Šetnja uz potok je kao film

Sebastian Bogi je student arhitekture koji je na Radionici perivojne arhitekture pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu napravio projekt javne šetnice uz potok Črnomerec na potezu od Medvednice do Save. Projekt favorizira prirodne vrijednosti potoka, nasuprot aktualnim i zastarjelim odredbama GUP-a koji taj važni dio zagrebačke zelene i plave infrastrukture gotovo u cjelosti poništava planovima nadsvođenja za potrebe izgradnje prometnice. Ta se odredba GUP-a kosi i sa zakonskim propisima koji izričito zabranjuju uništavanje staništa zaštićenih životinjskih vrsta od kojih čak nekoliko obitava upravo uz potok Črnomerec.

O postojećim vrijednostima i mogućnostima za potok Črnomerec za H-Alter govori Sebastian Bogi.

Kakav je prostor uz potok Črnomerec danas?

Svakome je na prvi pogled uočljivo da je prostor potoka neuređen i, usudio bih se reći, sustavno zapušten. Potok je sveden na neuglednu vodotehničku infrastrukturu čime se samo potiče njegova negativna percepcija, a mogao bi biti mnogo više. U zadnjih nekoliko godina donji tok sve češće presušuje, što je vjerojatno posljedica postavljanja velikog cjevovoda duž Fallerovog šetališta, a s vodom nestaje i većina živih vrsta. Šire gledano, prostor uz potok je usitnjen, to jest podjeljen na mnogo malih nepovezanih segmenata te se vrlo teško može percipirati kao fluidna cjelina, što bi za jedan vodotok bilo očekivano. Tome su ponajviše kriva dvije velike nadsvođene dionice, te ograđeni posjed Plive koji posve blokira kretanje duž potoka.Gdje god je to moguće vodotok se naturalizira: ruše se nasipi, ravnaju obale, vraćaju se neka izvorna staništa i stvaraju nova prilagođena urbanom ekosustavu. Potok Črnomerec time postupno postaje os modernog linearnog parka u službi građana, polivalentan javni prostor i katalizator lokalnog razvoja

No, tko se potrudi prošetati duž cijelog toka, vidjet će da potok Črnomerec teče kroz veoma raznolike pejzaže, pravi grad-kolaž: od divljih obronaka Medvednice do bučnih prometnih terminala, od voćnjaka i kukuruzišta do tvornica i nebodera. Šetnja potokom zapravo je bliska filmu jer prolazite kroz niz scena, sastavljenih od kadrova, koje se linearno nižu kroz vrijeme, brzinom vašeg hoda ili bicikla, uz prikriveni narativ o životu i povijesti potoka. U toj analogiji, uvod je prirodni tok kroz park prirode, zaplet je ulazak u naseljeno podsljemensko područje, vrhunac je možda poniranje pod cestu na Remizi, rasplet je ponovno izbijanje na svijetlo na Srednjacima, a kraj je, sasvim prigodno, ušće u Savu.

Kako GUP tretira potok Črnomerec?

Potok je već desetljećima ugrožen Generalnim urbanističkim planom grada Zagreba koji predviđa gotovo potpuno natkrivanje njegova donjeg toka, od ulice Črnomerec sve do Savskog nasipa, kako bi se sagradila nova snažna prometnica. Tramvajska pruga bi spajala Ilicu i Remizu s Horvaćanskom, a sama cesta bi po izvedbi Jarunskog mosta izravno povezala Črnomerec i Arenu Zagreb, to jest Remetinečki Gaj, čime bi postala alternativa Selskoj cesti. Valja naglasiti da je povezivanje sjevera i juga kronični zagrebački problem, aktualan još od izgradnje željezničke pruge.

