Nije ništa novo da dobre polemike (one koje nisu od početka samo sredstvo da se u što negativnijem svijetlu prikaže određena osoba) počinju različitim interpretacijama događaja, drugačijim ponderiranjem činjenica, a da često završe argumentima ad hominem. Ni neki od najboljih polemičkih tekstova, poput Krležinog Antibarbarusa ili Kišovog Časa anatomije, nisu to izbjegli.
U svojem "odgovoru na odgovor" Neven Sesardić piše da mu se "netko od HHO-vca" fizički, preko maila, prijetio. To je za osudu i za žaljenje; Sesardić ima pravo, kao i bilo tko drugi, iznositi svoje stavove. Stati u obranu njegovog prava, dok god ne zagovara nasilje, da iznosi tvrdnje za koje mi mislimo da nisu točne, važnije je od toga da li smo mi u pravu ili u krivu. Dapače, takve "neistine" nas prisiljavaju da preispitamo vlastita uvjerenja, da razdvojimo činjenice od iskustva, često traumatičnog, koje bitno formira naše stavove.
Pođimo redom.
Klevetanje Puhovskog nema nikakve veze s vjerodostojnošću izvještaja HHO-a, osim da se ljude koji su osuđivali zločine počinjene i sa hrvatske strane, pa onda i njihova djelatnost, prikaže u što lošijem svijetlu
1. U svom drugom tekstu Sesardić se, retorički, pita; "Što sam ja tako grozno učinio, samo sam naveo podatke Haaškog suda i pokazao da oni bacaju loše svijetlo na aktivnost HHO-a." "Ostavimo izjave ogorčenih mojih oponenata, njihove prijetnje fizičkim nasiljem, koncentrirajmo se na njihove odgovore što će samo pogoršati sliku HHO-a." Isto tako Sesardić tvrdi da nema ništa protiv Žarka Puhovskog, samo ga spominje jer je Puhovski bio urednik HHO-vog izvještaja.
Na Sesardićev prvi tekst vidio sam tri reakcije: Sudjelovanje Čička i Banca u TV emisiji Hrvatska uživo, te dva teksta, Drage Pilsela u Jutarnjem listu i moj. U tim reakcijama nije bilo, naravno, nikakvih prijetnji. To nije na odmet napomenuti jer u svom drugom tekstu Sesardić kao svoje "oponente" navodi jedino Čička, Banca i mene. Koje su to Sesardićeve tvrdnje izazvale ogorčenost? Što se mene, a i svih s kojima sam razgovarao, tiče, to sigurno nije činjenica da on kritizira izvještaj HHO-a. Ni HHO ni izvještaj HHO-a nisu svete krave, informacija da su neki podaci u izvještaju krivi dobro bi došla i mogla bi greške u izvještaju, nastalom u okolnostima u kojima su greške i te kako bile moguće, ispraviti. Međutim, Sesardićeve tvrdnje o površnosti izvještaja HHO-a su same prilično površne i neuvjerljive tako da se na osnovu njih malo što može ispraviti; svatko tko pročita prvi Sesardićev članak može se uvjeriti da one nisu ni napisane s tom namjerom. Za mene koji sam bio svjedok samo dijela događaja o kojima se raspravlja, iz argumenata iznesenih u članku Drage Pilsela, koji je skupljao informacije za izvještaj po terenu, pa i iz same presude na koju se Sesardić poziva, Sesardićevi argumenti ne izgledaju ni kao kritika ni kao nedovoljna informiranost, nego namjerno nategnute poluistine i neistine, a sve u funkciji ključne Sesardićeve tvrdnje: da su Žarko Puhovski, pa onda i, općenito, "borci za ljudska prava" u Hrvatskoj bili tipovi koji su izmišljali zločine i mrtvace da bi za to bili plaćeni. To je neistina!
Ono što jeste pravi problem, koji nedvojbeno utječe i na citiranu presudu, je da hrvatska država nije u to vrijeme ni prstom makla da masovna uništavanja i pljačke zaustavi, a najviši politički dužnosnici su je svojim izjavama, praktički, poticali
Dobar dio prvog Sesardićevog članka posvećen je dokazivanju da Žarko Puhovski nije nikakav znanstvenik nego šarlatan i da je bio jedan od značajnih predstavnika komunističke represije. Ta činjenica čini Sesardićevu tvrdnju da Puhovskog spominje samo zato jer je bio urednik izvještaja HHO-a, vrlo dvojbenom. Klevetanje Puhovskog nema nikakve veze s vjerodostojnošću izvještaja HHO-a, osim da se ljude koji su osuđivali zločine počinjene i sa hrvatske strane, pa onda i njihova djelatnost, prikaže u što lošijem svijetlu. (Da li je tu Puhovski cilj ili sredstvo, iz prvog Sesardićevog članka nije sasvim jasno.)
