi mu arapski protivnici odriču te vjerske pretenzije I njegove militante nazivaju takfirima (nevjernicima) i Kalifatska država nema ni jedne institucije suvremenih država. Ustav joj je vlastita literalna i pojednostavljena interpretacija Kurana teroristima, koji nasilnim metodama nameću svoju volju muslimanskoj većini.
Islamski se kalifat-država izdvaja iz sličnih grupa po srednjovjekovnim brutalnostima s kojima nameće svoju volju u osvojenim oblastima i načinima s kojima se obračunava sa svima koje smatra nepoželjnim. Po tomu je gori od Al-Qaede. Sve to opravdava s vlastitom primitivnom interpretacijom šerijata. Njegovi mu arapski protivnici odriču te vjerske pretenzije I njegove militante nazivaju takfirima (nevjernicima) i Kalifatska država nema ni jedne institucije suvremenih država. Ustav joj je vlastita literalna i pojednostavljena interpretacija Kurana teroristima, koji nasilnim metodama nameću svoju volju muslimanskoj većini.
Upravo je barbarizam ISIL-ovaca bio povod američkoga vojnoga povratka na Bliski istok iz kojega se je Obamina administracija pokušavala dezangažirati.
Washington je još ranije na summitu NATO-a u Newportu, u Britaniji, dogovarao s europskim saveznicima zajedničko "suprotstavljanje agresivnim akcijama Rusije u Ukrajini" i odgovore "sve većoj destabilizaciji Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike" od strane terorističkih grupa”. Oboružan tom podrškom, američki je državni sekretar John Kerry stigao u Džedu na sastanak što su ga organizirali Saudijci i na koji su uz Irak bili pozvani ministri vanjskih poslova još devet arapskih zemalja iz regije – šest monarhija-članica Vijeća za suradnju Zaljeva (GCC), zatim Jordan, Libanon i Egipat, plus Turska. Svi su pružili uopćenu podršku američkoj inicijativi "borbe protiv terorizma" u Iraku i Siriji, dok se je turski ministar uzdržao od potpisivanja zajedničke deklaracije koju je Kerry pročitao.
Egipćani, koji su se čvrsto vezali za Saudijce i Emiraćane od kada je maršal Abdel-Fatah Al-Sisi preuzeo vlast u Kairu (ove ga bogate zaljevske monarhije podržavaju s milijardama dolara), bezuspješno su zagovarali "globalnu strategiju" protiv terorističkih grupa, pri čemu im je na domaćem terenu Muslimansko bratstvo (MB) glavni neprijatelj s kojim se još obračunavaju. Osim toga su, zbog njihove podrške MB-eu, prekinuli diplomatske odnose s Turcima i Katarcima. Zahvalni što su uopće pozvani na ovaj sastanak, Katarci su odšutjeli i potpisali deklaraciju. Omanci, koji rijetko slijede saudijsku politiku, također. Suprotno njima, Bahreinci, čiji režim duguje svoj opstanak Saudijcima, oduševljeno su Ne zna se gdje je Kalifatskoj državi trenutno . Nema ministarstava, ali ima vojsku i centralizirano planiranje vojnim operacijama potpisali. Libanonski je predstavnik, čija je zemlja izložena napadima džihadista iz Sirije, potpisao, ali izjavio kako može jedino odigrati "defenzivnu ulogu" u novoformiranoj koaliciji. Čini se da su jedini doista ohrabreni američkom inicijativom bili Saudijci, Emiraćani i Jordanci, čije dinastije vjeruju, iako to nisu javno nikada priznale, kako ih jedino Amerikanci mogu obraniti od vanjskih neprijatelja.
Relevantno, Asadov režim, koji se bori protiv džihadista u Siriji, nije bio pozvan na ovaj sastanak. Nisu pozvani ni Iranci, koji smatraju Islamsku državu smrtnim neprijateljem svih šijita i koji bi mogli puno pomoći u ratu protiv sunitskih ekstremista. Na suglasne interese SAD i Irana u suprotstavljanju džihadistima ukazao je predsjednik Obama u "tajnom pismu" što ga je u listopadu uputio vrhovnom iranskom vođi ajatolahu Hamneiju. Prema Wall Street Journaleu američki je predsjednik u svom pismu uvjetovao moguću suradnju u toj borbi s pozitivnim ishodom pregovora o iranskom nuklearnom program, koji bi trebali biti zaključeni do 24 studenog. Na upit novinara, Bijela je kuća odbila komentirati "privatne komunikacije predsjednika sa svjetskim liderima", ali nije demantirala pismo. Ne spominjući pismo, Iranci su pak objavili da njihovi predstavnici u nuklearnim pregovorima što se vode u Beču nisu ovlašteni raspravljati o stavovima prema džihadistima. Nije poznato da li je delegacija izraelske obavještajne službe što je tih dana doputovala u Washingtonu upoznata sa sadržajem Obamine poruke Irancima.
