Libanon, preko čijih se leđa u pravilu prelamaju bliskoistočna suparništva, rano je uvučen u sirijske sukobe. Prvo, kada su njegovim teritorijem krenuli kanali šverca oružjem i infiltracije raznoraznih plaćeničkih grupa. Drugo, kada su se njegove inače podijeljene političke elite dodatno sukobile oko suprotstavljanja ili podrške Asadovu režimu u Damasku. Treće, kada su Saudijci aktivirali svoje libanonske klijente.
No konce sirijske političke krize koja je zahvatila Libanon, a neposredno prijeti i Jordanu, potežu svaki na svoju stranu drugi regionalni i izvanregionalni igrači - od regionalnih su najaktivniji Turska, Izrael, Katar, Saudijska Arabija i Iran, a tek u drugom ešalonu Egipat, Irak i Ujedinjeni Arapski Emirati; od izvanregionalnih igrača najvažniji su SAD i Rusija. Svi ostali su voljni sljedbenici ili statisti.
Libanonske nevolje
Libanonsku situaciju je pogoršao masovni priljev sirijskih izbjeglica, najviše prema sjeveru zemlje, zatim u dolinu Beke, pa u Bejrut i manje na jug. Prema oblasti Tripolija na sjeveru bježali su uglavnom i još bježe suniti. Preko ove oblasti su išli glavni kanali infiltracije džihadista i drugih prema Siriji. Tu su se lokalci podijelili na anti-Asadovce i pro-Asadovce, i između njih je došlo do sukoba.
Libanonski šijti su većinsko stanovništvo doline Beke i zbog toga je ova bila glavnom destinacijom sirijskih šijtskih i alauitskih izbjeglica. Zahvaljujući Hizbulahovim lokalnim milicijama autocesta što spaja Damask sa Bejrutom ostala je uglavnom prohodnom za normalan promet. Tom su cestom u pravcu sirijskoga glavnoga grada posljednjih mjeseci vozili kamioni-cisterne sa dizelom i benzinom. Međutim na tom su putu "nepoznati napadači" ubili jednog oficira iranske Republikanske garde koji se je vraćao sa nekakvoga zadatka u Siriji.
Sam je Bejrut sa svojim multikonfesionalnim stanovništvom okupljalište bolje stojećih sirijskih izbjeglica svih vjera koji po lokalnim kavanama bistre politiku. Cijene najamnina stanova su vrtoglavo porasle.
U vjerski podijeljenom gradu Sidonu južno od Bejruta zaoštrili su se odnosi između lokalnih sunita i šijta.
Prema posljednjim podacima UN-ova komesarijata za izbjeglice u Libanon je pristiglo preko 400 000 Sirijaca, što je blizu 10 posto od ukupnog stanovništva
Prema posljednjim podacima UN-ova komesarijata za izbjeglice u Libanon je pristiglo preko 400 000 Sirijaca, što je blizu 10 posto od ukupnog stanovništva; u prvom tjednu ovoga travnja 12 000 novih. Mikatijeva je vlada od međunarodne zajednice za njihovo zbrinjavanje tražila 370 milijuna dolara, ali je odaziv do sada bio slab.
U vrijeme prosperitetnih godina mnogi su Sirijci svih sekti nalazili posao u Libanonu, najviše kao sezonski radnici na poljoprivrednim imanjima domaćih zemljoposjednika. Tvrdi se da im se je broj u žetvenom periodu znao popeti i do nekoliko stotina tisuća. Od prije dvije godine Libanon više nije destinacija jeftine sirijske radne snage. Neki od onih što se nisu vratili i tu se zadržali postali su izbjeglicama. Zabilježeno je i više slučajeva "osvete" nad tim jadnicima zbog Libanonaca što su poginuli ili bili zarobljeni u Siriji.