A to da Sesardiću prijete batinama "različiti borci za ljudska prava" malo podsjeća na vic o Čehu koji, za vrijeme sovjetske okupacije, viče: "Upomoć, švicarski vojnik je ukrao moj ruski sat". Prijetnje i batine su u zadnjih dvadesetak godina gotovo isključivo bile rezervirane za "različite borce za ljudska prava", a dolazile su od onih koji, htio to prof. Sesardić ili ne, dijele njegove stavove samo bi koristili nešto drugačije argumente.
2. Sesardić mi zamjera da ne navodim dokument iz kojeg bi se vidjelo da sud nije prihvatio izvještaj HHO-a kao relevantan jer se u izvještaju ne navode počinitelji.
U točki (paragrafu) 201. presude stoji: "Sudsko vijeće je razmatralo velik broj navodnih ubojstava i nestanaka. Razmatrati će samo ona za koja su dokazi dovoljno detaljni da (...) se glavni počinitelji mogu ustanoviti."
U točki 501. presude stoji: "Vijeće je razmatralo vrlo velik broj pljački i destrukcija. Ovdje smo razmatrali samo incidente za koje se (..) glavni počinitelji mogu ustanoviti."
Po Sesardiću su glavni negativci "različiti borci za ljudska prava" koji su se zločinima i nekažnjavanju zločina suprotstavili, u doba kad je to bilo krajnje nepopularno i opasno, a Haaški sud tek daleka neizvjesnost
3. Sesardić: "Pusić pokušava braniti brojku od 22 tisuće uništenih kuća sugestijom da su u taj popis ušli i prateći objekti". U tekstu, na koji se Sesardić referira, ja decidirano kažem da ne znam koliko je kuća uništeno, da je prema nekim drugim istraživanjima hrvatskih institucija taj broj upola manji, što je još uvijek ogroman broj. Ja ne sugeriram nikakve prateće objekte nego navodim diskusiju između obrane, svjedoka Puhovskog i suca Oria, u kojoj se govori o 22 tisuće uništenih kuća odnosno objekata. Čini mi se da je Sesardić tu djelomično u pravu što se tiče same kritike izvještaja. U izvještaju HHO-a bi trebalo biti jasno navedeno da se do broja od 22 tisuće kuća došlo procjenom, a ne registracijom svake pojedine uništene kuće. Procjena je bazirana na: (a) izvještaju UNCRO-a, (b) izjavi Mate Granića da je tokom akcije Oluja uništeno oko 5000 kuća (to ne piše u izvještaju), (c) velikom uzorku na kojem su pojedinačno registrirane uništene kuće. Procjena iznesena u izvještaju HHO-a i dalje mi se čini relevantnom, Sesardić nije dokazao da je ona kriva, samo da nije dovoljno jasno u izvještaju objašnjeno kako se do te procjene došlo, što implicira mogućnost veće marginalne greške. A što se tiče procjene na osnovu velikog uzorka, treba pročitati upravo presudu. Na stotine i stotine stranica presude nižu se gradovi, sela i zaseoci u kojima su većina kuća spaljena, sa potresnim svjedočenjem svjedoka. Npr.: §534. UN-ov časnik: "Praktički svaka kuća u Kninu je opljačkana ili oštećena, a mnoge kuće spaljene." §536. "Grad Oklaj uništen je 95 posto". "Između Knina i Drniša gori 45 do 47 kuća koje su bile cijele prethodni dan." § 538. "90 posto kuća između Drniša i Knina oštećeno je ili spaljeno". § 541. "4. rujna grad Donji Lapac bio je uništen 90 posto." §576. "U mjestu Cetina od 2200 stanovnika spaljeno 95 posto kuća zajedno s crkvom". §580. "Okolna sela oko grada Cetine potpuno spaljena". §654. Prema izvještaju ECMM-a grad Ervenik (koji je imao 500 do 600 kuća,§650.) spaljen je 15. 8. §687. Prema UNCIVPOL-u u Gračacu 27.8. bilo je 170 do 200 razorenih zgrada. Izvještaji i poslije tog datuma govore o kućama koje gore u Gračacu. §801. Časnik UN-a: "Kistanje, mjesto od 8000 stanovnika, potpuno je spaljeno" . §814. "Đevrske, spaljene do temelja". Itd., itd.