Bilo kako bilo, Kerry je, što je kasnije stalno ponavljao, ishodio "arapsku podršku" za američku predvodničku ulogu u "borbi protiv terora" u Iraku i Siriji. U tomu ga je podržao i generalni sekretar Arapske lige (Egipćanin). No morao se je braniti od optužbi da će američka bombardiranja ISIL-ovih ciljeva u Siriji pomoći Asadovu režimu u Damasku održati se na vlasti. Zato je naglašavao da SAD i dalje nastavlja svoju politiku podrške sirijskoj opoziciji – Nacionalnoj koaliciji sirijskih revolucionarnih i oporbenih snaga (na čijem su čelu sada saudijski klijenti) i njezinoj Sirijskoj slobodnoj vojsci (koju su potpuno potisnuli džihadisti). Sa Saudijcima je dogovoreno da u njihovoj zemlji, uz njihove pare i s američkim instruktorima, počne vojno osposobljavanje i treniranje novih 5000 regruta te vojske. Kasnije, ali nije jasno kada, ta bi armija trebala brojati 15.000 vojnika. Zadatak će joj biti boriti se protiv sirijskoga režima, ali tek pošto antiteroristička koalicija odradi svoj dio posla s džihadistima Kalifat funkcionira kao sofisticirani mafijaški organizam. Na čelu mu je uz kalifu šesteročlano vijeće. Kalifa Ibrahim je izgleda jedini među članovima koji ima formalno vjersko obrazovanje Kalifata. To je pogodilo Turke, jer su oni do sada sponzorirali i logistički opsluživali Sirijsku slobodnu vojsku. Nezvanično - drugi segment te iste vojske - i Amerikanci iz svoga operativnog centra u Jordanu. Turci i Saudijci se inače nadmeću u uspostavljanju kontrole nad sirijskom oporbom. Klijenti Ankare i Rijada su se ovih mjeseci smjenjivali u političkom i vojnom vodstvu te opozicije. Poslije dodatnog lobiranja bliskoistočnih partnera, Kerry je stigao u Pariz, gdje je francuski predsjednik Hollande sazvao međunarodni sastanak podrške "borbi protiv terora u Iraku" (ne i u Siriji).
Tih su dana džihadisti ISIL-a u kratkim razmacima pustili preko Interneta video-snimke bestijalnih smaknuća dvojice američkih novinara – Foleya i Sotloffa – gdje su njihovi krvnici prijetili Amerikancima, čiji su avioni već bombardirali ciljeve u Iraku. Foley je navodno bio kidnapiran na granici Turske i Iraka, a Sotloff u Siriji, gdje su ga izgleda sirijski pobunjenici prodali ISIL-ovcima. Treća je žrtva bio britanski humanitarac Haines, također zarobljen u Siriji. Sve su tri snimke profesionalno odrađene, s istom scenografijom i koreografijom – nad klečećom žrtvom obučenom u narančastu odoru Guantanamo zatvorenika, koja ponavlja pripremljeni tekst upozorenja, nadvila se je visoka figura u crno odjenutog i zakrabuljenog krvnika s kratkim nožem u ruci, koji na besprijekornom engleskom izgovara prijetnje vladama SAD i Britanije. Nekih mjesec dana kasnije, kada su se Francuzi već pridružili bombardiranjima militanata u Iraku, ista je sudbina sustigla u Alžiru nesretnog francuskog turistu Gourdela. Ubila su ga četvorica pripadnika do tada nepoznate Vojske Kalifata, koji su se tako "solidarizirali" s Islamskom Državom i prijetili Francuskoj (vjerojatno je riječ o medijskom istupu grupe koja se naziva Islamskom državom Magreba, koja uglavnom operira na jugu Alžira). Građani SAD i europskih saveznika, koji su dotle sporadično pratili zvjerstva džihadista kao neku vrstu ružnog arapskog folklora, bili su užasnuti. Sada su se uz pomoć medija mobilizirali u pružanju podrške "kažnjavanju terorista".
