Ante Lešaja: Aktualnost diskusija o socijalističkoj ekonomiji (Napomena uz prijevod)
Dvadeseto stoljeće je značajno, uz ostalo, i po praktičnim pokušajima realizacije i teorijskim razradama kapitalizmu alternativnog ekonomskog uređenja. Jasno je da to nije bio plod "utopijskog mišljenja" nego pokušaj prevladavanja protivrječja kapitalističkog ekonomskog i društvenog uređenja.
Manjkavosti spomenute alternative, uključujući i nestanak "pokušaja realizacije" (tzv. socijalističkih ekonomika) niukoliko ne dovodi u pitanje činjenicu da su protivrječja i krizne manifestacije suvremenog kapitalizma izazvali, tj. i da stalno izazivaju, intenzivne debate o njegovim izgledima i održivosti, o nužnosti reformiranja kriterija odlučivanja i raspodjele, o potrebi reguliranja ekonomskog procesa a naročito o funkciji države u razrješavanju spomenutih protivrječja. Te su debate daleko nadmašile poznate formulacije o tzv. mixed economy i pokazale da je nužna radikalna promjena dosadašnje paradigme ekonomskog razvoja. Izmjenjena struktura svjetske privrede, golemi razmjeri nezaposlenosti (pretežno mladih ljudi), pogubnost dominantnog načina proizvodnje s obzirom na održivost spram prirodnih resursa... urgentno zahtijevaju promjene.
Ukratko, čovječanstvo se nalazi u razdoblju traženja ekonomskog uređenja kojim bi se spomenuta protivrječja i krizne manifestacije uzrokovane tim protivrječjima prevladali.
To je razlog da se pažljivo prouče (proučavaju) sva praktična rješenja i sva kompetentna razmišljanja koja se mogu smatrati poučnim prilogom spomenutim traženjima, bez obzira na formalnu ideološku ili političku etiketu što im je pripisana.
Ostavimo li po strani ovom prilikom debate, pa i praktične političke aktivnosti kojima smo danomice svjedoci i o kojima postoji obilje članaka (da ne spominjem knjige), mislim da je vrijedno razmatrati i kompetentna promišljanja o koncepcijama i iskustvima povezanim sa tzv. "socijalističkom alternativom".
Jedno od takvih razmišljanja nudimo našim čitaocima. Autor je vrlo poznati češki ekonomist Otakar Turek, svojevremeno (1966.-1968.) sekretar Komisije za reformu privrednog sistema u Čehoslovačkoj. Iz tog vremena je značajna i vrlo inspirativna njegova knjiga: Plan i tržište. S obzirom na njegovo učešće u koncipiranju reforme i iskustva iz rada u planskim organima, zapažanja o manjkavostima centralo-planskog (popularno nazivanog i administrativnog) ekonomskog uređenja svakako su kompetentna i od velikog interesa.
Posebno bih napomenuo: Čehoslovačka je unutar tzv. socijalističkih zemalja, koje su odreda imale centralno-planski (administrativni) ekonomski sistem, prva osjetila njegove manjkavosti, jer je bila najrazvijenija i stoga osobito osjetljiva na manjkavosti toga sistema (u pogledu razvijanja strukture privrede, efikasnosti ili proizvodnosti, investicijske politike... s posljedicama na životni standard i zaostajanje u primjeni suvremenih tehnologija). Stoga je taj uvid također posebno važan.
Htio bih, osobito mlađim ekonomistima, skrenuti pažnju posebno na onaj dio izlaganja koji govori o parametrijskom okruženju. To je vrlo aktualan problem funkcioniranja firme posvuda gdje imamo ingerencije države u ekonomski proces Ukoliko je intenzitet te ingerencije veći (državne narudžbe, državne subvencije, zakonsko određenje uvjeta privređivanja ili poslovanja, da ne govorim o kadrovskim manipulacijama) utoliko su mogućnosti njihove zloupotrebe veće. To je realan problem koji se pokazuje aktualnim u svakoj ekonomskoj politici, pa je stoga potrebno posvetiti mu primjerenu pažnju. I s ovog stanovišta članak Otakara Tureka je aktuelan i zaslužuje pažnju.
Otakar Turek je rođen 1927.godine. Nakon studija u Pragu boravio je na dužim studijskim boravcima u Poljskoj i SAD-u. Najvećim dijelom je bio radno angažiran u Planskoj komisiji, ali i kao istraživač u Ekonomskom institutu ČSAV i u Prognostičkom institutu, a osobito je intenzivno radio na koncipiranju ekonomske reforme polovinom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća (što sam već spomenuo). Nakon sloma Praškog proljeća 1968. godine bio je, kao i brojni drugi stručnjaci ekonomisti, izložen represalijama, ali je, radnim angažmanom u Zavodu za prostorno planiranje, uspio izbjeći najdrastičnije postupke represije. Nakon promjena što su u Čehoslovačkoj nastupile 1989./1990. godine intenzivno je radio, zajedno s brojnim drugim ekonomistima, na prijedlozima transformacije ekonomskog sistema kojima bi se izbjegle negativne posljedice tzv. šok terapije - o kojima je čitalac mogao dobiti osnovnu informaciju u objavljenim radovima Miloša Picka i Čestmíra Kožušníka na stranicama H-Altera (6. 12. i 13.12.2011.).