Međutim, uništavanje vrijednog javnog prostora i ekološke infrastrukture nije rješenje, barem ne više. K tome, revno probijanje novih i širih prometnica neće riješiti ništa, kako nas je Rem Koolhaas još davno naučio na primjeru New Yorka. Koliko sam uspio doznati, cesta iznad potoka Črnomerca po prvi je put ucrtana u Regulacijskom planu Zagreba 1936. godine, od kad se uporno prepisuje u svaki idući plan. Nekad je to možda bila racionalna ideja, dok danas baš i nije. Samo pokušajte na mjestu potoka Črnomerca zamisliti Selsku cestu u punoj kakofoniji jutarnje špice, dodajte još dvije tramvajske pruge i dobit ćete prilično točnu viziju budućnosti kakvu zagovara važeći GUP.

Građanske incijative zatražile su izmjene GUP-a u korist potoka, odnosno traže se alternativna rješenja od onoga koje u potpunosti poništava postojeću vrijednost. Zašto bi potok danas trebalo promatrati drugačije od načina na koji ga gleda aktualni GUP?

Aktualni GUP, među ostalim manama, ima nevjerojatno zastarjeli odnos prema vodenim tokovima. Umjesto ceste i tramvajske linije bez potoka, nudim šetnicu i biciklističku stazu zajedno s potokom, svježim gorskim zrakom, biljkama, životinjama i mnogim javnim sadržajima
Natkrivanje, ili kako se tada govorilo "prelaganje" potoka, urbanistička je praksa ne 20. već 19. stoljeća, koja je u Zagrebu započela s regulacijom Medveščaka, potoka koji je nekoć tekao kroz samo srce grada između Gradeca i Kaptola. Potoci su tada bili tek prepreka razvoju grada, strogo tehnički i sanitarni problem. Do danas se smjenilo nekoliko urbanističkih teorija, da bismo došli do suvremenog ekološkog urbanizma, koji urbana područja sagledava kao integralni dio prirodnih ekosustava, ili kao "novu prirodu". U takvom holističkom sustavu potoci su vrijedan dio ekološke infrastrukture s nizom važnih funkcija: odvodnja oborinskih voda, stabilizacija lokalne mikroklime, strujanje svježeg zraka, održavanje vodenih staništa, podizanje lokalne bioraznolikosti.

Nikad neću zaboraviti kako sam po prvi i do sad jedini put vidio vodomara, odmah uz Zagorsku cestu. Sjedio je točno iznad potoka Črnomerca. Zdravi vodotoci omogućuju prodiranje divljih vrsta duboko u urbanizirani pejsaž, mnogo učinkovitije od drugih, recimo to "suhih" prirodnih koridora. Takav promet biljaka i životinja po mojoj je slobodnoj procjeni nekoliko potencija vrijedniji od automobilskog prometa.

Kakav god potok danas bio, on ima veliku društvenu ulogu za lokalne zajednice, jer u nedostatku boljeg javnog prostora on igra ulogu perivoja, igrališta i šetališta, pogotovo na Trešnjevci. Probijanje jake prometnice na mjestu potoka imalo bi iznimno negativne posljedice na ta, redom skromna stambena naselja i njihove brojne stanovnike. Ukratko, kvaliteta života bi se strmoglavila. Neuspjeh GUP-a je stoga višestruki: svojim kratkovidnim ciljevima uništava prirodno i društveno tkivo grada te ne vidi potencijal javnih ozelenjenih površina.No, tko se potrudi prošetati duž cijelog toka, vidjet će da potok Črnomerec teče kroz veoma raznolike pejzaže, pravi grad-kolaž: od divljih obronaka Medvednice do bučnih prometnih terminala, od voćnjaka i kukuruzišta do tvornica i nebodera

Kakav ste koncept razvili u vašem studentskom radu za trasu potoka Črnomerca?

