U siječnju ove godine na snagu je stupio novi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, a jedna od krucijalnih novosti koje se njime uvode obuhvaćena je člankom 8. u kojem se ističe: "Poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika, osim stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, integrativnih radionica i zaštitnih radionica, dužni su zaposliti, na primjerenom radnom mjestu prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima, određeni broj osoba s invaliditetom, ovisno o ukupnom broju zaposlenih radnika i djelatnosti koju obavljaju."
Obveza kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom ne odnosi se na novoosnovanog poslodavca, i to najduže 24 mjeseca od dana početka rada. Poslodavci koji ne ispunjavaju obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom moraju platiti novčanu naknadu.
U Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek", u sklopu kojega rade (i) osnovna i srednja škola za slijepe i slabovidne, polaznici se osposobljavaju praktički samo za dva zanimanja – telefonist i administrativni tajnik - a telefonske centrale danas odumiru
Kvote su preciznije određene pravilnikom koji je, uz još nekoliko drugih pravilnika koji predstavljaju provedbene akte ovog zakona, donio ministar rada Mirando Mrsić u travnju ove godine, a svi stupaju na snagu 1. siječnja 2015. godine. Konkretno, od iduće godine svi poslodavci će imati obvezu zapošljavanja osoba s invaliditetom sukladno kvotama koje su propisane pravilnikom, dok će oni koji se ne pridržavaju kvota plaćati novčanu naknadu u visini 30 posto od minimalne plaće za svaku osobu s invaliditetom koju su bili dužni zaposliti. Isto tako, poslodavci koji zapošljavaju više osoba s invaliditetom od propisanih kvota bit će nagrađeni.
Kako poboljšati zapošljavanje osoba s invaliditetom, i posljedično postići njihovu integraciju u društvo, desetljetna je borba niza udruga u Hrvatskoj. Ovaj bi zakon mogao u tome pomoći, naravno, ako se bude primjenjivao sukladno intenciji zakonodavca, i ako poslodavci ne budu zloporabljivali njegove pozitivne poticaje.
Jedna od udruga koja je vrlo aktivna u promoviranju, zaštiti i poticanju zapošljavanja osoba s invaliditetom je Hrvatski savez slijepih, koji je 2011. godine počeo provoditi program "Zaposlenje kruna integracije slijepih". Program financira Ministarstvo socijalne politike i mladih, a predviđeno je da traje tri godine. "Cilj je programa, s jedne strane, podizanje radnih kompetencija i konkurentnosti slijepih na otvorenom tržištu rada, a s druge senzibilizacija javnosti, odnosno potencijalnih poslodavca za upoznavanje sa stvarnim mogućnostima i potencijalima slijepih", rekla je Andreja Veljača, voditeljica programa. Dosad je napravljena jedinstvena baza podataka slijepih osoba – članova udruga koji su tražitelji posla, promo materijali, TV spotovi, letak, brošura i knjiga "Slijepi na poslu u Hrvatskoj". Održan je i edukacijski seminar u Premanturi, u Istri, na kojem se radilo na podizanju radnih kompetencija slijepih, pisanju životopisa, intervjua s poslodavcem i razvoju komunikacijskih i prezentacijskih vještina.
Na području grada Zagreba djeluje Udruga slijepih Zagreb, koja je ovog proljeća na IPA IV fond EU-a kandidirala projekt "Poboljšanje pristupa tržištu rada osobama s invaliditetom". Tim smo povodom razgovarali s tajnikom udruge mr. sc. Goranom Denisom Tomaškovićem i psihologinjom Laticom Mirjanić.