"Naše cipele srednje kvalitete naš će klijent kupovati u našim prodavaonicama za 99 kruna." Ništa nije moglo jasnije karakterizirati kontrast nasuprot stvarnosti socijalističke ekonomike
kakvu svoju neekonomičnost u cijenu (npr. prelaskom na "kvalitetniji asortiman"). Ali ne samo zahvaljujući svojoj dovitljivosti, nego štoviše i u skladu sa centralnim uputama: u uobičajeno petogodišnjim periodima provođene su revizije cjelokupnog sustava proizvođačkih cijena prema kojima su se nove cijene morale formirati u skladu s obaveznom formulom "postojeći troškovi plus jedinstveni dodatak dobiti." Ukoliko je formiranje cijena trebalo biti postavljeno na ekonomski zdravim osnovama cijena je morala postati veličina generirana od vanjskih sila, isključujući mogućnost da dato poduzeće može na bilo koji način na nju utjecati, da je mora prihvatiti kao egzogeno zadani parametar. I tako je šezdesetih godina parametarska cijena postala temeljnim kamenom izgradnje sistemskih promjena.1. Pogled na tridesete godine s pozicije reformi šezdesetih godina
Ne vidim što je u glavi Janu Mládku, ali osjećam da je njegovo pitanje imalo dublji, implicitni smisao. Diskusije o socijalizmu iz tridesetih godina bile su visoko ocjenjene i respektirane u međunarodnoj ekonomskoj javnosti, pa je stoga bila stvar profesionalne čestitosti i solidnosti da "popravljači" socijalizma iz šezdesetih godina bilo od njih polaze, ili ih podvrgnu kritici. Takve etičke norme nisu, međutim, u totalitarizmu funkcionirale, a spominjati - pa makar i u polemičkom tonu - takozvane izdajnike socijalizma "nije bilo preporučljivo". Pored toga su radovi Misesa i Langea na češki bili prevedeni i publicirani tek 1968. godine. Mládkovo je pitanje očito htjelo isprovocirati -makar i s vremenskom distancom - plaćanje onog malo prije naznačenog moralnog duga, a vjerojatno i autentičnu informaciju za našu ekonomsku javnost kako je to uistinu bilo s kontinuitetom ili diskontinuitetom šezdesetih godina u odnosu na tridesete godine. Pokušat ću oživjeti pedeset godina stara sjećanja i na te izazove reagirati.
Sigurno je da je pretežni dio čehoslovačkih ekonomista spontano - poučeni iskustvom - dijelio Misesove istine da u nas na poduzetničkom nivou nedostaje ekonomska kalkulacija, da na potrošačkom tržištu ne dolazi do maksimiranja potrošačevog užitka (već i zbog toga što su stope poreza na promet bile samovoljno diferencirane) i da ni jedno ni drugo ne može biti drugačije uz ekonomski neracionalne relativne cijene. Također je i kritika von Hayeka, da centralni planer ne raspolaže detaljnim informacijama za odlučivanje o naturalnim pokazateljima proizvodnje i potrošnje zato što se agregiranjem informacije osiromašuju, bila većini poznata i prihvaćana. S obzirom na pozitivno (opisno-analitičko) obilježje Misesovih i Hayekovih radova dovoljno je to samo neutralno konstatirati. Lange je pak imao i normativne ambicije, razvijao je razmatranja o socijalizmu kako bi se oslobodio svoje nesposobnosti da racionalno alocira resurse. A tu već imamo s čime polemizirati. Recimo s time, zašto cijena treba poprimiti parametarsko obilježje tek time što će je potvrditi i njeno korištenje u računovodstvenoj evidenciji zahtijevati centralni organ. Pritom sam Lange pretpostavlja da će se do te ispravne cijene doći metodom pokušaja i pogrešaka izmjenama na vrhovima trokuta ponuda-potražnja-cijena, dakle zapravo kopijom metode kako funkcionira tržište. Nameće se tako pitanje, nije li onaj centralni organ suvišan, a na kraju krajeva i pitanje zašto zapravo Lange izravno, eksplicite ne računa sa socijalizmom na bazi tržišta. Ovi djelomični prigovori imaju međutim danas samo akademsko značenje.
Temeljnim smatram nešto drugo. Spoznaje iz sudjelovanja u Šikovoj ekonomskoj reformi dovele su me do zaključka da je bilo ne samo logično, nego i za uspješnost poduhvata važno, što misaonim izvorom za koncipiranje izmjena sistema šezdesetih godina nije bila diskusija iz tridesetih godina, nego duboka analiza funkcioniranja centralno planskog sistema, precizna dijagnoza disfunkcija u njegovom konkretnom obliku u kojemu je sistem postojao u relevantnom razdoblju pedesetih i šezdesetih godina. Konstatiranje cjelokupnog spektra slabosti sistema, prema tome kompleksnost analize, bila je glavna deviza. A upravo to mi je nedostajalo kod Langea i u cjelokupnoj diskusiji iz tridesetih godina.