Možda ironično, moj koncept temelji se na prometnom povezivanju sjevera i juga Zagreba, ali ne klasičnim prijevoznim sredstvima. Umjesto ceste i tramvajske linije bez potoka, nudim šetnicu i biciklističku stazu zajedno s potokom, svježim gorskim zrakom, biljkama, životinjama i mnogim javnim sadržajima. Projekt sam nazvao Plava linija, to jest Blue Line, ne samo zbog vodene crte već i zbog drugih asocijacija, od ZET-a do High Linea.

Potok se tretira kao kralježnica i prva prometnica, prirodni put vode, zraka i živog svijeta. Oko njega se omata druga kralježnica, biciklistička staza velike protočnosti. Na njih se nastavlja puno finija mreža šetnica i sporednih staza koja se spaja sa svim okolnim komunikacijama. Taj prometni sustav spaja dvije za Zagreb najznačajnije prirodne pojave: gorje Medvednica i rijeku Savu. Povezivanjem i sanacijom okolnih javnih prostora stvaraju se perivoji koji na sebe prihvaćaju različite sadržaje ovisno o rubnim uvjetima. Gdje god je to moguće vodotok se naturalizira: ruše se nasipi, ravnaju obale, vraćaju se neka izvorna staništa i stvaraju nova prilagođena urbanom ekosustavu. Potok Črnomerec time postupno postaje os modernog linearnog parka u službi građana, polivalentan javni prostor i katalizator lokalnog razvoja.Potok je potencijalno izvrsno mjesto za nastavu na otvorenom gdje bi se učenici vjerojatno po prvi put susretali s livadnim, vodenim i močvarnim vrstama. Takvu praksu već sad njeguje jedna od osnovnih škola na Črnomercu

Zamislio sam idealnu situaciju u kojoj bi grad već danas odustao od prometnice te bio voljan uložiti ozbiljna sredstva u ekološku infrastrukturu, pogotovo u gradskim četvrtima izvan strogog centra. Možda zvuči utopijski, ali to je u drugim, čak i susjednim zemljama realno stanje.

Na koji se način po karateru i mogućnostima razlikuju tokovi potoka Črnomerca u njegovom sjevernom i južnom dijelu?

Sjeverni, gornji tok Črnomerca je brdski: strm, brz, s mnogo kaskada i slapova, u biti atraktivniji od južnog, donjeg, nizinskog toka. Ilica precizno dijeli potok na ta dva dijela, kao uostalom i čitav Zagreb, jer prolazi po samom rubu savske doline, podno prvog medvedničkog podbrežja. Prostor oko gornjeg toka ima periurbani karakter, što označava miješanje ruralnih i urbanih obilježja: stanovanje, poljoprivreda, komadići očuvane prirode, rjeđa naseljenost, malo sadržaja.

Donji tok potoka je odavno reguliran, to jest kanaliziran u pravocrtno korito. Okolni prostor je urbani i suburbani mozaik, gdje ipak prevladava stambena namjena, uz dosta industrije i infrastrukture. Mogućnosti su tu puno veće iako je potok u lošijem stanju, jer postoji mnogo više potencijalnih korisnika i okolnih sadržaja koji se mogu proširiti ili povezati s potokom. Potok također ima veću vrijednost stanovnicima gusto naseljenih četvrti Trešnjevke (Sjever i Jug) nego stanovnicima sjevernih dijelova Črnomerca koji žive nadomak parka prirode.Biciklističku stazu sam tretirao kao brzu i efikasanu prometnicu, ali opet panoramsku, uzudljivu i zabavnu. Već sad je uzbudljivo spuštati se uz potok od Lukšića do Ilice, biciklom po makadamskom servisnom putu, pogonjen gravitacijskom silom. Spuštanje od Medvednice sve do Save bilo bi jedan poseban doživljaj

Na koji se način mijenja upotreba prostora uz potok ovisno o lokaciji na trasi, godišnjim dobima, dobu dana, vrsti korisnika itd. Čini se da total potoka nudi veliki broj mogućnosti od kojih su mnoge svakodnevne već sad?