Latica Mirjanić ističe da je najveći problem pri zapošljavanju slijepih i slabovidnih osoba zastarjeli program obrazovanja. Naime, u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, u sklopu kojega rade (i) osnovna i srednja škola za slijepe i slabovidne, polaznici se osposobljavaju praktički samo za dva zanimanja – telefonist i administrativni tajnik. Telefonske centrale danas praktički odumiru pa se telefonisti koji izađu iz Centra Vinko Bek mogu eventualno zaposliti u call centrima, koji se pak sve više okreću telefonskoj prodaji, što je sasvim drugačije radno mjesto od radnog mjesta telefonista, s nizom specifičnosti i potreba. Mnogi se slijepi i slabovidni tomu ne mogu prilagoditi jer za takav rad nisu obučeni pa je i to dodatni otežavajući faktor u njihovom zapošljavanju.
Za zanimanja maser i fizioterapeut, što bi slijepi i slabovidni itekako mogli raditi, nema obrazovanja prilagođenog njima, već se sve svodi na pohađanje tečajeva u otvorenim učilištima
Naglašava i potrebu da se nastavnici slijepe/slabovidne djece koja pohađaju "običnu" školu dodatno obuče za rad s njima, kao i da ih se poduči brajici: često se događa da slijepi/slabovidni đaci budu ispitivani samo usmeno, jer je tako lakše i njima i nastavnicima, što praktički znači da iz škole izlaze – nepismeni.
Za zanimanja maser i fizioterapeut, što bi slijepi i slabovidni itekako mogli raditi, nema obrazovanja prilagođenog njima, već se sve svodi na pohađanje tečajeva u otvorenim učilištima. A i kad polože takav tečaj, zapošljavanje je opet problem - Tomašković navodi i slučaj jedne njihove članice fizoterapeutkinje, koja je molbe za posao poslala u gotovo sve veće medicinske ustanove u Zagrebu, no posao nije dobila. Pozitivna diskriminacija u njenom je slučaju ostala samo pojam na papiru.
Ističu i simptomatičan slučaj koji se dogodio ni manje ni više nego u – Hrvatskom saboru. Naime, jedan je član njihove udruge ondje bio zaposlen kao telefonist na centrali i ove je godine trebao u mirovinu. Iz Udruge su poslali upit je li moguće da se to radno mjesto sačuva, jer telefonska centrala Sabora neće biti ukinuta, i da se namijeni slijepoj/slabovidnoj osobi te se tako omogući njeno zapošljavanje. Odgovor su čekali duže vrijeme pa su se obratili izravno Uredu za opće poslove Sabora. Ravnatelj Ureda Zvonko Matišić odgovorio im je da se zbog zabrane daljnjeg zapošljavanja to radno mjesto ne može predvidjeti za novog radnika, pa ni slijepog/slabovidnog, jer je princip po kojem funkcionira zapošljavanje u tom Uredu "dvoje naprama jednome": dvoje zaposlenih odlazi, jedan novi se zapošljava. Ono jedno nedostajuće radno mjesto kani se popuniti – outsourcingom. Naravno, time se znatno umanjuje mogućnost da na to radno mjesto dođe slijepa/slabovidna osoba.
U Saboru se nedostajuće radno mjesto kani popuniti outsourcingom, čime se znatno umanjuje mogućnost zapošljavanja slijepe/slabovidne osobe
Gospodarska kriza u državi posljedično je izazvala niz otpuštanja, a među njima na "listi za odstrel" nerijetko budu i slijepe/slabovidne osobe, kao i općenito osobe s invaliditetom, vele Tomašković i Mirjanić. One su tada u još nepovoljnijem položaju nego zdrave osobe koje dobiju otkaz, jer su im mogućnosti za pronalaženje novog zaposlenja vrlo, vrlo skučene. Jedan od modusa za - barem privremeno - zapošljavanje slijepih/slabovidnih osoba jesu i javni radovi, jer su njihova primanja tijekom tih radova sufinancirana u stopostotnom iznosu, no problem je što su oni ograničenog, unaprijed definiranog trajanja pa to nije rješenje za problem (ne)zapošljavanja.