To se izražavalo naročito u pretjeranom naglasku na efikasnost alokacije, kao profilirajućem defektu sistema centralnog planiranja, iza kojeg naglaska osjećam upravo tu okolnost, da je efikasnost alokacije svojevrsna kičma neoklasične ekonomije. Nasuprot tome se podcjenjuje značaj što ga u sistemu centralnog planiranja ima interna neefikasnost, što je opet zrcalni odraz činjenice da se neoklasična ekonomija obračunava s internom efikasnošću prihvaćanjem opće pretpostavke da firma samorazumljivo, bez dvojbi, minimizira kvantum ulaganja (inpute) za određene rezultate (outpute), odnosno da maksimira rezultate uz data ulaganja, tako da ne dozvoljava moguće promašaje ukoliko je riječ o internoj efikasnosti. Pretpostavlja da ne postoje. Diskusija tridesetih godina o socijalizmu ostaje na tom neoklasičnom terenu. Štoviše, s pomakom što upućuje (miriše) na naivnost. I dok neoklasična ekonomija općenito izvodi pretpostavku maksimalne interne efikasnosti u tržišnoj ekonomici iz maksimiranja profita ( ne sasvim realistički kako pokazuju uvidi s pozicije institucionalne ekonomije), Lange se oslanja - uz nepoznavanje kako se ponaša poduzeće u planskoj ekonomici - na to da (citiram) "centralni planski ured mora narediti menadžerima proizvodnih pogona da bi proizvodni faktori kao i raspon proizvodnje trebali biti kombinirani tako da se minimiziraju prosječni troškovi proizvodnje." Takva općenita "naređenja" bi čehoslovačko poduzeće iz pedesetih godina bezbrižno ignoriralo, budući da je takvih naređenja tu već bilo. A tko bi ih za to bio u stanju kontrolirati iz centra?
Konačno i svoju stožernu temu - efikasnost alokacije - razmatra Lange u dva pravca sasvim pojednostavljeno. U isto je vrijeme prenosi u kontekst socijalističke planske ekonomike kao čisto mikroekonomski fenomen (kao, dakle, spontano formirajuću ravnotežu između ponude i potražnje za pojedinim dobrima), ignorirajući pritom stvarnost da su zapravo temeljni grijesi u realnom socijalizmu činjeni sasvim neovisno o relativnim cijenama. Posredstvom čisto naturalnog poimanja plana provodio se koncept socijalističke industrijalizacije, investicijska sredstva su putem državnog budžeta bila redistribuirana u pravcu kvantitativnog razvoja teške industrije (na račun modernizacije postojećih pogona iz kojih su sredstva bila oduzimana, često uključivo i amortizaciju), u tom su pravcu bili sa značajnim dijelom totalitarne manipulacije prebacivane radna snaga, čim veći obim proizvodnje čelika, ugljena, elektriciteta i teškog strojarstva imajući pečat osnovnog ekonomskog cilja. Već je i samo razmišljanje planskog aparata degeniriralo toliko, da se "sretna budućnost" planerima javljala kao funkcionalno zavisna od maksimalnog obima proizvodnje čelika. Nezaboravan je ovaj iskaz šefa sektora dugoročnih perspektiva u Državnoj planskoj komisiji: "Dajte mi u jednu ruku čelik, a u drugu energiju i učinit ću vam od govna blagostanje." To je rekao kolegiju Državne planske komisije nekako oko 1963. kad je branio perspektivu godišnje proizvodnje čelika za Čehoslovačku za razdoblje do 1980. u količini od 25 milijuna tona. A drugo, i tamo gdje je alokacija uistinu mikroekonomski fenomen, smatra Lange dostatnim racionalizaciju relativnih cijena, kao da ništa ne naslućuje o tome da interesi i ponašanje socijalističkog poduzeća nisu zasnovani na tome i da bi se onda shodno njima odlučivalo i upravo tu tražilo put za svoju uspješnost.
Preći ću sada na izlaganje u kom je smislu u nas reformska misao od kraja pedesetih i u šezdesetim godinama bila kompleksnija, a time i plodonosnija za koncipiranje realnih izmjena sistema u usporedbi s diskusijom tridesetih godina. Molim čitaoca za razumijevanje da mi ni godine[2] ni vrijeme ne omogućuju širu refleksiju velikog obima literature iz toga razdoblja i da se oslanjam uglavnom na vlastita sjećanja. U prvoj fazi ću razmatrati tri glavna hendikepa čehoslovačke ekonomike, u kojima su se iskazivale konstrukcijske manjkavosti sistema, a zatim ću preći na dublje uzročne korijene, dakle ka konstrukcijskim manjkavostima sistema samog.