U Siriji se na strani pobunjenika bori i izvjestan broj libanonskih sunita. Neke se njihove grupe bore pod zastavom ekstremističke Al-Nusre, koja je ovih dana javno izjavila lojalnost Al-Kaedi. Borački sastav četiri Al-Nusrine brigade - Džund Al-Šam, Ahrar Al-Šam, Ansar Al-Šariah i Al-Fadžr - regrutiran je navodno uglavnom iz redova libanonskih islamista i palestinskih izbjeglica. Ima i arapskih džihadista iz Libije, Tunisa i Egipta. Na strani vladinih snaga se bore Hizbulahovi milicionari. I jedni i drugi izgleda operiraju u zonama s one strane zajedničke granice, gdje su Hizbulahovci preuzeli ulogu režimske vojske. Režimsko ih je zrakoplovstvo u više slučajeva štitilo iz zraka. Tvrdi se da je nekoliko bombi palo i sa ove strane granice. Hizbulahovi milicionari su navodno od sirijskih snaga sigurnosti preuzeli i zaštitu džamije Prorokove unuke Saide Zeinab u Damasku koja je bila izložena napadima sunitskih ekstremista. Razlog Hizbulahove javne podrške Asadovu režimu je u prvom redu strah od jačanja snaga libanonskih islamista povezanih sa sirijskim Muslimanskim bratstvom i ekstremističkom Al-Nusrom koji su sirijske sukobe pretvorili u sektaški rat protiv šijta i alauita. Ukoliko ovi preuzmu vlast u Damasku, mogli bi svoje oružje okrenuti protiv Hizbulaha u Libanonu.
Gubitnici i dobitnici
Rat u Siriji i politička nestabilnost u regiji narušili su varljivu ravnotežu između dva suprotstavljena libanonska politička bloka koju je sa mukom i uz mnoge kompromise održavala Mikatijeva koalicijska vlada. Sa sektaški podijeljenom vojskom nije bila u stanju čuvati kontinentalne i morske granice zemlje, smirivati sukobe što su izbili na sjeveru zemlje u i oko Tripolija, niti sprečavati šverc oružja i infiltraciju plačenika prema Siriji.
Nadžib MikatiEkonomski položaj većine stanovnika je pogoršan. Nezaposlenost je porasla, a konkurencija izbjeglica na tržištu rada vrši pritisak na primanja zaposlenih lokalaca. Inflacija koja je između 2007 i 2010 bila svega 3 posto, porasla je 2011 na 6 posto, a ove se godine predviđa 10 posto. Smanjena je kupovna moć stanovništva. Rast NBP koji je u godinama prosperiteta 2007-2010 iznosio 8,5 posto, smanjio se 2011 na 2 posto, 2012 na 1,5 posto, a očekuje se da ove godine neće iznositi više od 0,5 posto. Libanonska je ekonomija u osnovi rentijerska. Počivala je na bankarskim uslugama i turizmu, uz doznake bogate dijaspore koje su 2009 dostigle 8,2 milijarde dolara a sada se istanjile. Bogati turisti iz arapskih zemalja kojima je do prije dvije godine Libanon bio omiljena destinacija prestali su dolaziti; prešaltali su se na Cipar i Tursku. Presahnule su direktne inozemne investicije. Vlada je ostala bez dobroga dijela ranijih fiskalnih prihoda. Stradali su i sektori međunarodnoga prometa i izvoza. Pogoršali su se i odnosi između pripadnika raznih sekti zaposlenih u državnim institucijama. Jedino je bankarski sektor profitirao sa bijegom kapitala iz Sirije i sa sirijskim financijskim transakcijama kojima se zaobilaze sankcije što su nametnute Asadovu režimu. Profitirali su i libanonski posrednici koji prodaju krijumčareno oružje sirijskoj opoziciji.
