Brojnima kino, televizijskim i novinskim mjestima obilježavanja 100. obljetnice rođenja Federica Fellinija, svoj je obol dalo i jedno scensko – plesna predstava Felliniana, prema koreografiji, režiji, kostimografiji i oblikovanju svjetla Monice Casadei, a u izvođenju šestero plesača Compagnije Artemis Danza iz Parme: Michelle Atoe, Mattije Molinija, Terese Morisano, Christiana Pellina, Danila Smedilea i Alessije Stradiotti, koje je splitska publika ugostila 7. kolovoza 2020. na Sustipanu, u sklopu 66. Splitskog ljeta.
Iako je Felliniana na domaćem prostoru prvi ovogodišnji scenski hommage redateljskom klasiku, u autoričnom je opusu već četvrti; prethodili su mu Notti Felliniane, I Bislacchi i Fellini's Road. Felliniana s navedenim naslovima dijeli mnoge sličnosti u konceptualnom, koreografskom i likovnom aspektu; no premda su Casadeina autorska svježina i originalnost prilično ograničenog dijapazona, sagledane isključivo kroz aktualno djelo – kao jedino s kojim se do sada predstavila hrvatskoj publici – sasvim su dostatne unutar postavljenih ciljeva.
A oni su nepretenciozni, i uglavnom svedeni na pitku, humorističnu i dopadljivu adaptaciju Fellinijevog opusa – naravno, samo određenog dijela, i samo njegovih određenih karakteristika. Autorica razloge i inspiraciju svojega tematskog odabira pronalazi u nekolicini biografskih poveznica s redateljem: rođenje i odrastanje u Romagni, poznanstvo s njegovom suprugom Giuliettom Masinom te sponu s cirkuskim svijetom. Upravo zahvaljujući posljednjem, predstavom dominiraju karikaturalne, ekstravagantne, gotovo klaunovske osobnosti prenaglašene mimike i geste, što je istaknuto i kostimima upadljivih boja i dezena.
Autoričin koreografski vokabular nije pretjerano inventivan, ali je zato vrlo širok, zahvaljujući čemu tijekom sat vremena trajanja uspješno izbjegava bilo kakva ponavljanja, a što prilično rijetko uspijeva i kreativnijim autorima. Začudni ili izvrnuti dojam često postiže duhovitim i/ili ironičnim sagledavanjem nekih klasičnih vrijednosti, poput ljubavnog, društvenog ili poslovnog uspjeha, ali i sáme baletne umjetnosti, koju također tretira kao puku cirkusku točku – svojevrsnu pokaznu vježbu gipkosti, okretnosti i snage – pokazujući to likom balerine koja izvankontekstualno (bez ikakvog odnosa s drugim likovima ili paralelnim zbivanjima) i gotovo se diveći sama sebi, do unedogled izvodi grand fouettés en tournant ili développé à la seconde, odnosno stoji u pozi attitude en dedans i slično.
Usto, kao i u većini svojih koreografija, povremeno ubacuje gimnastičke i akrobatske elemente (Casadei se dugo vremena bavila ritmičkom gimnastikom), dok poveznicu s filmskim medijem i odabranim opusom najčešće postiže citatima, gegovima, mozaičnom dramaturgijom te usporenim i zamrznutim pokretima, odnosno slikama; a prije svega plesnom, melodioznom i atmosferičnom glazbom Nina Rote.
Predstava je podijeljena u dva dijela – prvi je više revijalan i plesan, a drugi više dramski i pantomimski – te prema kraju konstantno raste, dobrim dijelom zahvaljujući i čvršćoj i jasnijoj dramaturškoj níti, koja je u drugom dijelu znatno naglašenija. Velike zasluge za cjelokupnu upečatljivost imaju, dakako, i plesači, koji nisu snažne scenske osobnosti, ali su tehnički i ekspresivno izvrsno odgovorili postavljenim zahtjevima, te iskričavom i ludičkom interakcijom učinili da ta cjelina bude više od zbroja dijelova.
Generalno, Felliniana je zabavna, osebujna i dojmljiva predstava, kojoj svojevrsno mjesto zabune predstavlja jedino naslov jer neminovno asocira na jednog od najistaknutijih predstavnika neorealizma, a što se konceptualno i sadržajno ničim ne daje naslutiti. S druge strane, i ne mora, jer je dovoljno općenit da može predstaviti samo po jedan element nekih od opozicijskih sastavnica Fellinijevog autorskog svijeta, kako ih u Filmskoj enciklopediji navodi Ante Peterlić: svijet cirkuskog spektakla, ali ne i svijet pragmatične društvene prakse; groteskne, ali ne i sentimentalne tonove; ironiju, ali ne i nostalgiju. Ukratko, Casadei je iz Fellinijevog opusa ekstrahirala sve opore razine egzistencije, a od preostalih montirala autorski prepoznatljiv i zanatski respektabilan slatki život.