Na gorespomenutom pariškom sastanku delegacija 26 država – većinom europskih NATO članica (ali ne svih), zatim kompletne arapske ekipe Emiri su više manje autonomni na terenu (nekoliko ih je platilo životom vojne neuspjehe i “pogrešne” odluke na osvojenom teritoriju) iz Džede, te predstavnika Arapske lige, UN-a i EU-a – sudionici su "zajedničkom deklaracijom" (pročitao ju je Hollande, ali izgleda da nije bilo formalnog potpisivanja njezina teksta), još uopćenijoj od one iz Džede, "osudili zločine DAEŠ-a " (prema arapskim inicijalima, sa čime je izbjegnuto spominjanje Islamske Države i ISIL-a) i pružili punu podršku "jedinstvu, teritorijalnom integritetu i suverenitetu Iraka". Uz to su naglasili i podršku "svim potrebnim sredstvima, uključujući i s vojnom pomoći … shodno zahtjevima nove vladi u Bagdadu", a u "skladu s međunarodnim pravom i bez ugrožavanja života civila".
I Amerikanci su poslije te "međunarodne podrške" njihovoj kampanji pridodali još aviona bombardiranjima odabranih ciljeva, prvo u Iraku, a zatim i u Siriji. Njima su se pridružili sa svojim borbenim avionima i arapski tradicionalni sunitski partneri (da ne bi ispalo kako su američki "kršćani" usamljeni u toj borbi protiv sunitskih militanata) - Saudijci, čijim je vodećim bombarderom pilotirao jedan princ vladajuće dinastije Al-Sauda (dinastija dakle predvodi borbu protiv džihadista); žena-pilot s činom majora iz Emirata (što je trebalo pokazati da tamošnja vlast nije konzervativna kako se oblično misli); te anonimni katarski, jordanski i bahreinski piloti. Amerikanci, osim tomahawka ispaljivanih s brodova u Zaljevu i Sredozemlju, operiraju iz aerodroma u Kuvajtu, Kataru i Ebrilu (kod glavnog grada kurdske Autonomne oblasti u Iraku). Francuzi su im se pridružili, ali samo u zračnom prostoru Iraka, a kasnije i Britanci (koji su uskoro počeli slati izviđačke letove prema Siriji). Francuski Rephale-bombarderi polijeću s aerodroma u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a Britanski Tornadosi iz baza na Cipru. Kasnije se je toj koaliciji priključilo s po par simboličkih aviona još nekoliko drugih članica NATO-a (ali ne na primjer Njemačka).
U Ljubljani i Zagrebu su se iznenadili, iako ne sudjeluju sa svojim vojnicima u ovim operacijama, kada su na listi "voljnih" pročitali imena svojih Uvedena je neka vrsta "tržišne ekonomije", koja omogućava trgovinu unutar oblasti pod kontrolom Kalifata, ali i sa susjedima, uključujući onima, kao što je kurdska Autonomna oblast, s kojima džihadisti ratuju država. Slovenci su protestirali, dok su Hrvati davali proturječna objašnjenja. Između ostalih – da je to “naša obveza kao članice NATO-a” – iako to nije NATO operacija, što je naglasio i novi generalni sekretar ove organizacije Jens Stoltenberg prilikom nedavnog boravka u Ankari.
Kalifatska je država osnovana s proklamacijom Al-Bagdadija u centralnoj mosulskoj džamiji pošto su ISIL-ovci osvojili grad. No ta nova tvorevina nema ni jedne institucije suvremenih država. Ustav joj je vlastita literalna i pojednostavljena interpretacija Kurana. Ne zna se gdje joj je trenutno (neki tvrde Raka u Siriji). Nema ministarstava, ali ima vojsku i centralizirano planiranje vojnim operacijama. Uspjela si je osigurati ekonomsku podlogu. I, uz podršku svjetskih medija, privući pažnju na sebe kao ključnog aktera sadašnje bliskoistočne krize.