najib_mikati_pm_lebanon.jpg
Političke polarizacije
Pojednostavljujući libanonske polarizacije, tu se jedna drugoj suprotstavljaju dvije heterogene političke koalicije - grupacija tzv. "8 marta", koja je 2011 godine kumovala stvaranju Mikatijeve vlade "nacionalnog jedinstva" što se je nedavno osula sa dezertiranjem nekih svojih članica, i grupacija "14 marta". U prvoj su bile dvije šijtske stranke, Hizbulah i Amal, plus kršćanski Slobodni patriotski pokret bivšeg generala Aouna; u drugoj su se oko sunitskoga pokreta Saada Haririja "Budućnost" i maronitske Stranke libanonske falange-Kataeb okupile snage tradicionalno suprotstavljene Hizbulahu i Siriji.
saad-hariri.jpg
Mnogi iz Mitakijeve vlade "nacionalnog jedinstva" bili su nezadovoljni njegovim upravljanjem zemljom. Najkritičniji su tvrdili da je u čineći koncesije koaliciji "14 marta" i tolerirajući soliranja njezinih kadrova u u državnim institucijama, posebno u vojsci i snagama sigurnosti, u praksi donosio odluke od kojih njegov prethodnik Saad Hariri uzdržavao. Krizu vlade je formalno izazvao Džumblat, predstavnik druza sa svojim zastupnicima u parlamentu koji je kao i više puta ranije pretrčao na drugu stranu. No pravi je razlog bio što su se Hizbulahovi ministri i njihovi saveznici u vladi usprotivili namjeri premijera Mitakija (sunita) da produži mandat šefu Snaga unutrašnje sigurnosti generalu Al-Rifiju (sunitu) koji je trebao biti umirovljen. Sa ranijim još uvijek nerazjašnjenim ubojstvom generala Al-Hasana (također sunita), šefa policijske obavještajne službe, sunitski pokret "Budućnost" je ostao bez svoja dva najmoćnija predstavnika u državnim institucijama.
Drugi uzrok političke krize koja je dovela do Mikatijeve ostavke je izglasavanje prijedloga "kršćanskoga izbornog zakona" u jednom odboru parlamenta. Tu su se neočekivano udružili zastupnici Slobodnog patriotskog pokreta i Kataeba, dakle dvije najznačajnije kršćanske stranke koje inače pripadaju suparničkim političkim taborima, i preglasali ostale. Tako je minirana ranija odluka istog parlamenta da budući izborni zakon bude usvojen konsenzusom predstavnika svih sekti. Najkritičnije prema tom prijedlogu su bili prvaci Haririjeve "Budućnosti". Nije bilo načina da parlament u svom punom sastavu ratificira taj kontraverzni prijedlog, a usprotivio mu se je i predsjednik republike Slieman.
Izložen proturječnim pritiscima, Mitaki je podnio ostavku. Saudijci su navodno imali svoga kandidata za budućeg premijera kojega je gurao i Hariri. No, barem tako tvrde bejrutski mediji, taj bi zaoštrio libanonske sukobe i bio neprihvatljiv koaliciji "8 marta". Sa neizvjesnostima ishoda sadašnjeg rata u Siriji i sa eskalacijom sektaških sukoba u Iraku, Amerikancima nikako ne bi odgovarale dodatne komplikacije u Libanonu. Zato su navodno Saudijci i Hariri reterirali te pristali na kandidaturu Tamama Salama, kojem je predsjednik Slieman povjerio mandat za sastavljanje buduće vlade "nacionalnog konsenzusa".
Tamam Salam
Salam je naravno sunit, jer je mjesto premijera rezervirano za sunite. Naime, prema nepisanom sporazumu libanonskog Nacionalnog pakta iz 1943, premijer vlade mora biti sunit, predsjednik republike kršćanin, a predsjedavajući parlamenta šijt. Kao i njegov prethodnik, Salam je potomak ugledne i bogate sunitske obitelji. Djed mu je bio član parlamenta u vrijeme Otomanskoga carstva, a otac Saeb je između 1952 i 1973 bio šest puta predsjednik vlade. Posredovao je 1982 u postizanju dogovora o evakuaciji Arafata i oružanih palestinskih grupa iz Libanona, a kasnije, kada je bio u samonametnutom egzilu u Švicarskoj, u sporazumu kojim je 1989-90 okončan petnaestgodišnji građanski rat. Bio je vješt taktičar u plivanju libanonskim turbulentnim političkim vodama. Tamam je očito naslijedio porodičnu tradiciju. Otac mu se je povukao iz politike 1992, a umro je 2000. godine.