Za većinu korisnika potok je danas tranzitna zona, zgodan prečac do posla, škole ili kuće. Ta uloga koja znatno doprinosi mobilnosti već danas je izuzetno važna i s prometnog i javnozdravstvenog aspekta. Žarišta pješačkog prometa su terminali, to jest okretišta Črnomerec i Ljubljanica (Remiza), kojima svakodnevno prolaze tisuće građana. Najveći intenzitet korištenja potoka time korespondira s dnevnim migracijama u jutarnjim i popodnevnim satima. Mnogo rekreativaca koristi staze uz potok kako bi došli do Jarunskog jezera i savskog nasipa, dok s druge strane planinari uz potok kreću prema planinarskom domu Grafičar. Usput, podno Grafičara i rudnika Zrinski izvire Veliki potok, kako se još zove potok Črnomerec u svom gornjem toku.

Lokalni stanovnici koriste potok kao ultimativno šetalište pasa: poljana uz nebodere na Srednjacima čak se neslužbeno naziva Pseća livada. Uz većinu potoka se džogira, pogotovo na sjeveru prema Mikulićima te na jugu prema Savi i Jarunu. Rekreacija tu na žalost prestaje, jer javnih sadržaja gotovo i nema. Duž 8.5 km potoka što teče kroz grad, postoje tek dva dječja igrališta, dva bočališta te jedan mali fitness park. Po zimi se sve dovoljno strme vanjske padine nasipa koriste za sanjkanje, a hrabri klinci hodaju po ledu. Ne spada u javno korištenje, ali smatram dobrim što se na mnogim mjestima očuvala poljoprivreda uz potok: na sjevernim brdima voćnjaci i vinogradi, a na Jarunu posljednja kukuruzišta i povrtnjaci.

Bilo kakve aktivnosti u vodi ne bih preporučio, čujem da se u nju još uvijek ispuštaju fekalne vode. Unatoč tome, živi svijet potoka ipak opstaje i u njemu obitava i nekoliko životinjskih vrsta koje su zaštićene i čija je staništa zabranjeno uništavati. Bilo bi divno da se djeca mogu okupati u bistrom, čistom potoku, ili da entuzijasti mogu pecati. Potok je potencijalno izvrsno mjesto za nastavu na otvorenom gdje bi se učenici vjerojatno po prvi put susretali s livadnim, vodenim i močvarnim vrstama. Takvu praksu već sad njeguje jedna od osnovnih škola na Črnomercu.

Projektom ste potok podijelili u 13 izdvojenih segmenta prema karakteru poprečnog presjeka i drugim karakteristikama. Koje bi izdvojili da imaju osobiti urbani, društveni i drugi potencijal i zašto?

Posebno su važni segmenti uz prometne terminale Črnomerec i Remizu. To su zapravo dvostruki segmenti, gdje sam terminal spaja dva različita poprečna presjeka potoka u cjelinu koja bi se trebala sagledavati odjednom. Oba okretišta su zapuštena i izrazito neugodna ne-mjesta s ogromnim potencijalom, ako ništa drugo zbog golemog broja korisnika koji su svakodnevno primorani njima prolaziti. Pejsažna obnova, povezivanje s potokom i okolnim brownfieldima mogli bi od njih stvoriti prava mjesta i gradske podcentre.Mnogi drugi europski gradovi, od Osla do Barcelone, također revitaliziraju svoje vodotoke, što je ionako u skladu s urbanom politikom Europske komisije, te u širem smislu s načelima održivog razvoja. Zurich je možda prvi krenuo u tom smjeru: on još od ranih devedesetih sustavno obnavlja svoju mrežu potoka, od kojih su neki toliko uski da prolaze kroz gradske ulice kao prorezi u kolniku

S druge strane, jarunski segment ima potencijal povezati ŠRC Jarun i ŠC Mladost umjesto da ih poput zidina razdvaja što je današnja situacija. Oba kompleksa bi imala koristi od veće protočnosti korisnika, kao i građani koji sve intenzivnije koriste taj prostor. Tome treba dodati i ideju da se umjesto planiranog kolnog mosta preko Save sagradi pješačko-biciklistički most, čime bi se koridor potoka produžio sve do Novog Zagreba, točnije zagrebačke Arene i dobio moćnu zaglavnu točku.

