Jeffrey Weeks (1945.) jedan je od vodećih socijalnih teoretičara seksualnosti koji već više od trideset godina izdaje znanstvene radove sa tog područja, te posebice homoseksualnosti. Obrađujući vezu između povijesnih i socioloških pristupa seksualnosti ovaj autor piše o temama poput pojave povijesno definiranih seksualnih kategorija, pojave lezbijki i gejeva kao distinktivnih identiteta, promjenama oblika društvene regulacije seksualnosti, ideološkim debatama oko prirode seksualnog ponašanja te društveno-kulturnim implikacijama suvremenih promišljanja seksualnosti. Jeffrey Weeks je posebno zaslužan za etabliranje socijalno konstruktivističkog pristupa seksualnosti na kojem radi tokom svih ovih godina. Iako akademskoj javnosti manje poznati od recimo Michela Foucaulta, on i njegovi kolege već su od sedamdesetih godina prošloga stoljeća razvijali ne-esencijalističke pristupe seksualnosti interpretirajući seksualne identitete kao ulogu, fikciju, ili, recimo, priču. Pored toga Jeffrey Weeks je i sam bio učesnik u lezbijskom i gej pokretu, te je jedan od važnijih svjedoka razvoja i promjena unutar pokreta za seksualna prava i slobode. Intervju koji je ovom prilikom dao za H-alter ujedno je i njegov prvi "ulazak" u širu hrvatsku javnost.
Bili ste uključeni u lezbijski i gej pokret u Velikoj Britaniji tokom sedamdesetih godina. Na koji ste se način u njega uključili?
Uključio sam se u Gay Liberation Front u studenom 1970. godine, nedugo nakon što je on osnovan. Prva baza te grupe bila je na London School of Economics (LSE), a ja sam baš mjesec prije počeo tamo raditi kao istraživač na svojem prvom sveučilišnom poslu. Tako su od početka moj politički angažman i moja karijera bili nerazdvojivo povezani - što se moglo pokazati štetnim po ono što je tada prolazilo kao karijera.
Ja sam tada bio out već nekih tri ili četiri godine, koketirao sam sa londonskom scenom i izgradio malu, usko povezanu, grupu gej prijatelja. Također sam na neki nejasan način bio na političkoj ljevici, ali na određeni način odvojen od njezinih mainstream aktivnosti prvenstveno zbog toga jer se nisam osjetio dobrodošlim zbog vlastite seksualnosti. Činilo mi se da su postojala dva odvojena svijeta, onaj mojih još uvijek tajnih nada i žudnji, te oni javni svjetovi ideologije i velikih zbivanja. Moje učešće u gej oslobodilačkom pokretu je to promijenilo. Po prvi puta sam počeo uviđati kako se privatno i javno, seksualno i političko, svakodnevni život i veliki povijesni procesi mogu povezati i artikulirati. Tu sam upoznao nove prijatelje, susreo sam prvog ljubavnika na duže staze te prošao kroz ideološku revoluciju koja me obilježila do danas. Tokom ostatka sedamdesetih godina postao sam snažno uključen u gej politiku, posebice kao urednik časopisa Gay Left koji je na određeno vrijeme postao vodeći časopis za gej teoriju i analizu. Na kraju svojeg romana The Beautiful Room is Empty Edmund White govori kako je Stonewallski ustanak bio naš Bastiljski dan... prekretnica u našim životima. Za mene je ta prekretnica bilo uključivanje u gej oslobodilački pokret.
Koliko je vaš politički aganžman utjecao na vaš akademski rad?
Sudjelovanje u gej pokretu potpuno je promijenilo smjer mojeg akademskog rada. Kada sam se uključio u Gay Liberation Front taman sam došao na LSE nakon ne baš uspješne godine poučavanja u školi. Moj rad u školi je pak bio neki užurbani bijeg od moje prve namjere za postdiplomskim radom, i u to sam se vrijeme osjetio usamljeno i izolirano. Otišao sam na LSE u nadi da ću tamo nastaviti svoje studije u odgovarajućoj atmosferi (tamo sam završio svoju disertaciju o socijalističkoj i pluralističkoj misli ranog dvadesetog stoljeća, što su bile teme koje će na neki čudan način utjecati i na moja kasnija pisanja o seksualnosti). Međutim, uskoro nakon dolaska postao sam snažno preokupiran teorijskim pitanjima koje je sa sobom donio gej oslobodilački pokret, posebno pitanjem što je to homoseksualnost, zašto je toliko ugnjetavana, koji tip politike je potreban da bi se ta situacija promijenila itd. Sasvim je prirodno da sam kao kvalificirani povjesničar počeo istraživati povijesni kontekst, a kao netko tko je već istraživao političke i moralne rasprave kasnog devetnaestog stoljeća postao sam iznimno zainteresiran za vezu između rane (homo)seksualne politike u Britaniji i šire radikalne politike. U svojoj prvoj knjizi Socialism and the New Life: The Personal and Sexual Politics of Edward Carpenter and Havelock Ellis (1977) koju sam pisao sa Sheilom Rowbotham, napisao sam dio o Havelocku Ellisu koji me nastavio fascinirati sve do danas. On je negdje napisao kao je njegova strategija bila pisanje o (za to vrijeme) najuvredljivijim i kontroverznim pitanjima oko seksualnosti u mirnom, racionalnom i činjeničnom stilu, kao da je to sve uobičajeno i normalno. Upravo je to i za mene bila vrlo korisna taktika tokom zadnjih trideset godina.