2. Glavni hendikepi čehoslovačke planske ekonomike
Počinjem s greškama protiv efikasne alokacije, premda im sa stanovišta formiranja misaone osnove reforme šezdesetih godina i izbora njenog vremenskog slijeda pridajem manji značaj nego dvama daljnjim hendikepima. Ovaj će sud postati uvjerljivijim tek iz daljnjeg teksta o konstrukcijskim manjkavostima sistema i k njemu ću se vratiti. Sada ću, međutim, spomenuti jednu relevantnu, ali malo poznatu okolnost. U šezdesetim se godinama u prestižnim američkim ekonomskim časopisima objavljuju pažnje vrijedni članci koji kritiziraju jednostranu orijentaciju ekonomske znanosti na alokacijsku efikasnost i zanemarivanje značenja drugog tipa efikasnosti, koji je od teorije bio štoviše toliko zapostavljen da se tek u šezdesetim godinama za njega tražio naziv: Hurwicz o tome raspravlja kao o "hruščovljevskoj", Leibenstein kao o X-efikasnosti, Cyert i George je nazivaju interna efikasnost (taj se termin održao). Pritom je niz autora pokazao da u realnim ekonomijama interna efikasnost ima značajniju ulogu od alokacione. Primjerice, Leibenstein svoj članak završava ovako: "Podaci pokazuju da su u pretežnom broju slučajeva prinosi postignuti rastom alokacijske efikasnosti trivijalni, dok su prinosi što ih može dati rast X-efikasnosti često značajni." (Allocative Efficiency vs. X-efficiency", American Economic Review, June 1966.)
Konačno, imali smo i hendikep nekoordiniranosti ekonomike. Sastav asortimana proizvodnje "nije se poklapao" s kompozicijom potreba. Obje veličine su same za sebe bilo bitno veće umjesto uzajamnog prožimanja. Centralne naturalne bilance nisu mogle ići do nužnih detalja, a bile su često dodatno izravnavane nerealističkim "učvršćivanjem" svojih stavaka. A poduzeća su proizvodila ono, što im je odredio plan, kad su ga ostvarivali imali su mir, pa se istraživanjem potražnje i adaptacijom na nju nisu trebali opterećivati. Teret opisane nesuglasnosti proživljavali su s velikom mrzovoljom svi ljudi kao finalni potrošači kad su morali tražiti umjesto da kupuju, kad su došli do nečega tek nakon x-tog pokušaja, ponekad posredstvom poznanika, ponekad su odustajali i ništa nisu kupili ili su kupili nešto što je barem donekle, približno bilo po njihovom ukusu ili želji. Diskreditacijski i politički efekt ovdje je očigledan. S čisto ekonomskog gledišta bile su, međutim, ozbiljnije posljedice za proizvodnu sferu u kojoj je nekoordiniranost nametala improvizacije, narušavala ritam proizvodnje, izazivala otpuštanja radnika, kad se čekalo "dok dovezu cigle, a nakon toga se čistilo gradilište". Svjetski priznati mađarski ekonomist Janos Kornai označava socijalističku ekonomiku - upravo zbog opisanih pojava - kao deficitarnu. Prednost dajem - barem za čehoslovački primjer pedesetih i šezdesetih godina - obilježju nekoordinirana ekonomika, zato što je sa šupljinama u zadovoljavanju potražnje (a također time izazvanim nedobrovoljnim novčanim uštedama stanovništva) koegzistirao fenomen nadnormativnih ili neprodanih zaliha, obim kojih je bio značajan, pri čemu ni sistemske nestandardne akcije likvidacije nadnormativnih zaliha nisu bile od pomoći.
3. Konstrukcijske manjkavosti sistema centralnog planiranja
Oblikom izlaganja htio bih isto tako barem u osnovnom prikazati kako je u vremenskom slijedu rasla spoznaja o manjkavostima sistema, ali također i izići u susret danas možda većinskom čitaocu, koji nije imao mogućnost poznavati funkcioniranje centralnog planiranja iz vlastitog iskustva.
U dvadesetim godinama je u staljinskom stilu centralnom planiranju pripisana vjera (nepotvrđena praksom što je slijedila) da će od eksploatacije oslobođeni radnici, pa stoga i proizvodne jedinice u društvenom vlasništvu, raditi, odnosno funkcionirati što je moguće bolje, uz motivaciju da to vodi napretku cijeloga društva, državi radnika i seljaka, pa ljudi zapravo rade "za sebe". (Moguće je da je tu iluziju djelomice imao i Lange.) Čehoslovačka je, međutim, uvezla početkom pedesetih godina iz SSSR sistem u kojemu se, u međuvremenu, sistemu planiranja pridodao sistem zainteresiranosti za ispunjavanje i premašivanje plana. Slavu, premije i veća očekivanja za napredovanje u karijeri mogli su očekivati oni koji su ispunjavali i premašivali planske pokazatelje. U prvom razdoblju, dok se poduzeća nisu naučila "u tome snalaziti", bio je sistem zainteresiranosti možda i plodonosan. Ali se je počeo degenerirati usporedo s time kako su poduzeća prikupljala iskustva i modificirala svoje ponašanje u pravcu svoje uspješnosti. Budući da je bruto proizvodnja bila taj glavni pokazatelj, prema kojemu se prosuđivalo "ispunjavanje i premašivanje", poduzeća su usvajala trikove na koji način iskazani obim umjetno povećavati (makar i inače bespotrebnom kooperacijom). U raspravama se tražio umjesto bruto proizvodnje pokazatelj koji će bolje odolijevati manipulacijama, ali je rasprava dovršena i pomaknuta do dubljih pitanja već člankom Komende i Kožušníka - da u tom pravcu put ne vodi. Defekt sistema je naime počinjao već od toga da ocjenu o tome da li je poduzeće dobro ili loše daje nadređeni državni organ na temelju ispunjavanja od njega zadanih pokazatelja (kakvi su to pokazatelji trebali biti je sporedno i nije imalo velikog smisla tražiti ga), a ne kupac time što će proizvod kupiti i za njega platiti novcem (i u tome je ono jezgro problema).