U projektu sam umjesto tih segmenata ponudio detaljna rješenja retencije na sjeveru i Srednjaka na jugu, stoga što su to mjesta čija je transformacija realno moguća već danas. Ujedno ona jasno pokazuju zahvate, male i velike, kakvi bi se primjenjivali na ostalim segmentima. Napomenuo bih da se segmenti trebaju izvoditi kao zasebni pejsažni projekti, svaki preko javnog natječaja, kako to dopuštaju gradska sredstva i vlasnički odnosi.

Postojeće rješenje potoka definirano je isključivo s vodozaštitnog gledišta, bez npr. mogućnosti prilaženja vodi kao jednoj od izuzetno važnih i poželjnih kvaliteta. Potok je općenito uglavnom sveden na kanal. U vašem prijedlogu mjestimično predlažete preregulaciju postojećeg toka na način da se potok naturalizira ili kosina obala jednostavno ublaži. Koji potezi su za to najpogodniji, zašto je to dobro i utječu li takva rješenja na smanjenje zaštite od poplava?

Svi vodotehnički zahvati na potoku Črnomercu, od nasipa do retencija, nastali su radi sprječavanja sezonskih bujičnih poplava po kojima su zagrebački potoci bili zloglasni. Potok je trebalo zauzdati, stoga su zahvati posve opravdani, ali danas postoje drukčija i daleko prikladnija vodozaštitna rješenja temeljena na ekološkoj i društvenoj koristi. Danas se kao osnovna mjera zaštite može koristiti postojeća infrastruktura: već postavljeni podzemni cjevovod kojim bi trebao teći natkriveni potok omogućuje preusmjeravanje viška vode iz korita za vrijeme veliki bujica. Time se otvoreni tok oslobađa strogih mjera zaštite, te se mogu uvesti sekundarne mjere: male brane i retencije, naplavne zone za spremanje viška vode, stvaranje zavoja i zahvati u koritu kojima se usporava vodeni tok.

Za takve zahvate su potrebne velike otvorene površine, zato su sva proširenja u koridoru potoka iznimno važna. Naturalizacija vodotoka je samo nastavak tog cjelovitog pristupa fenomenu potoka u urbaniziranoj sredini. Vraćanje nekih izvornih staništa, vegetacije i životinja stabilizira vodostaj te ojačava obale potoka. Jezera, male močvare, meandri i brane svi su odreda atraktivni perivojni elementi koji obogaćuju pejzaž potoka. U konačnici sve to omogućuje neometani pristup vodi.

Koje su razlike u povremenom i stalnom toku i kako se to odražava na život potoka, ali i mogućnosti oblikovanja?

Povremeni tok nastaje za vrijeme velikih kiša i otapanja snijega, a može se opskrbljivati i podzemnom vodom iz izvora. Kao prilično nestabilni sustav ne može podržavati složena vodena i vlažna staništa ali još uvijek može biti važan izvor hrane i vode za okolni živi svijet. Valja još istaknuti blisku nam Ljubljanu, koja je svoju rječicu Ljubljanicu brendirala u gradsku atrakciju s nizom mostova, atraktivnih šetnica, perivoja i dobro promišljenih javnih prostora. Sličnu su strategiju gradski planeri primijenili i na njenom pritoku, potoku Gradašćici, ali s velikom manom jer korito je posve betonirano, čime se iz potoka praktički uklanja sav život
Stalni tok ne bi smio nikad presušiti, te zbog svoje stabilnosti može podržavati osjetljiva staništa i njihove životne zajednice. Što se tiče oblikovanja, povremeni vodotoci imaju specifičnu prednost, jer jedan te isti prostor u različita doba godine može izgledati posve drukčije i primati različite scenarije korištenja. Linija vode obično predstavlja barijeru, koja odjednom može nestati i promijeniti percepciju prostora: spojiti obale u jedinstvenu livadu.