"Slijepa osoba mora biti dvaput sposobnija od videće osobe da bi konkurirala za neko radno mjesto, a kad i dobije posao, mora se dvostruko više dokazivati", kaže Tomašković. "Članovi su nam nerijetko znali dojavljivati i o zloporabama koje provode neki poslodavci – budući da je država poslodavcu poticaje za prvu godinu rada osobe s invaliditetom isplaćivala odjednom, događalo se da bi oni pokupili poticajna sredstva i nakon nekoliko mjeseci uručili otkaz radniku zaposlenom putem tih poticaja", ističe Tomašković.
"Našim smo projektom htjeli postići i da se postojeća radna mjesta modificiraju za osobe za invaliditetom, kao i da se testiranja za posao prilagode slijepim osobama, što danas nije slučaj", kaže Mirjanić. Navodi da primjerice u Njemačkoj postoji cijelo tržište rada za slijepe i slabovidne osobe, kao i općenito osobe s invaliditetom, te da su one ondje itekako radno vrijedan dio društva.
Da bi se stvari pomaknule s mrtve točke ponekad je potrebno samo malo više sluha, a manje birokracije. Primjer tomu je jedan njihov član, koji je završio studij predškolskog odgoja. Studij je upisao još kao videća osoba, no za njegova trajanja polako je gubio vid. Kad je diplomirao već je bio slijep. U potrazi za poslom u struci odlučio je javiti se u nekoliko predškolskih ustanova ne bi li odradio godinu dana kao "mrsićevac", za 1 600 kuna mjesečno.
Gospodarska kriza izazvala je niz otpuštanja, a na "listi za odstrel" nerijetko budu i slijepe/slabovidne osobe, kao i općenito osobe s invaliditetom
U jednom su ga vrtiću primili, no tijekom procedure za ulazak u državni program stažiranja komisija Agencije za odgoj i obrazovanje zaključila je da on ne može samostalno obavljati posao predškolskog odgojitelja te da mu Agencija ne može dati privolu da se zaposli u sklopu ovog programa jer bi u tom slučaju država "trebala zaposliti još jednog odgojitelja da mu pomaže". Nakon takve odbijenice mladić je odlučio podvrgnuti se vještačenju kojim je trebalo procijeniti može li on samostalno raditi taj posao. Nalaz vještačenja bio je pozitivan, a uz to su u predškolskoj ustanovi napravili i program po kojem bi on mogao bez problema raditi. No, uzalud.
U ovom se slučaju javlja i problem prekvalifikacije. Naime, sustav obrazovanja koji je prilagođen slijepima i slabovidnima ne nudi zanimanja kojima oni mogu biti konkurentni na tržištu rada, a ako završe srednju školu ili fakultet te steknu neko drugo zanimanje, ne mogu se zaposliti. Prekvalifikacijom u neko od zanimanja u kojima bi eventualno imali veće šanse za dobivanje posla možda bi se nešto moglo promijeniti, ali tu se javlja vječni problem – tko će to platiti.
Razgovarali smo i s mladim članom Udruge slijepih Zagreb, visoko slabovidnim Hrvojem Katićem, dvadesetsedmogodišnjakom koji je vrsni (naravno, samouki) informatičar i sudjelovao je u nekoliko projekata kojima je bio cilj olakšati slijepima funkcioniranje u moderno doba. Jedan od njih je Oculi, aplikacija za pametne telefone uz pomoć koje slijepi i slabovidni mogu slati poruke, telefonirati i surfati internetom. Aplikaciju je osmislio FER-ovac Tomislav Tenodi, a dizajn je djelo također studentice Petre Zorić. Hrvoje je bio "tester" ove aplikacije i njegovim je primjedbama ona dodatno poboljšana.
"Informatikom se bavim već 11 godina, ali sve što znam o tome naučio sam sâm. Školovao sam se u Beku za telefonista, no posao u struci nisam mogao dobiti. Problem je u tome što zanimanje telefonist odumire, a u programu za školovanje slijepih nije ništa izmijenjeno već desetljećima. Danas kada telefonist ode u mirovinu telefonska se centrala zatvara i sustav prebacuje na modernije načine za uspostavu takvog, telefonskog komuniciranja. A ljudi se i dalje školuju za nešto što ne postoji", kaže Hrvoje.