Dolazimo ovdje do dublje dijagnoze. Izvrnutost sistema centralnog planiranja je već i u tome što aktivira parcijalne interese koji u većoj ili manjoj mjeri usmjeravaju ponašanje poduzeća protiv općedruštvenih interesa. Tržišni sistem je pak u svojoj historijskoj genezi bio formiran upravo parcijalnim interesima koji prirodno vode do općedruštvenog interesa ( s ogradama dakako, koje međutim za naglašavanje kontrasta s planskim sistemom možemo zanemariti). Analizirani sistemski defekt započinje upravo od toga da je poduzeće objekt centralnog upravljanja, a ne samostalan subjekt, odgovoran za svoje privređivanje. Slikovitije rečeno: u slučaju sistema centralnog planiranja poduzeće "služi" nadređenim organima i, pruži li mu se prilika s njima dogovarati, nastoji minimizirati teret toga služenja, a u slučaju tržišnog sistema "služi" onome tko kupuje njegove proizvode, pa, budući da utršci odlučuju o njegovoj vlastitoj uspješnosti, nastoji služiti što je moguće bolje.
Namjera da se stvori subjektivitet poduzeća tražila je da odnos prema državnom budžetu nema više-manje karakter slučajnog, a u pojedinim slučajevima diferencijalnog rezidua, nego zakonom ustanovljene dužnosti. Subjektivitet poduzeća se mora iskazati i adekvatnim uređenjem njegovih organa. Za mala poduzeća, kojima može upravljati jedna ili nekoliko ličnosti, računalo se sa privatnim, eventualno i zadružnim vlasništvom. Za poduzeća s većim brojem zaposlenih računalo se pak s oblikom akcionarskog društva (ponajprije kod učešća stranog kapitala), ili sa samoupravom, pri čemu bi se njena kompetencija ograničila na imenovanje i opoziv managementa (koji bi u potpunosti odgovarao za operativno djelovanje poduzeća), odobravanje perspektivnih izgleda poduzeća i njegove završne račune.
Bitno novi položaj poduzeća tako bi opravdao pretpostavku da će poduzeće fleksibilno prilagođavati svoju proizvodnju strukturi potražnje, a kao rezultat također i uvjerenje da se na poduzetničku sferu može prenijeti rješavanje problema koordiniranja ekonomike. Ako je promjena sistema trebala biti dovedena do konzistentne cjeline, morala je sadržavati i igrom ponude i potražnje slobodno formirane cijene, koje na taj način po prirodi stvari poprimaju parametarsko obilježje. Sada se mogu vratiti razlozima zbog kojih problem alokacijske efikasnosti u ranijem tekstu nisam stavljao na prvo mjesto ukoliko je riječ o akutnosti rješavanja. Može se reći da će se za nju stvoriti pretpostavke tek promjenom načina osiguranja koordinacije i tome adekvatnom promjenom ponašanja poduzeća.
Takva je bila misaona osnova za jedan od ključnih normativnih polazišta reforme šezdesetih godina: rehabilitirati subjektivitet poduzeća. Konzistentno s time bilo je dakako nužno nanovo koncipirati i ulogu centralnih organa. Oni ne smiju narušavati subjektivitet poduzeća postavljanjem direktivnih pokazatelja, njihova se uloga mora pomjeriti na razinu nosioca ekonomske politike, dominantno fiskalne i monetarne, u prelaznom razdoblju reforme i politike formiranja sistema, a prema potrebi i posebne politike potpore (npr. proeksportne, koje podržavaju nauku i istraživanje, koje omogućavaju odabranim segmentima proizvodnje da prevladaju hendikep naslijeđene nekonkurentnosti i slično). Organi države se nadalje moraju brinuti o tehničkoj infrastrukturi, a ponajviše kultivirati institucionalnu infrastrukturu, shvaćenu kao funkcionirajuću pravnu državu.
Drugo ključno polazište reforme ticalo se parametrijskog okruženja unutar kojega će poduzeće biti postavljeno. Da bi shvatili relevantnu misaonu genezu moramo se vratiti u pedesete godine. U vezi s ranije opisanom diskusijom o pokazatelju bruto proizvodnje njenom je temom postao i dublji problem degeneracije dijaloga između centra i poduzeća. U logici sistema centralnog planiranja dijalog je imao svoje opravdanje zato što je ublažavao deficit informacija što su centru bile potrebne za svoje odluke. Međutim se ozbiljan sistemski defekt razvijao iz toga, što je dijalog o planskim brojkama postepeno degenerirao u pogađanje u kojemu je centar nametao zahtjevni nivo pokazatelja (visoki proizvodni zadaci, štedljiva dodjela materijala i financijskih sredstava, naročito onih za plaće), dok su se poduzeća borila na oba područja za obrnuti iskaz pokazatelja (Z. Šulc govori o obrnutom minimaxu). A u toj su uzajamnoj borbi poduzeća većinom uspijevala iskoristiti svoju informacijsku prednost (L. Mlčoch to označava kao izokrenutu piramidu).