Kalifat funkcionira kao sofisticirani mafijaški organizam. Na čelu mu je uz kalifu šesteročlano vijeće. Kalifa Ibrahim je izgleda jedini među članovima koji ima formalno vjersko obrazovanje (navodno je stekao doktorat islamskih znanosti na Bagdadskom sveučilištu). Pripisuje mu se srodstvo s Prorokovom obitelji. Svoju je političku karijeru u Iraku počeo kao imam jedne od islamističkih grupa što su se borile protiv proameričkoga režima u Bagdadu. Uhapšen je i strpan u američki logor Bucca na jugu Iraka, gdje je prema jednoj verziji proveo svega godinu dana, a prema drugoj četiri. Tu se je navodno združio s četvoricom kažnjenika - oficira bivše Huseinove vojske, koji sada sjede u centralnom vijeću njegova Kalifata. Uz to vijeće funkcionira i nekakav vojni kolegij u kojem također sjedi nekoliko viših oficira bivše vojske. Tu se spominje i ime Izata Ibrahima Al-Durija, nekadašnjeg Huseinova doglavnika, koji je navodno sa svojim naoružanim sljedbenicima odigrao ključnu ulogu u osvajanju Mosula I Tikrita.
U dogovoru s vijećem i kolegijom, kalifa izdaje naređenja emirima (komandantima) vojnih jedinica, koji su mu osobno položili zakletvu lojalnosti. Tim se firmanima određuju ciljevi koje treba ostvariti, jedinice koje će sudjelovati u konkretnoj akciji i sredstva što će im biti stavljena na raspolaganje. U okvirima tako zadatih parametara, emiri su više manje autonomni na terenu (nekoliko ih je platilo životom vojne neuspjehe i “pogrešne” odluke na osvojenom teritoriju).
S raspadom iračke vojske koji je kulminirao zauzećem Mosula, džihadisti Kalifata su se dokopali ogromnih količina vojnog materijala kojim su Nafta se iz Kalifata izvozi kamionima-cisternama i "ilegalnim" cjevovodima. U Turskoj se zatim upumpava u postojeći naftovod i preko terminala u Ceyhanu, s izmijenjenim papirima porijekla, prodaje europskim kupcima Amerikanci opremili bagdadsku armiju – ne samo pušaka i municije, već i modernoga teškoga naoružanja, topova, tenkova i vojnih vozila.
U mosulskoj filijali iračke Nacionalne banke zaplijenili su sumu od nekih pola milijarde dolara u domaćoj valuti. Tvrdi se, još jednom toliko u drugim bankama sjeverozapada Iraka. Tim su novcem plaćali vlastite borce i nove regrute. Pozvali su zaposlenike lokalnih municipaliteta i učitelje da se vrate na posao. Uspjeli su nastaviti, navodno s par sati dnevnih prekida, sa snabdijevanjem Mosula strujom i vodom. Čak su očišćene glavne ulice. Pokušali su dozvati natrag izbjegle liječnike nudeći im po 700 dolara mjesečno. Nedavno su preko Facebooka nudili posao kemijskim inženjerima potrebnim za rad u njihovim rafinerijama Od arapskih podanika sunitske vjere rano su počeli prikupljati poreze, dok su lokalnim kršćanima kao "zaštićenim manjincima" nametnuli posebne više takse. Džihadisti su nastavili s otmicama – zatočene bi oslobađali tek po isplati ucjena. Kao što se je ranije događalo u vrijeme ratova na ovim prostorima i sada se prema inozemstvu šverca s antikvitetima.
Uz sve to su išle masovne egzekucije zarobljenih iračkih vojnika, pokolji šijita i jazida, rušenja njihovih i drugih "nepoćudnih" bogomolja, o čemu sam gore pisao. Na tek osvojenim teritorijama redovito se vrše čistke svih koji bi se mogli suprotstaviti Kalifatu. Tako je u iračkoj provinciji Anbar glave izgubilo više poglavica tamošnjih sunitskih plemena. Pobuna plemena Abu Nimr je skršena egzekucijama preko 300 njegovih članova. Kritike se ne toleriraju. Nisu to bili ekscesi lokalnih emira, već smišljena politika diktirana iz centra s kojom vođe Kalifata drže u pokornosti žitelje osvojenih oblasti. I drugi su se totalitarni projekti novijega doba, sjetimo se staljinizma i naci-fašizma, pa i ekskluzivnih nacionalističkih, koji su s proganjanjima ciljanih zajednica mobilizirali vlastite sljedbenike. A džihadisti Kalifata su s takvom genocidnim politikom i ratom protiv Kurda nedvojbeno pokazali da su arapski šovinisti sunitskoga usmjerenja. Pokazalo se također da takva politika privlači frustrirane individue iz muslimanske dijaspore u Europi, Americi i Australiji. Sredine u kojima su neki od njih rođeni, a drugi sazrijevali, nisu ih prihvatile. I pored završenih škola, nisu nalazili posla ili su morali raditi za crkavice. Osjećali su se odbačenim, željeli su se "osvetiti i dokazati", što im je po njihovu mišljenju Kalifat mogao omogućiti. Osim toga, nudio je prihvatljive materijalne nadoknade (za razliku od brojnih plaćenika koji su također prišli Kalifatu i kojima je zarada jedini motiv). Naravno, među prinovama, uključujući i više desetaka iz bivših YU krajeva, ima i dosta vjerski zatucanih. Slično je s dobrovoljcima iz arapskih zemalja, pa i s Čečenima koji su se svojevremeno borili protiv Rusa na Kavkazu i s Džihadisti duguju "uspjeh" u regiji i šire i svom propagandnom nastupu. Svojim su proklamacijama, audio i video-snimcima i slikama, superiorni bilo čemu što pokušavaju ponuditi režimi protiv kojih se bore kineskim Ujgurima koji im stižu preko Pakistana.