Potok Črnomerec službeno ima stalni tok, ali on redovito presušuje preko ljeta u srpnju i kolovozu, barem u donjem toku, za gornji nisam siguran. Pretpostavljam da to ima veze s preusmjeravanjem djela vode u kanalizaciju, i sa snižavanjem razine podzemnih voda zadnjih godina. Naravno, takve nepogode bi se mogle barem ublažiti pažljivim gospodarenjem vodom i polaganim ispuštanjem vode akumulirane u retencijama.

Gradski ured za izgradnju, pozivajući se na GUP, favorizira cestu preko potoka. Vi predlažete pješačko-biciklistički koridor. Na koji način ste tretirali ta dva načina mobilnosti na terenu?

Biciklističku stazu sam tretirao kao brzu i efikasanu prometnicu, ali opet panoramsku, uzudljivu i zabavnu. Već sad je uzbudljivo spuštati se uz potok od Lukšića do Ilice, biciklom po makadamskom servisnom putu, pogonjen gravitacijskom silom. Spuštanje od Medvednice sve do Save bilo bi jedan poseban doživljaj!

Pješački promet sam podjelio na glavnu šetnicu, promenadu ako želite, i sporedne i spojne staze. One se pretapaju s kolno-pješačkim ulicama uz brojne stambene objekte u neposrednoj blizini potoka, koje sam se trudio sačuvati u najvećoj mogućoj mjeri. Šetnica nije namjenjena samo kretanju, ona potiče zaustavljanje, sjedenje, opuštanje, vodi do brojnih sadržaja i daje dublje iskustvo potoka.

Ima li trasa mjesta za javni prijevoz?

Zapravo ima, na većini mjesta. Kritična je točka možda Zaprešićka ulica, najuži segment javnog prostora duž planirane tramvajske trase. Moram napomenuti da bi tramvajska pruga koja nije dio gradske ulice bila presedan za Zagreb. Sačuvati potok i uz njega provući tramvaj bio bi kompromis koji bi lako mogao poći krivo. Takav zahvat zahtjeva cjelovit, iznimno delikatan projekt pejsažnog i prometnog uređenja, a Zagreb baš i nije poznat po osjetljivim zahvatima. K tome, ostaje za razmrsiti gordijski čvor zvan Pliva i željeznica, bez kojeg nema ni ceste ni pruge, dok on za pejzažno uređenje kakvo predlažem nije ključan.U teoriji, revitalizacijom tih istočnih i zapadnih potoka mogle bi se stvoriti svojevrsne "zelene zagrade", prirodni koridori koji bi s Medvednicom na sjeveru i Savom na jugu činili obruč ekološke infrastrukture oko šireg središta Zagreba. Možda neki od tih koridora mogu dobiti složeni program kao Črnomerec, dok drugi mogu biti posve vraćeni prirodi

Na čitavoj dužini zamislili ste i popratne sadržaje. Možete li navesti neke od njih, s lokacijama?

Veći, a još uvijek realni sadržaji su tematski parkovi: fitness park na dionici Mikulići, rekreativno-zabavni park Fraterščica, kontemplativni perivoj unutar kompleksa Plive, koji bi mogao biti određena nadoknada Plivi za ustupanje dijela svog posjeda gradu, tehnološki park uz Končar, ako tvrtka slično odluči ustupiti gradu istočni rub svog posjeda, gradski vrtovi i voćnjaci na Gredicama i Jarunu. Manji plošni sadržaji su dječja igrališta i sportski tereni na više mjesta te skate park južno od željezničke pruge i ograđeni park za pse na Srednjacima.