Valid DžumblatTamam se je od početka bio priključio Haririjevoj koaliciji "14 marta," ali je spadao u njezino umjereno krilo. Zbog toga je bio prihvatljiv Hizbulahu i njegovim saveznicima koji su odlučili "dati mu šansu". Međutim nije im se svidjelo što je Salam svoju prvu tiskovnu konferenciju održao iz kuće odsutnoga vođe "Budućnosti" Haririja, dok mu je uz bok stajao Fuad Siniora, koji ovoga zastupa u zemlji. No pozdravili su riječi što ih je tom prilikom izgovorio - kako će najvažniji zadatak njegove buduće vlade biti "zaštiti Libanon od sukoba što bijesne u Siriji", te "izvući zemlju iz sadašnjih podjela i političke fragmentacije".
walid_jumblatt.jpg
Salam se osvrnuo i na izbore koji bi se trebali održati u šestom mjesecu o.g., te upozorio da bi mogli biti odloženi ukoliko se ne prevladaju sadašnje nesuglasice oko izbornoga zakona. "Svjestan sam da živimo u osjetljivim vremenima - završio je svoje kratko izlaganje - nastaviti ću konsultacije sa političkim liderima kako bih mogao sastaviti vladu nacionalnoga konsenzusa".
Namjera mu je izgleda formirati tehnokratsku vladu u kojoj ne bi bile zastupljene političke stranke već u kojoj bi ministarski resori bili dodijeljeni tehnokratima regrutiranim iz najvažnijih vjerskih zajednica. Za sada neizvjesno da li će mu to uspjeti. Zadatak te vlade bi bio pripremiti parlamentarne izbore.
"Prijatelji Sirije", opet
Salam je putovao u Saudijsku Arabiju dva dana prije nego što mu je povjeren mandat. Susreo se je sa Haririjem i sa tamošnjim dužnosnicima, između ostalih i sa šefom saudijske obavještajne službe. Bejrutski mediji pokušavaju dešifrirati razloge saudijskog uključivanja u razrješavanje libanonske političke krize. Zašto su podržali promociju "umjerenoga" Salama? Pojavile su se razne teorije od kojih ću spomenuti samo dvije koje nisu međusobno isključive. Prema prvoj, Saudijce brine razvoj događaja u Siriji gdje su fundamentalisti Al-Nusre koje su oni "nezvanično" podržavali i financirali postali smetnjom otvorenoj zapadnoj vojnoj pomoći sirijskoj opoziciji. O tomu su raspravljali t.zv. "Prijatelji Sirije" na sastanku što se je održao u Istanbulu. Prisustvovali su predstavnici jedanaest zemalja - uz Tursku i SAD, Britanija, Francuska, Njemačka i Italija, dakle NATO-vi "teškaši", a od Arapa - Saudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Jordan i Egipat. Hrvatska se nije ovoga puta ugurala u ovo društvo, a možda nije ni pozvana.
Prema medijskim izvještajima, američki državni tajnik Kerry je ultimativno zahtijevao od sirijske opozicije da ujedini svoje redove i ogradi se od džihadističkih grupa
Prema medijskim izvještajima, američki državni tajnik Kerry je ultimativno zahtijevao od sirijske opozicije da ujedini svoje redove i ogradi se od džihadističkih grupa. To je preduvjet za početak javnih isporuka težeg naoružanja Sirijskoj slobodnoj vojci. Rekao je međutim da će Washington izdvojiti 250 milijuna dolara za uvećane isporuke "ne-ubojite (non-lethal) vojne pomoći" sirijskoj opoziciji. Naravno, nije spomenuo da CIA već mjesecima organizira i posreduje u slanju itekako ubojitog oružja sirijskim antirežimskim snagama koje im se je dostavljalo preko Jordana i Turske. Između ostalih i hrvatskoga oružja koje je sa zagrebačkog aerodroma avionima prevoženo do Amana. Dosta te opreme je završilo u rukama grupa poput Al-Nusre, što Amerikanci sada pokušavaju spriječiti.