Rana odluka vodstva Kalifata zaposjesti naftne izvore i putove evakuacije "crnoga zlata" prema inozemstvu, vodenih tokova i elektrana, silosa sa žitom izgrađenih još u Huseinovom Iraku, te ponovo otvaranja banaka za monetarne transakcije, pokazala se je svrsishodnom. Uvedena je neka vrsta "tržišne ekonomije", koja omogućava trgovinu unutar oblasti pod kontrolom Kalifata, ali i sa susjedima, uključujući onima, kao što je kurdska Autonomna oblast, s kojima džihadisti ratuju. Najviše im novca po svemu sudeći donosi izvoz s naftnih nalazišta u istočnoj Siriji između gradova Deir Al-Zur i Rake (neke od tamošnjih naftnih i plinskih nalazišta je prije svoga povlačenja iz Sirije eksploatirala hrvatska INA). Prema procijeni jednog američkog stručnjaka, objavljenoj u New York Timesu, tu se pumpa između 25 000 - 40 000 barela nafte dnevno, što na crnom tržištu doseže minimalnu cijenu od 1,2 milijuna dolara. Ta se nafta, prema državnom sekretaru Kerriju, uglavnom "šverca" prema Turskoj i Libanonu. Bivši američki ambasador u Ankari Ricciardone tvrdio je da je još u vrijeme svoga mandata u Ankari bezuspješno pokušavao odvratiti svoje turske domaćine od te prakse kojom se financiraju ISIL-ovi džihadisti. Nafta se izvozi kamionima-cisternama i "ilegalnim" cjevovodima. U Turskoj se zatim upumpava u postojeći naftovod i preko terminala u Ceyhanu, s izmijenjenim papirima porijekla, prodaje europskim kupcima. Istim se naftovodom i terminalom izvozi i nafta iz kurdske Autonomne oblasti Iraka. Drugi dio te nafte se prerađuje lokalno za potrebe džihadističkog voznog parka u Siriji i Iraku, a i prodaje lokalnim poduzetnicima.
Džihadisti duguju "uspjeh" u regiji i šire i svom propagandnom nastupu. Svojim su proklamacijama, audio i video-snimcima i slikama, superiorni bilo čemu što pokušavaju ponuditi režimi protiv kojih se bore. K tomu su osvojili široki medijski prostor u svijetu. Tu im svesrdno pomažu elektronski mediji zaljevskih zemalja, prije svih saudijska Arabiya News i katarska TV Al-Jazeera, a indirektnije s uveličavanjem džihadističkih "podviga i užasa" i većina zapadnih medija. Elektronski su mediji, prema Robertu Fisku, poznatom novinaru britanskoga Independenta (u tekstu od 12. listopada o.g.), stvorili virtualnu stvarnost – simplificiranu i iskrivljenu sliku o džihadistima, njihovoj ideologiji i ciljevima.
Džihadisti duguju "uspjeh" u regiji i šire i svom propagandnom nastupu. Svojim su proklamacijama, audio i video-snimcima i slikama, superiorni bilo čemu što pokušavaju ponuditi režimi protiv kojih se bore. K tomu su osvojili široki medijski prostor u svijetu. Tu im svesrdno pomažu elektronski mediji zaljevskih zemalja, prije svih saudijska Arabiya News i katarska TV Al-Jazeera, a indirektnije s uveličavanjem džihadističkih "podviga i užasa" i većina zapadnih medija. Elektronski su mediji, prema Robertu Fisku, poznatom novinaru britanskoga Independenta (u tekstu od 12. listopada o.g.), stvorili virtualnu stvarnost – simplificiranu i iskrivljenu sliku o džihadistima, njihovoj ideologiji i ciljevima.