Već se krajem pedesetih godina realizirala tzv. Rozsypalova reforma o kojoj se može reći da je bila refleksija upravo na onu problematičnu stranu dijaloga. Njegova je reforma ostajala na osnovama centralnog planiranja, u toj je logici htjela zadržati dijalog, ali je nastojala očistiti ga od protudruštvenog ponašanja poduzetničke sfere. U okviru sastavljanja petogodišnjih planova trebali su se od pokazatelja formirati dugoročni (obavezni za pet godina), ali za pojedinačna poduzeća diferencirani normativi zainteresiranosti poduzeća, iskazujući procente udjela iz dobiti za formiranje fondova premija ili za sitne investicije, o korištenju kojega (udjela) bi zatim poduzeće imalo pravo odlučivati. Međutim je ostala praksa da financijska sredstva od utržaka, umanjena za troškove, a u Rozsypalovoj reformi i za dotiranje spomenutih fondova, ulaze u državni budžet. Petogodišnja obaveznost normativa trebala je isključiti svakogodišnje nadmudrivanje o pokazateljima. Nade se nisu ispunile, prilikom formiranja godišnjih planova poduzeća su masovno nametala korekcije normativa. Uz takav pritisak sistem se nakon pet godina obaveznih diferenciranih normativa de facto urušio i potiho je napušten. Poučena Rozsypalovom reformom, odlučila se Šikova skupina za koncept za sve jedinstvenih davanja (doprinosa) u državni budžet (kao postotni doprinos na dobit ili bruto dohodak i kao postotni doprinos na fond osnovnih sredstava), nivo kojih bi bio određivan u skladu s aktualnom financijskom situacijom. Budući da se stanje državnog budžeta po prirodi stvari moglo mijenjati, nije se mogla garantirati nepromjenjivost stopa doprinosa. Dakako da se doprinosi nisu mogli izvoditi iz planskih pokazatelja, što je bilo u suglasnosti i s ranije opisanom orijentacijom ka subjektivitetu poduzeća. U kontekstu sa subjektivnošću poduzeća temeljno je, međutim, to što se odnos između poduzeća i državnog budžeta pomaknuo od koncepcije "uz određene uvjete poduzeće može dio zadržati za svoje raspolaganje, ali ostatak ide u državni budžet" (Rozsypalov tim) ka koncepciji "dio bezuvjetno mora dati u budžet, a sve mu je ostalo na raspolaganju" (Šikov tim).
Zanimljivom epizodom postao je spor o jedinstvenoj obavezi doprinosa, koja je (razumljivo) izazvala interesno motiviranu averziju planera. Oni su bili u stanju sagledati posljedice od plana neovisnih jedinstvenih doprinosa upravo za sudbinu centralnog direktivnog planiranja.
Gore sam pisao o kretanju ka parametarskoj cijeni, ali i jedinstveni doprinosi imaju parametarsko obilježje. Poduzeće na njih ne može utjecati da bi tim putem poboljšalo rezultate svog privređivanja. Uz ta dva stožerna elementa parametarskog okruženja još su tu krediti i dotacije. Kredit će poprimiti svojstvo parametra jednostavno - striktno nametnutim povratkom, što ni izdaleka u starom sistemu nije bilo samorazumljivo. Da bi se i dotacije što je moguće više približile obilježju parametričnosti, moraju financijski organi što dosljednije definirati uvjete koji subjektima dozvoljavaju da ih zatraže i da u svakom pojedinačnom slučaju za dodijeljenu dotaciju ugovorom fiksiraju njenu privremenost i naročito obavezu vodstva poduzeća da postignu precizno specificirane efekte.