Ratoborniji od američkog kolege bio Britanac Hague koji je izjavio da će se njegova zemlja i dalje zalagati kod ostalih članica EU za ukidanje kolektivnog europskoga embarga na isporuke naoružanja sirijskoj opoziciji. Rekao je da isti stav zastupa Francuska iako se je ova u međuvremenu predomislila zbog bojazni da će oružje stići u pogrešne ruke. Njemački ministar vanjskih poslova Westerwelle je rekao kako će njegova zemlja oklijevati sa pružanjem bilo kakve vojne pomoći sve dok se sirijska opozicija "jasno ne distancira od terorista i ekstremista". Talijani, čija je vlada u ostavci, uglavnom su statirali. Turci, Saudijci i Emiraćani su podržali pozive predstavnika sirijske opozicije da im se bez oklijevanja i hitno dostavi oružje kojim bi se srušio Asadov režim, ali se nisu ogradili od ekstremista. Jedan je neimenovani član turske delegacije priznao novinaru portala Al-Monitor da te tri (sunitske) zemlje ne dijele sa Zapadom nepovjerenje prema islamističkim grupama.
Nedavno ustoličeni premijer sirijske oporbe "umjerenih islamista" Gasan Hito je od zapadnih saveznika tražio "kirurške zračne udare" na pozicije režimskih snaga s kojih su tučeni civilni ciljevi. Ranije je predsjedavjući Sirijske nacionalne koalicije Moaz Al-Katib, sada u ostavci, tražio da NATO-ve Patriot rakete raspoređene po turskom teritoriju pruže zračnu podršku snagama oporbe što se bore protiv Asadova režima (praktično zonu "ne-letenja" kakvu je NATO bio nametnuo Gadafijevoj Libiji).
Egipatski ministar vanjskih poslova Amr je predložio da se rješenje sirijskih sukoba traži u pregovorima između režima i opozicije koji bi se vodili u Damasku. Sa time je odstupio od zahtijeva predsjednika Mursija koji se je na ranijem sastanku Arapske lige u Kairu zalagao za Asadovu ostavku kao preduvjetu za početak dijaloga.
Nedavno ustoličeni premijer sirijske oporbe "umjerenih islamista" Gasan Hito je od zapadnih saveznika tražio "kirurške zračne udare" na pozicije režimskih snaga
Uglavnom, istanbulski sastanak "Prijatelja" je završen bez konsenzusa o "legalizaciji", barem među jedanaest prisutnih delegacija, isporuka oružja sirijskoj fragmentiranoj opoziciji. Taj je ishod ponukao generalnog selretara UN-a Ban Ki-Moona da dva dana kasnije zahtijeva obustavu isporuka oružja "svim zaračenim sirijskim snagama". To je učinio u razgovoru sa generalnim tajnikom Arapske lige (AL) Egipćaninom Al-Arabijem i predsjedavajućim AL katarskim premijerom Al-Tanijem. Ovi su mu odgovorili da je panarapska organizacija, primajući u svoje redove Sirijsku nacionalnu koaliciju, istovremeno pozvala sve svoje članove da joj pruže svestranu podršku, uključujući i u oružju.
Ministri vanjskih poslova EU-a su pak poslije istanbulskog sastanka odlučili dozvoliti zemljama-članicama odnosno njihovim firmama uvoziti sirijsku naftu, ali samo onu koju im navodno nudi opozicija, a isto tako ovoj u zamjenu isporučivati ":tehnološke proizvode" (?). Dakle ipak izvoz vojne opreme skrivene iza tog neodređenoga pojma, a naftu bi Europljanima mogli u ime sirijske opozicije isporučivati njezini arapski petrodolarski saveznici. No sankcije EU-a što su ranije podjednako pogađale obje zaraćene strane i dalje će se primjenjivati protiv vlade u Damasku i njezinih firmi.