Ova mala knjižica sadržavala je puno klica onoga što ću pisati sredinom osamdesetih u svojim knjigama Coming Out, Sex, Politics and Society, te Sexuaity and its Discontents - što sam kasnije nazvao svojom „neformalnom trilogijom". Prva knjiga traga za evolucijom prepoznatljivog modernog homoseksualnog identiteta te njegovog izričaja od devetnaestog stoljeća do danas; druga knjiga istražuje širi društveni i politički kontekst regulacije seksualnosti u Britaniji; dok treća istražuje načine kojima je seksualnost postala predmetom znanstvene pozornosti, ulogu seksologije u „izumu" seksualnosti kao „kontinenta znanja", ali i načine opiranja seksologiji kroz pojavu grassroots znanja.
Pretpostavljam da u ovom kratkom opisu možete vidjeti koliko je svjesnost o važnosti novih seksualnih pokreta sedamdesetih (feminizma, kao i lezbijske i gej politike) utjecala na moje razmišljanje. Moj smisao za načine na koje je gej oslobođenje transformiralo značenja suvremenih gej identiteta natjeralo me da se pitam možemo li slične pomake u značenjima i identitetima otkriti i u prošlosti. Osjećaj za činjenicu da ne možemo razumjeti ono što se danas događa sa homoseksualnošću bez da je stavimo u širi kontekst seksualnosti (i roda) vodila me istraživanju tih promjena kroz vrijeme. A sve veće shvaćanje vitalne uloge ideja i vrijednosti gurnulo me u istraživanje uloge seksologije kao znanosti o žudnji.
Ja dolazim iz zemlje koja je imala "iskustvo socijalizma" u kojem je "homoseksualno pitanje" bilo tabu te se kao takvo postavilo jedino u kontekstu liberalne demokracije koja se kao takva prilično neprijateljski odnosi prema "mračnom vremenu socijalizma". To je, između ostaloga, utjecalo i na to da aktivisti za prava seksualnih manjina sa nepovjerenjem gledaju na socijalističke/marksističke teorije. Međutim, što ste vi, kao aktivist i znanstvenik dobili od socijalističke/marksističke teorije?
Ako pogledamo diskurs prijašnjih gej i lezbijskih pokreta i onih suvremenih, oni se razlikuju. Prije je bilo uobičajeno pričati u terminima "seksizma" i "opresije", dok danas pričamo u terminima "homofobije" i "diskriminacije". Zašto je tako? Te kao to utječe na oštricu političke kritike opresivnih seksualnih sistema?
U ranim je danima naš vlastiti politički jezik velikim dijelom proizlazio iz feminizma. S vremenom smo međutim počeli uviđati da su rod i homoseksualna politika, iako povezani, konceptualno i politički različiti. Zato smo i razvili odvojeni analitički jezik. Ideja homofobije bila je prisutna već od ranih sedamdesetih godina, a do osamdesetih pojavila se i ideja heteroseksizma. Pojava queer teorije u ranim devedesetim godinama pridonijela je teorijskom razvoju uvodeći termin heteronormativnosti čime se upućivalo na strukturni i normativni okvir neprijateljstva prema istospolnim odnosima. U to su se vrijeme, naravno, razvile i jače podjele unutar gej zajednice. Radikali/radikalke su putem queer teorije iznova počeli dokazivali nespojivost gej oslobođenja i postojećeg poretka, te su počeli odbacivati ono što oni nazivaju asimilacijom. Umjesto toga zagovara se otpor i transgresija. Međutim, glavna tendencija unutar pokreta počela je naginjati prema zagovaranju važnosti građanstva, borbe protiv diskriminacije i predrasuda, te potraživanju prava. Ja sam već ranije tvrdio da svaki radikalni pokret treba obje tendencije: jednu kojom razotkriva postojeći poredak, te drugu kojom definira uvjete cjelovitog građanstva. Smatram da je pošteno reći kako je u onom dijelu svijeta koji smo se navikli zvati Zapad trenutno dominantan moment građanstva, odnosno zagovaranje cjelovite jednakosti, istospolnih brakova itd. Ja osobno ne vidim to kao prilagođavanje postojećem poretku, već prije kao znak da se sam taj poredak promijenio i to djelomično zbog grassroots transformacije, vidljive kroz porast LGBT identiteta i zajednica.