U prilog ISIL-ovcima išao je i vakuum nastao na Bliskom istoku s kompromitiranjem ranijih ideoloških projekata – arapskoga nacionalizma i od Zapada guranih formula elektoralne kvazi- demokracije, a prije svih neuspjeh pobuna t.zv. Arapskoga proljeća protiv domaćih autokratskih režima. Projekt Muslimanskog bratstva, kojega su u Egiptu promovirali Turska i Katar, također je neuspio.
To je bilo praćeno s pokušajima Obamine administracije da se izvuče iz ratova koje je u ovoj regiji naslijedila od prethodnika i svoje snage upotrijebi za izolaciju Kine i njezina saveza s Rusijom, ukratko protiv projekta BRIC zemalja (prema engleskim inicijalima za Brazil, Rusiju, Indiju U prilog ISIL-ovcima išao je vakuum nastao na Bliskom istoku s kompromitiranjem ranijih ideoloških projekata – arapskoga nacionalizma i od Zapada guranih formula elektoralne kvazi- demokracije, a prije svih neuspjeh pobuna t.zv. Arapskoga proljeća protiv domaćih autokratskih režima i Kinu, a s dodatkom Južne Afrike – BRICS) koji se u Washingtonu smatra prijetnjom američkoj posthladnoratovskoj svjetskoj hegemoniji.
To je bilo praćeno s pokušajima Obamine administracije da se izvuče iz ratova koje je u ovoj regiji naslijedila od prethodnika i svoje snage upotrijebi za izolaciju Kine i njezina saveza s Rusijom, ukratko protiv projekta BRIC zemalja (prema engleskim inicijalima za Brazil, Rusiju, Indiju U prilog ISIL-ovcima išao je vakuum nastao na Bliskom istoku s kompromitiranjem ranijih ideoloških projekata – arapskoga nacionalizma i od Zapada guranih formula elektoralne kvazi- demokracije, a prije svih neuspjeh pobuna t.zv. Arapskoga proljeća protiv domaćih autokratskih režima i Kinu, a s dodatkom Južne Afrike – BRICS) koji se u Washingtonu smatra prijetnjom američkoj posthladnoratovskoj svjetskoj hegemoniji.
No glavna prednost džihadista je slabost njihovih protivnika. Režimi protiv kojih se bore su se kompromitirali vlastitom politikom, nesposobnošću, korupcijom i brutalnostima. Iračka se je armija raspala i izgubila dobar dio svoga naoružanja. Borbene jedinice što se sada popunjavaju zapravo su šiitske milicije koje nastupaju kao "Nacionalna garda". Kurdski pešmerge samo brane teritorij naseljen kurdskim življem i vlastitu Autonomnu oblast u Iraku. Uz ono što su ranije imali, naoružanje im istovremeno šalju Amerikanci (nešto su prebacili iz svojih pričuvnih arsenala u Izraelu, a jedna im je pošiljka stigla iz Hrvatske, pretpostavljam američkim posredovanjem). Tvrdi se da iranski instruktori sudjeluju u vojnom osposobljavanju pešmerga. Od nedavno i Britanci. Iranci im također pružaju pomoć u oružju. Autonomnoj oblasti je međutim glavni ekonomski i politički partner Turska. U svakom slučaju – čudna kolekcija vanjskih sponzora.
U Siriji su ISIL-ovci bez većih problema, zahvaljujući pojačanjima i oružju koji su im stigli iz Iraka, zauzeli pograničnu zonu s njezinim naftnim i plinskim poljima. Lokalni im štab operira iz Rake, grada odakle je prema neprovjerenim informacijama jedno vrijeme ordinirao kalifa Ibrahim. Tamošnji Kurdi su potisnuti, ali im pružaju žilavi otpor u opsjednutom Kobaniju, gradu koji sa svojom lokacijom otežava ISIL-ovicima pristup turskoj granici i koridoru do Alepa kojega kontroliraju. Dalje prema zapadu Sirije, pristup su im do nedavno otežavali suparnici Al-Nusre, ali i režimske snage utaborene u Alepu, Damasku I u sredozemnom primorju.