Temeljni smisao parametrijskog okruženja je kultiviranje poduzetničkog ponašanja, njegova usmjeravanja na uspješnost poduzeća, na sposobnost proizvodnje roba i usluga koji su potrebni i da budu maksimalno efikasni (u smislu interne i alokacijske efikasnosti), a na drugoj strani da se isključi njegova orijentacija na dogovaranje sa centralnim organima. Ali nije to ipak jedini smisao. Ocijenimo još dva daljnja značajna kontrasta nasuprot sistemu centralnog planiranja. Prvi se tiče toga, da je već sama jezgra sistema, u centru izrađeni plan raspisan poduzećima, generirala konflikt interesa tako da je morao biti opremljen dodatkom - sistemom zainteresiranosti. On, međutim, ne samo da nije ispunio nade u rješavanje konflikta interesa, nego ih je štoviše produbljivao. Nasuprot tome, sistem koji se oslanjao na subjektivitet poduzeća i parametarsko okruženje ima već u svojoj biti ugrađen prostor za uvažavanje interesa poduzeća koji onda prerastaju i u općedruštveni interes. Drugi kontrast se tiče fenomena efikasnosti. U sistemu centralnog planiranja najviše što se moglo uraditi jeste prosuditi da je efikasnost određenog poduzeća viša od efikasnosti drugog poduzeća s istim proizvodnim programom (prema naturalno mjerenoj produktivnosti ili troškovima za istovjetni proizvod). Neracionalne cijene nisu omogućavale procjene o efikasnosti izvan proizvodnih grupacija. U sistemu sa subjektivitetom poduzeća i parametrijskim okruženjem vrijedi pak, da što je poduzeće efikasnije, tim je bolja dohodovna pozicija, tako da financijska situacija poduzeća postaje općim mjerilom efikasnosti, primjenjivim za poduzeća bilo koje grane. Nije, međutim, riječ samo o prosuđivanju efikasnosti. Bitnije je u tome da efikasnije poduzeće ima i pretpostavke za svoju ekspanziju. Ta je u direktivnom sistemu najviše, i na uštrb alokacijske efikasnosti, zavisila koliko je poduzeće bilo spretno u dijalogu sa centralnim organima dogovoriti sredstva za ekspanziju.
4. O nekim širim okolnostima
Osjećam potrebu unijeti nešto više jasnoće u genezu misli o parametarskom okruženju, sa stanovišta da je već spomenuti Janos Kornai iznio gotovo identičnu misao pod nazivom tvrdo budžetsko ograničenje. Navedimo njegovu definiciju. Doprinosi i dotacije funkcioniraju prema poduzeću kao tvrda budžetska ograničenja ukoliko su jednostrano određena od centralnih organa, a budžetsko ograničenje postaje mekšim u mjeri u kojoj je poduzeće u stanju utjecati na doprinose i dotacije i ukoliko nije strogo prinuđeno vraćati kredit. Kad je riječ o parametričnosti cijena, Kornai računa s njihovom tržišnom determinacijom. Možemo stoga konstatirati identičnost definicije oba pojma. Određenu razliku možemo uočiti ukoliko je riječ o pretpostavljenim učincima. Kornai zaključuje da meko budžetsko ograničenje oštećuje efikasnost (u ovome je dakle potpuna podudarnost s konceptom parametrijskog okruženja), ali i da je također uzrokom deficitarne ekonomike. Ovaj mu stav samo uvjetno prihvaćam kao istinit. Da, ali samo uz pretpostavku da dotacije ili ustupci u obaveznim doprinosima ne budu takvog obima da bi stvarali stanje inflacije i da stoga nisu kompenzirani uskraćivanjem drugih budžetskih izdataka. Kornai je ipak u pravu i u tvrdnji kad omekšavanje budžetskog ograničenja ocjenjuje kao odstupanje od Sayovog čvrstog principa da potražni potencijal svakog subjekta mora biti limitiran obimom od njega realizirane ponude (u suvremenoj ekonomici je, međutim, modificirano ulogom fiskalne politike i bankarskog sektora), tako da je uz meko budžetsko ograničenje stanovita tendencija ka razvoju inflacije generirana.
Godine 1970. objavio sam članak koji je parametarsko okruženje stavio u opticaj. Kornaiov članak The Soft Budget Constraint, u kojemu definira meko budžetsko ograničenje, objavljen je 1986. godine, ali se taj fenomen javlja već i u njegovoj knjizi Economics of Shortage, koja je objavljena 1980. godine. Za plagijatorstvo ne mogu biti sumnjičen, a za Kornaia to, razumljivo, kategorički odbacujem (ne samo zato što je moj članak bio objavljen nakon mog izbacivanja iz Ekonomskog instituta ČSAV, onda i beznadno zapostavljen, a parametarsko okruženje ponovno je oživio L. Mlčoch u svojim analizama ponašanja poduzeća s kraja 1980.-h godina). Ove činjenice navodim iz drugog razloga. Zanimljivo je kako model centralnim planom upravljane ekonomike, primijenjen u raznim zemljama, trpi od sličnih defekata i neovisno je o samome sebi (u ovom slučaju u Čehoslovačkoj i Mađarskoj) iznenađujuće slično ocijenjen, čak i do normativnih polazišta.[3]
Druga napomena ima aktualni kontekst. Postanimo svjesni da jedno veliko zlo suvremenosti, umjetno napuhane cijene državnih narudžbi, nemaju obilježje parametarskih cijena. U njihovoj pozadini nisu nikakve neosobne snage, na obim partnerskim stranama se promiču čisto lični interesi. Cijene obuhvaćaju i određeni nevidljivi dodatak (formiran na račun državnog budžeta), koji služi kao izvor obogaćivanja osoba. Pravnih osoba, ako je riječ o firmama isporučiocima i fizičkih osoba kao zaposlenika državnog aparata (postoje, međutim i primjeri kada dio dodatka odlazi u stranačke blagajne). Pridati cijenama, o kojima je upravo riječ, obilježje parametričnosti težak je zadatak. U datom slučaju to moraju osigurati pravna i politička kultura.