Posebnu skupinu čine točkasti sadržaji, "konfeti" razbacani duž potoka: mali ugostiteljski objekti (kavane, barovi, bistroi), kiosci i male trgovine, kupališta koja se doslovce mogu sastojati od drvenog mola i kabina sa strane. Tu su i paviljoni: vidikovci srodni kućicama na drvetu, sjenice uz slapove, te memorijalne mitnice koje bi podsjećale da je potok Črnomerec stoljećima bio zapadna granica zagrebačke općine, sve do 1950.. Mitnice uz potok bile su službeni ulazi u grad na kojima se plaćala carina. Memorijalni paviljoni bi naravno stajali točno na mjestima starih mitnica.

Kakve su europske i svjetske prakse s vodotocima tipa potok Črnomerec u urbanim sredinama?

Dijametralno suprotne zagrebačkoj praksi, što bi značilo da se u svijetu urbani i svi ostali vodotoci mukotrpno saniraju, revitaliziraju, naturaliziraju. Čak postoji poseban izraz za otkrivanje davno natkrivenih potoka: daylighting. Praksa je posebno razvijena u Ujedinjenom Kraljevstvu, koje ima posebnu nevladinu organizaciju posvećenu samo obnovi rijeka, the River Restoration Centre (RRC), na čijim se mrežnim stranicama mogu pronaći bezbrojni primjeri obnovljenih rijeka, rječica i potoka.Rekao bih da Črnomerec sam po sebi ne predstavlja osobitost Zagreba. No, mreža od tridesetak zagrebačkih potoka mogla bi biti nešto osobito, tojest mogla je biti da se drukčije razmišljalo. Zagreb je danas grad na skrivenoj vodi: svi su potoci ili natkriveni ili toliko zanemareni da izljeću iz percepcije građana. To je rezultat praksi 19. stoljeća

To ne čudi jer Velika Britanija je ipak ishodište industrijske civilizacije, zemlja koja je prva spoznala njene razorne posljedice na okoliš te ima moćnu tradiciju pejsažnog planiranja. Mogu se povući paralele između Londona i Zagreba, jer London ima desetke rječica i potoka što premrežuju grad i uljevaju se u Temzu. Posebno bih izdvojio primjer rječice Lea, samo zato jer su je vidjele milijarde ljudi, a da nisu znali što gledaju, budući da je iz zapuštenog industrijskog kanala transformirana u olimpijski park za ljetne Olimpijske igre 2012. Zagreb nije imao Olimpijske igre, ali imao je Univerzijadu 1987. koja se odigravala na Mladosti i na Jarunskom jezeru, dok je potok Črnomerec između njih ostao netaknut.

Mnogi drugi europski gradovi, od Osla do Barcelone, također revitaliziraju svoje vodotoke, što je ionako u skladu s urbanom politikom Europske komisije, te u širem smislu s načelima održivog razvoja. Zurich je možda prvi krenuo u tom smjeru: on još od ranih devedesetih sustavno obnavlja svoju mrežu potoka, od kojih su neki toliko uski da prolaze kroz gradske ulice kao prorezi u kolniku. Valja još istaknuti blisku nam Ljubljanu, koja je svoju rječicu Ljubljanicu brendirala u gradsku atrakciju s nizom mostova, atraktivnih šetnica, perivoja i dobro promišljenih javnih prostora. Sličnu su strategiju gradski planeri primijenili i na njenom pritoku, potoku Gradašćici, ali s velikom manom jer korito je posve betonirano, čime se iz potoka praktički uklanja sav život.

Bitno je da učimo od drugih, pogotovo europskih gradova. Uz to je važno da ne pravimo njihove greške, što konkretno znači da ne zatrpavamo potoke samo da bismo ih jednog prosvjećenog dana otkopali. Mi još imamo potoke koji žubore, samo ih trebamo malo srediti.

