Neću.
Ne idem na "privremeni rad": ni u Njemačku, ni u Irsku, ni u Australiju...
Ne pod ovim uvjetima.
Ako odem, bit će to protjerivanje.
Neću.
Ne idem nigdje, ni nakon sedam godina bez redovitih prihoda,
često bez ikakvih prihoda.
Ostajem ovdje, ma gdje da to bilo.
Neću.
Ne idem u pečalbu. Ne zato što ne želim raditi, naprotiv.
Radit ću još više i bolje.
Neka ne donosi novac, neka donosi probleme, ima smisla.
Neću.
Ne idem biti njegovateljica, čistačica, kuharica, konobarica, sobarica...
Jer to nisam, jer ne podcjenjujem nikakav rad.
Ima onih koji će to raditi bolje, nije to ono što ja radim najbolje.
Neću.
Ne idem pomagati već sređenim zemljama da budu još primamljivije,
dok su ove ovdje tek ničije isprazne nekretnine.
Ne zato što su moje, nego zato što ne ostavljam započeto nedovršeno.
Neću.
Ne idem nigdje, dok ne odu oni.
Tko god da oni nisu.
Neću