Zbog oklijevanja Amerikanaca i protivljenja više europskih saveznika, ministri su reaktivirali tzv. Ženevski plan od prošle godine koji je bio dogovoren sa Rusima, prema kojemu bi se dijalogom dvije sirijske sukobljene strane postigao dogovor o formiranju prijelazne (dakle koalicijske vlade, iako taj termin nije korišten) koja bi pripremila slobodne izbore. No problem je što se Rusi tada nisu složili, a ne slažu se ni danas, sa zahtjevom Zapada da prije početka dijaloga Bašar Al-Asad odstupi sa vlasti i ne bude uključen u buduće političke aranžmane. Ne znam da li su saveznici iza zatvorenih briselskih vrata razgovarali o manjku kredibiliteta sirijske razjedinjene opozicije koju podržavaju, ali i to je problem kojega ne mogu ignorirati.
Libanonski Hizbulah i oko njega
Vraćam se sada drugoj teoriji o motivima novoga saudijskog uključivanja u rješavanja libanonske političke krize. Navodno su tek nedavno shvatili da su u istočno-sredozemnom podmorju otkrivene ogromne rezerve prirodnoga plina i nafte kojima oni nemaju pristupa. Te se protežu i uz libanonsku obalu. Kada bi umjesto sadašnje netrpeljivosti prema Hizbulahu sa njim uspostavili nešto kooperativnije odnose to bi moglo koristiti i njima i Libanonu. Mogli bi se sa svojim kapitalom uključiti u eksploataciju i pumpanje tih sredozemnih energetskih resursi prema Europi, a mogli bi u perspektivi do libanonske obale dovesti i vlastite izvozne cjevovode. Ako im to ne uspije, njihova nafta i plin koji se sada izvoze iz Perzijskoga zaljeva, dužim i skupljim putem okolo Arabijskog poluotoka, preko Crvenoga mora i Sueskoga kanala prema europskim potrošačima ovima više neće biti potrebna. Raniji zajednički plan Saudijaca i Kataraca da svoju naftu i plin izvoze preko sirijskih terminala za sada nije izvodljiv zbog pokvarenih odnosa sa Damaskom , a pitanje je kakav će biti konačni ishod sirijskih sukoba.
Taj navodno pomirljiviji stav Saudijaca prema Hizbulahu o kojem nagađaju bejrutski komentatori nikako nije po volji Izraelcima koji ovu šijtsku miliciju povezanu sa Iranom smatraju opasnošću vlastitoj sigurnosti. Slično gledište zastupa i generalni sekretar UN-a Ban Ki-Moon koji je na sam dana početka sastanka "Prijatelja Sirije" izjavio kako "Hizbulahove milicije i dalje operiraju izvan kontrole libanonske vlade". Pozvao se je na "kredibilne izvještaje o umiješanosti Hizbulahovih i drugih libanonskih snaga u sirijsku krizu".
lebanon_israel.jpg
Privremeni predsjedavajući Sirijske nacionalne koalicije, George Sabra, koji je na tom položaju ovih dana zamijenio Katiba, jednako je naoštren protiv Hizbulaha čiji se milicionari upravo bore rame uz rame sa vojnicima sirijskog režima protiv snaga Sirijske slobodne vojske i džihadističkih grupa oko gradića Kusaira na granici sa Libanonom. Preuzimajući dužnost od Katiba, Sabra je uz Bašarov režim označio Hizbulah kao "najvećeg neprijatelje sirijskog naroda".
Sabra je poznati opozicijski tvrdolinijaš i žestoki protivnik režima Hafeza i Bašara Al-Asada u čijim je zatvorima proveo osam godina. Taj se bivši komunista, porijeklom iz jedne pravoslavne obitelji, u tandemu sa "umjerenim islamistom" Gasanom Hitom, nedavno inauguriranim premijerom nepostojeće vlade sirijske opozicije, dobro uklapa u ekipu antirežimskoga "nacionalnog konsenzusa" koju promoviraju Katar i Turska. Ta bi pluralistička ekipa trebala uvjeriti Washington (ali i Tel Aviv) kako sa sirijskom opozicijom ne dirigiraju ekstremne sunitske snage.