Jedna od mogućnosti koja se nudi na terenu i zapravo kao takva odavno funkcionira na svakodnevnoj razini i unatoč nikakvom prepoznavanju i ulaganju od strane Grada, trasa je bivšeg Samoborčeka koja je u jednom dijelu vrlo praktični pješačko-bicilistički koridor, vezan i na šetnicu uz potok Črnomerec. Kakve mogućnosti vidite za tu trasu?

Trasa Samoborčeka je prilično neobična, budući da ima jasan početak s dva bivša kolodvora, starim i novim, ali zamućen kraj negdje zapadno od potoka Črnomerca, gdje se prislanja državnoj željeznici. Taj kraj trebalo bi definirati, povezati s drugim prometnim pravcima ili provući trasu Tu su i paviljoni: vidikovci srodni kućicama na drvetu, sjenice uz slapove, te memorijalne mitnice koje bi podsjećale da je potok Črnomerec stoljećima bio zapadna granica zagrebačke općine, sve do 1950.. Mitnice uz potok bile su službeni ulazi u grad na kojima se plaćala carina. Memorijalni paviljoni bi naravno stajali točno na mjestima starih mitnicadalje na zapad. U svakom slučaju, mogao bi to biti sjajan alternativni koridor prema Donjem gradu za stanovnike Črnomerca, Trešnjevke, Kustošije, Vrapča i Stenjevca, samo da se učini pristupačnijim i atraktivnijim. I opet, mogućnosti su mnoge, samo je pitanje koliko visoko ciljamo.

Za početak bi bilo zgodno imati strategiju razvoja biciklističkog prometa, s primatom trasiranja magistralnih biciklističkih koridora. U toj projekciji Samoborček bi sigurno mogao biti dio velikog koridora istok-zapad, dok bi potok Črnomerec činio os zapadnog koridora sjever-jug.

Potok Črnomerec jedan je od rijetkih zagrebačkih potoka koji je u gotovo čitavoj trasi od Medvednice do Save sačuvao otvoreni tok. Ta činjenica predstavlja ne samo vrijednost, već i jednu od urbanih osobitosti Zagreba. Kakva je situacija s drugim gradskim potocima i mogućnostima za njih? Primjerice, kroz povezivanje svih tih postojećih koridora u aktivnije zelene sustave kao mrežu javnih zeleno-plavih šetnica.

Rekao bih da Črnomerec sam po sebi ne predstavlja osobitost Zagreba. No, mreža od tridesetak zagrebačkih potoka mogla bi biti nešto osobito, tojest mogla je biti da se drukčije razmišljalo. Zagreb je danas grad na skrivenoj vodi: svi su potoci ili natkriveni ili toliko zanemareni da izljeću iz percepcije građana. To je rezultat praksi 19. stoljeća. Možda će ova borba za potok Črnomerec promijeniti te prakse i uvesti Zagreb u 21. stoljeće.

Mogućnosti su goleme, samo je pitanje o koliko realnim mogućnostima govorimo. U nekoj ludoj varijanti Medveščak bi opet mogao teći Tkalčićevom, a Kraljevec kroz Britanac. Realni potencijal skriva se na periferiji, zapadno od Črnomerca i istočno od Maksimira, gdje još teku uglavnom otvoreni potoci. U teoriji, revitalizacijom tih istočnih i zapadnih potoka mogle bi se stvoriti svojevrsne "zelene zagrade", prirodni koridori koji bi s Medvednicom na sjeveru i Savom na jugu činili obruč ekološke infrastrukture oko šireg središta Zagreba. Možda neki od tih koridora mogu dobiti složeni program kao Črnomerec, dok drugi mogu biti posve vraćeni prirodi.

Kako bi doznali/e viiše o aktivnostima za zaštitu potoka Črnomerca i uređenje šetnice od Medvednice do Save pratite građanske incijative Spasimo potok Črnomerec i 1POSTOZAGRAD.

Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).