Hrvoje Katić: "Primijetio sam da mladi od 14 do 18 godina uopće nisu senzibilizirani za probleme slijepih i slabovidnih osoba; ako nekoj slijepoj osobi zatreba pomoć, oni joj je vrlo rijetko pruže"
"Slijepih informatičara je malo, fali ih, ali postojeći sustav ne nudi obrazovanje za to traženo zanimanje. Od moje se generacije nitko nije zaposlio kao telefonist. Usto, u Beku srednjoškolci ne dobivaju dovoljno informacija da bi se kasnije mogli upisati na neki fakultet ako to žele. Primjerice, na satu informatike u Beku profesorica nam je kao zadatak zadala da pretipkavamo skriptu iz informatike. I to je bilo sve što smo radili. Nitko mi u vrijeme kad sam upisivao srednju školu nije rekao da posla za telefoniste jednostavno – nema.
Drugi je veliki problem i to što nam poslodavci ne žele pružiti priliku, imaju predrasude prema slijepim osobama i prerano nas ocijene nesposobnima. Volio bih da je to drugačije, da nam omoguće barem da odradimo probni rok pa da onda odluče hoće li nas zaposliti ili ne. Društvo i dalje ne vjeruje da smo mi sposobni bilo što raditi", veli on.
Goran Denis Tomašković: "Slijepa osoba mora biti dvaput sposobnija od videće osobe da bi konkurirala za neko radno mjesto, a kad i dobije posao, mora se dvostruko više dokazivati"
Na pitanje što bi trebalo učiniti da se takva percepcija društva promijeni, odgovara da videće osobe treba više obrazovati o tome kako funkcioniraju osobe koje su slijepe i slabovidne.
"Videće osobe bi trebale biti što više uključene u ono čime se mi bavimo, u naše radionice, edukacije, općenito rad udruga slijepih. Smeta mi kad me netko žali, ali neću to zamjeriti nekome tko nije upućen, ljude treba obrazovati. Primijetio sam da mladi od 14 do 18 godina uopće nisu senzibilizirani za probleme slijepih i slabovidnih osoba; ako nekoj slijepoj osobi zatreba pomoć, oni joj je vrlo rijetko pruže. Puno će nam češće pomoći neka starija osoba. I to je problem, jer što će biti u budućnosti s takvim generacijama koje nitko ne odgaja da treba pomoći onome tko je u slabijoj poziciji od njih? Oni uče da takve situacije izbjegavaju, a ne da nekome tada pomognu. Na ulici okreću glave od nas, kao da nas se boje. I kako onda očekivati da postanemo i ostanemo ravnopravni članovi društva?", zaključuje Hrvoje.
"Želimo modernu televiziju"
Vidljivost i integracija osoba s invaliditetom u društvo može se u nekim segmentima postići i relativno malim "zahvatima" u postojeće javne institucije, pa tako i Hrvatsku radioteleviziju.
Udruga slijepih Zagreb krajem rujna predstavila je kampanju "Želimo modernu televiziju", kojom žele pokrenuti javnu raspravu za prilagodbu televizijskih i filmskih sadržaja slijepima, slabovidnima, gluhima i nagluhima. Projekt je otpočeo u siječnju 2014. godine, a u njemu sudjeluju, uz zagrebačku udrugu koja je koordinator, i Udruga gluhih i nagluhih Primorsko-goranske županije, Udruga slijepih Istarske županije, Udruga gluhih i nagluhih Osječko-baranjske županije te Udruga slijepih Međimurske županije.
Podršku im pruža Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, a u sklopu zagovaranja snimljen je i videospot, čiji je redatelj Damir Čučić.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Socijalna pravda" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