Dvojica uglednih libanonskih salafističkih propovjednika, jedan iz Sidona a drugi iz Tripolija, digli su također uzbunu protiv Hizbulaha i uopće protiv šijta, pod čiju kapu svrstavaju i sirijsku alautisku vjersku zajednicu iz koje je potekao Bašar Al-Asad. Jedan od njih je objavio fetvu (vjersku uputu) kojom je pozvao sve istinske muslimanske (sunitske) vjernike da se idu pridružiti borcima sirijske opozicije. Mnogi su to već ranije učinili.
Najblaže rečeno - čudna anti-Hizbulahova fronta, gdje su se s jedne strane našli Izraelci, Amerikanci, sirijski opozicionari i zadrti libanonski sunitski propovjednici, a sa druge, gle iznenađenja, Saudijci, koji pokušavaju sa tim istim Hizbulahom uspostaviti neki modus vivendi u Libanonu, dok u Siriji i dalje "nezvanično" financijraju Al-Nusru i druge ekstremne sunitske grupe. Pošto su Saudijci zajedno sa Emiraćanima također alergični na Muslimansko bratstvo, sa nepovjerenjem odbijaju katarsko-tursku formulu "umjerenog islamizma" za Siriju, koju predstavlja Hito udružen sa "ljevičarem i ateistom" Sabrom. Njihov je favorit na čelu Sirijske nacionalne koalicije bio Katib, bivši imam centralne džamije u Damasku. Iz istih razloga podržavaju Mahmuda Abasa, predsjednika Palestinske uprave i "sekularnoga" Fataha protiv islamističkoga Hamasa.
Vojna oprema i oružje
Amerikanci su prvenstveno zainteresirani za sigurnost Izraela kojemu prijete, barem tako tvrde, uz Iran i Hizbulah, i ekstremističke sunitske grupe iz Sirije. Iste prijete Jordanu. Protive se prelijevanju sirijskih sukoba u Libanon i Jordan, Zato su zainteresirani za očuvanje njihove stabilnosti. Kada je riječ o Libanonu našli zajednički jezik sa Saudijcima, Ovi su zbog vlastitih prije svega ekonomskih interesa tu barem za sada bili "konstruktivni" i spriječili zaoštravanje tamošnjih sektaških sukoba.
U Turskoj, Jordanu i Emiratima se pripremaju intervencionističke vojne snage, a u prve je dvije već spremna logistička infrastruktura
Nedavno imenovani američki državni tajnik (ministar) za obranu Chuck Hagel je već bio u Turskoj, a trebao bi još ovoga tjedna posjetiti Rijad, Ujedinjene arapske emirate, Egipat, Jordan i Izrael. Prema New York Times-u - zadatak mu je "finalizirati dogovore o velikim isporukama oružja" Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim arapskim emiratima, dok će u Izraelu "razgovarati o američkoj vojnoj pomoći, o slanju oružja sirijskoj opoziciji i o Iranu". Prema istom dnevniku, vrijednost američke vojne pomoći Izraelu biti će najveći do sada i dostići će ove godine tri milijarde dolara. Na prodaji oružja Saudijcima i Emiraćanima Washington će pak pazariti 7 milijardi dolara. Odlično za američku vojnu industriju. Napominjem da su ove dvije petrodolarske monarhije ove godine već ugovorile sa Britanijom i Francuskom kupovine borbenih aviona i helikoptera, a Saudijska je Arabija i inače najveći američki klijent koji sa tim plaća savezništvo sa Washingtonom. Katar pak kupuje blindirane automobile od Njemačke.