Ono što jeste pravi problem, koji nedvojbeno utječe i na citiranu presudu, je da hrvatska država nije u to vrijeme ni prstom makla da ta masovna uništavanja i pljačke zaustavi, a najviši politički dužnosnici su je svojim izjavama, praktički, poticali. Tako predsjednik Tuđman u govoru u Karlovcu krajem kolovoza 1995., kaže: "A oni koji nam predbacuju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz Starog zavjeta, oko za oko, zub za zub." Međutim, po Sesardiću su glavni negativci "različiti borci za ljudska prava" koji su se zločinima i nekažnjavanju zločina suprotstavili, u doba kad je to bilo krajnje nepopularno i opasno, a Haaški sud tek daleka neizvjesnost. Da bi se Haaški sud uopće mogao zainteresirati za te događaje vjerojatno su prije bili svjesni oni koji su, po svom položaju, o njima trebali najviše znati. Ponovo se može citirati predsjednik Tuđman, koji 1996. kaže: "Mi ne možemo tražiti da poglavari Srbije dođu pred Haaški sud. Ako bismo vodili takvu politiku, mogla bi nam se obiti o glavu".
Što se tiče brojke od "oko 600 ubijenih civila" ja bih uistinu volio da je pretjerana. Nažalost, brojni pokazatelji ostavljaju malo nade za to
4. Sesardić mi posebno zamjera što se nisam ispričao kad mi je on dokazao da je Gotovina osuđen zbog zapovjedne odgovornosti za 44 ubojstva, a ja (u članku poslije izricanja presude) pišem da je on osuđen zato jer obrana nije uspjela osporiti njegovu povezanost s (1) činjenicom da se u Sektoru Jug dogodilo oko 600 ubojstava civila, (2) pokušajima tadašnjeg političkog i vojnog vrha da se ti zločini prikriju, (3) planovima i javno iznesenim namjerama dijela tadašnjeg političkog vrha da se broj Srba u Hrvatskoj smanji.
Suština u presudama i Gotovini i Markaču je da obrane nisu uspjele osporiti njihovu povezanost s udruženim zločinačkim pothvatom. Da se radilo samo o zapovjednoj odgovornosti izrečene kazne bile bi značajno manje. Pokušaj da se odgovornost Gotovine svede samo na zapovjednu, bez osporavanja udruženog zločinačkog pothvata, ali dokazivanjem da Gotovina nije bio njegov dio, izgleda da je taktika na koju se Gotovinina obrana odlučila u žalbenom postupku. U članku, iz kojeg Sesardić citira samo (1), potpuno je jasno da se govori o udruženom zločinačkom pothvatu kao razlogu zbog kojeg je Gotovina, pravedno ili ne, dobio tako tešku kaznu. Međutim, citiranje samo (1) omogućuje Sesardiću insinuaciju da ja tvrdim da je sud osudio Gotovinu zbog zapovjedne odgovornosti za oko 600 ubijenih civila, a u stvarnosti je to "samo" 44.
Što se tiče brojke od "oko 600 ubijenih civila" ja bih uistinu volio da je pretjerana. Nažalost, brojni pokazatelji ostavljaju malo nade za to: a) Potresni opisi preko 80 ubojstava u samoj presudi (str.105 - 278); b) potreba suda da naglasi da se od velikog broja navodnih ubojstava ograničio samo na slučajeve u kojima se mogu ustanoviti počinioci (§201.); c) praksa da su se zločini prikrivali ili da su žrtve lažno prikazane kao stradali u sukobu (tome su posvećene i brojne stranice u presudi, vidjeti npr. 1119 - 1170, 1261 - 1313); d) 680 žrtava iz izvještaja HHO-a, u kojem se posebno napominje da mnoge stradale osobe nisu ušle na taj popis jer se neke od provjera nisu mogle provesti; e) broj nestalih osoba koji značajno nadmašuje navedenu procjenu; d) činjenica da se žrtve otkrivaju i danas. Tako je na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu 30. 6. 2011. ustanovljen identitet 13 žrtava, od kojih je petero iz Sektora Jug, među njima Darinka Rajak i Anđa Rusić (1904. godište).
Žrtve nisu samo brojke. Niti za njihove porodice niti za ljude koji su obilazili puste krajeve, prije svega da pomognu, a onda i zbog elementarnog osjećaja za pravdu. Njihova požrtvovnost je sigurno doprinijela da broj žrtava bude bar malo manji. Sesardić smatra takvo tumačenje grotesknim, vjeruje da je jedini motiv mogao biti novac, iz čega, po njemu, slijedi da su žrtve bile izmišljane. Ugodno je znati da je Sesardićev cinizam, koji se čini sve prisutniji u svijetu, u ovom slučaju u krivu.