5. Zaključak
Možda mi je uspjelo pokazati da je Šikova ekonomska reforma bila utemeljena na široko zasnovanoj analizi cijelog niza manjkavosti (defekata) postojećega sistema, što je omogućilo formuliranje svestrane palete promjena i njihovu povezanost u konzistentnu cjelinu. Diskusija o socijalizmu iz tridesetih godina bila je s tog stanovišta shvaćena prilično suženo, pa stoga nije mogla poslužiti kao ishodište sistemskih promjena. Toliko sa stanovišta sadržaja reforme šezdesetih godina.
Ali imamo ovdje (možda?) i proceduralno stanovište. Reformske novine morale su se provoditi nasuprot otporu državnih organa i protiv nastojanja političkih struktura za očuvanjem sigurnosti statusa quo, koji je međutim bio nagrižen sve jasnijim signalima da ekonomika ne funkcionira kao što bi se željelo, pa da s time treba "nešto" uraditi. A ako je to "nešto" bilo konkretizirano argumentacijom sličnoj ovome što je izloženo u tekstu, polazilo se dakle od niza u javnosti učestalo navođenih "negativnih pojava", nada za ostvarivanje reforme bila je neusporedivo veća nego kad bi - slikovito rečeno - reformatori išli ka zgradi CK KPČ pod transparentom "za socijalističku ekonomiku". Pritom su subjektivitet poduzeća i parametarsko okruženje de facto otvarali vrata ka tržišnoj ekonomici.
Doc. Ing. Otakar Turek vanjski je suradnik Instituta evropskih integracija, NEWTON College, a. s. (op.ur.)
Literatura i izvori:
1. Cyert, R. M.: George, K. D.: Competition, Growth and Efficiency, The Economic Journal, 3/1969.
2. Hurwicz, L.: Conditions for Economic Efficiency of Centralized and Decentralized Structures. In:Value and Plan. G. Grossman, Berkeley, 1962.
3. Komenda, B., Kožušník, Č., Některé základní otázky zdokonalení soustavy řízení socialistického národního hospodářství, Politická ekonomie, 3/1964.
4. Kornai, J.: Mad'arský reformní proces: vize, naděje a skutečnost. Ekonomický ústav ČSAV, Ekonomické vědy v socialistických zemích, 3/1998. i 5/1988.
5. Lange, O.: O ekonomické teorii socialismu, Vědecké informace EÚ ČSAV, 3-4/1968.
6. Leibenstein, H.: Allocative Efficiency vs. "X-efficiency". American Economic Review, June 1966.
7. Mises, L.: Ekonomická kalkulace v socialistické pospolitosti. Vědecké informace EÚ ČSAV 3-4/1968.
8. Mlčoch, L.: Chování československé podnikové sféry. Výzkumná publikace č. 348, Ekonomický ústav ČSAV, 1990.
9. Šulc, Z.: Stručné dějiny ekonomických reforem v Československu (České republice) 1945-1995. Studie Národohospodářského ústavu Josefa Hlávky, 3/1996.
10. Turek, O.: Proč nediferencovaný odvod z hrubého důchodu. Hospodářské noviny, 33/1964.
11. Turek, O.: Proč jednotné odvody. Rudé právo, 12. a 14.7. 1966.
12. Turek, O.: Ceny - klíčový problém nové soustavy řízení. Hospodářské noviny, 3/1966.
13. Turek, O.: Ke studii V. Klause "Úvod do zkoumání inflace v československé ekonomice". Politická ekonomie, 5/1970.
14. Turek, O.: Závislost důchodu na efektivnosti, parametrické prostředí a ekonomická reforma. Politická ekonomie, 7/1970.
15. Turek, O.: Alternativní přístup k teorii firmy. Ekonomický ústav ČSAV, Informační publikace č. 214/1988.
16. Turek, O.: Výkonnost ekonomického systému a sociální pohodlí Politická ekonomie, 8/1989.
17. Turek, O.: Má se teorie firmy zajímat o X-efektivnost? Politická ekonomie, 6/1990.
[1] Tekst objavljen u češkom časopisu "Scientia et Societas", broj 3, 2010.
[2] Samo uzgred spominjem: u vrijeme kada je ovaj svoj rad pisao Ota Turek je već imao 83 godine (primjedba prevodioca).
[3] Otakar Turek prvi je ekonomist u tadašnjim socijalističkim zemljama koji je u studiji "Alternativni pristup teoriji firme" razrađivao problematiku tzv. "mekog" i "tvrdog" budžetskog ograničenja. Studija je od velikog značenja za razumijevanje trajno aktuelnih dilema u formuliranju posebnog segmenta ekonomske teorije - teorije firme. Ta je njegova studija objavljena u zagrebačkom časopisu "Naše teme", broj 9, 1988., str. 2160-2203. (op. prevodioca)
[4] Tim pojmom ("razdoblje normalizacije") označava se period od 1968./1969. godine (intervencija snaga Varšavskog pakta) do prevrata 1989. godine ("Baršunasta revolucija, tj. pad dotadašnjeg režima i socijalnog uređenja). (op. prevodioca)