Hrvatski MORH je konkurirao za isporuku 65 oklopnjaka tipa AMV 8x8 Emiratima koje je prethodno naručio od tvornice Đuro Đaković, koja ih proizvodi po licenci finske tvrtke Patria. Prema Jutarnjem listu cijena te isporuke bi iznosila oko 150 milijuna dolara. No posao je propao kada je finska tvrtka protestirala zbog nekorektnog postupka hrvatske strane. Navodno Finci već dvije godine pokušavaju prodati veću količinu vlastitih oklopnjake istim kupcima što bi bio posao vrijedan 600 milijuna dolara.
Ni jednoj od gore spomenutih zemalja tolike količine vojne opreme i naoružanja nisu potrebne za vlastitu obranu. Doduše, Hagel je izjavio kako se sa tim isporukama "šalje jasna poruka Iranu". Čitav je Arabijski poluotok pod vojnom zaštitom SAD. Glavni regionalni štab Centralne komande Pentagona je smješten u Kataru, a u Bahreinu je glavna pomorska baza američke Pete flote koja patrolira Perzijskim zaljevom. U Emiratima američke privatne vojne kompanije pripremaju "međunarodne snage", sastavljene navodno od "arapskih dobrovoljaca", spremne na intervencije u bilo kojoj bliskoistočnoj zemlji; ukoliko bude potrebno i u Siriji. Njima je uz vojne formacijam što operiraju pod zastavom Sirijske slobodne vojske ili su na stand-by u Turskoj i Jordanu, potrebna odgovarajuća vojna oprema, koju gore spomenute zemlje kupuju u velikim količinama.
Neizvjesna sutršnjica
Oko Sirije se kao što sam pisao prošloga puta (H-alter, 09/04/2013) igra nekoliko uporednih političkih simultanki u koje je uvučen i Libanon. Izvanregionalni i regionalni igrači vuku poteze kojima pokušavaju ili očuvati ili unaprijediti svoje usko shvaćene nacionalne interese, često u kontrataktu sa saveznicima. Sirijska razjedinjena opozicija bez odlučujuće inozemne vojne podrške nema snage sama srušiti Asadov režim, a njezini saveznici nisu jedinstveni.
Situacija je u regiji ji konfuzna i neizvjesna. Čini se da svi čekaju pojavu nekakvoga Godota kojega nema na vidiku
U Turskoj, Jordanu i Emiratima se pripremaju intervencionističke vojne snage, a u prve je dvije već spremna logistička infrastruktura. Bogate petrodolarske monarhije prikupljaju ogromne količine oružja koje može biti stavljeno na raspolaganje "oslobodiocima" Sirije. I Izrael se priprema. U Turskoj se raspravlja o potrebi uspostavljanja "humanitarnih koridora" na sirijskom teritoriju kojim bi se dostavljala humanitarna pomoć ugroženom civilnom stanovništvu. Zbog Asadovih navodnih prijetnji Jordanu, predlaže se stvaranje "zaštitnoga pojasa" sa sirijske strane zajedničke granice. Tvrdi se da kemijsko oružje, koje su režimske snage navodno već koristile u svojim obračunima sa sirijskom opozicijom, predstavlja smrtnu prijetnju svim susjedima, i tsl.
No, sponzori sirijske opozicije oklijevaju jer se boje da bi ishod njihove otvorene vojne intervencije mogao biti kontraproduktivan. Amerikanci su valjda izvukli neke pouke iz svojih vojnih avantura u Vijetnamu, Afganistanu, Iraku i Libiji. No rat koji sada bijesni u Siriji je koristan za njihovu i vojne industrije njihovih saveznika. S druge strane, nije jasno da li bi uklanjanje Asada omogućilo konstruktivan dijalog sada zaraćenih strana. I što bi se sa izborima postiglo? Nejasno je što će biti sa Libanonom, čak ako Salam uspije sastaviti nekakvu vladu "nacionalnog konsenzusa" kao prijelazno rješenje prema nepoznatoj budućnosti.
Situacija je u regiji je konfuzna i neizvjesna. Čini se da svi čekaju pojavu nekakvoga Godota kojega nema na vidiku.