Čini se kako će politika seksualnog građanstva beneficirati samo gej i lezbijske parove, odnosno monogamiju. Nadalje, čini se kako je ta paradigma bazirana na "klasičnom" moralističkom pogledu na seksualnost gdje se ustvari osuđuje akt (analni seks, seks sa više partnera, sadomazohistički akt) oko kojeg se konstruiraju devijantni identiteti. U knjizi Sexuality vi zagovarate drugačiji pristup: da umjesto gledanja nečega kao "dobrog" ili "lošeg" prema aktu, počnemo prosuđivati/analizirati kontekst u kojem se određeni akt odvija. Što možete reći o ovome?
Vaš rad se povezuje sa etabliranjem socijalno konstruktivističkog pristupa seksualnosti. Možete li objasniti što to znači, te znači li to da priroda ili biologija ne igraju ulogu u oblikovanju seksualnosti?
Kod socijalno konstruktivističkog pristupa se, prilično jednostavno, radi o razumijevanju povijesnog konteksta koji oblikuje seksualnost. Polazna točka jest pretpostavka da je seksualnost, daleko od toga da bude sila prirode izvanjska društvu, ustvari uvijek u središtu društvenog i kulturnog, te uvijek zakovana njima. Seksualnost je visoko društveni fenomen te se mijenjanjem društva mijenja i ona sama. Znači li to da priroda nema ništa sa time? Ne sasvim. Seksualnost se gradi na biološkim potencijalima te je ona podložna psihosocijalnoj organizaciji. U tom nam smislu biologija i psihologija bez sumnje mogu pomoći u razumijevanju individualnog seksualnog razvoja. Ali isto tako moramo prepoznati da seksualnost, kao i sve ostalo, dobiva značenje samo u kulturi. Mi jednostavno ne možemo razumjeti profinjenosti i kompleksnosti seksualnog svijeta ako sve pokušamo reducirati na imperative Prirode, određenog tipa mozga ili specijalnog gena za ovakvo ili onakvo ponašanje. Prema mojem mišljenju, pokušaji da razumijemo suvremene seksualne oblike u terminima onoga što su naši pretpovijesni preci radili prije 500 000 godina potpuna je mistifikacija i napuštanje onoga što bi mi kao povjesničari, sociolozi i antropolozi trebali raditi: a to je razumjeti specifične kulturne konfiguracije.
Čak i da postoji gej gen on nikako ne bi mogao objasniti različite oblike homoseksualnosti koji se povaljuju tokom povijesti ili čak unutar jedne kulture. Takav pristup u određenom smislu premješta odgovornost sa nas kao ljudi. Kao ljudi, mi imamo određeni stupanj izbora. Tu ne tvrdim da pukim aktom volje možemo promijeniti naš seksualni make-up. Vjerujem da je on velikim djelom organiziran poprilično rano u našem osobnom razvoju. Ali mogućnost onoga što možemo s njime napraviti je u našim rukama, i naravno, uvijek oblikovano prema onim mogućnostima koje su kulturološki dopuštene. Uzmimo jedan očiti primjer: unutar određene kulture može postojati velik broj osoba koje iz kojih god razloga imaju homoseksualne žudnje. Međutim, način na koji živimo te žudnje ovisi o postojećim sredstvima za njihovo izražavanje. Postoje li identiteti kroz koje to možemo ostvariti? Koliki je stupanj prihvaćenosti ili odbacivanja tih identiteta? Postoje li mjesta na kojima se istomišljenici mogu susresti, interaktirati, imati seks, voljeti jedan drugog? Tu cijela plejada limitirajućih faktora ulazi u igru: religija, obitelj i pritisci vršnjaka, različitosti u statusima, klasa, rasa, etnicitet itd. Individualni seksualni identiteti tako su rezultat konstantnog pregovaranja između ljudskih mogućnosti i kulturnih prilika. Socijalni konstruktivizam tako je, pojednostavljeno, pokušaj razumijevanja procesa kroz koje se društvena i individualna erotska značenja i prakse oblikuju i reoblikuju u uvijek mijenjajućoj povijesti.
Želim vas pitati nešto što je možda nemoguće pitanje. Što je seksualnost, ili što bi vi barem uključili u nju ako bi je bili prisiljeni definirati?
