Ako čitav svijet postaje jednodimenzionalan, moramo gledati, tražiti između dimenzija. Reče Hakim Bey. Pa kada se potraži između dimenzija svijet je često zanimljiviji nego nam se isprva čini. I više puta tako, i nastane ovisnik. O iznenađenjima svijeta, o neočekivanim prizorima, o slučajnim susretima, o srodnim dušama...
Ako vas put ikad odvede u Moldaviju potražite između dimenzija. Prolutajte selima skrivenim po brežuljcima, skrenite s asfaltirane ceste na zemljani puteljak, i naići ćete na ono što čini tu neobičnu zemlju, zaboravljenu u uglu Europe. - Zašto je sve obojano u plavo? Zašto ne grade ceste dolinom nego pravo napadnu brdo? – pitanja na koja ne nalazim odgovor. U zemlji čiji je najviši vrh 400 m nad morem, kojeg nemaju, cijelo vrijeme idete uzbrdo. Jedna od nerazrješivih tajni ove zemlje. Ali, zato su im vina odlična. Na svakom uglu, a i bez ugla, raspela i bunari. Sve u plavoj boji. Bunari su sveta mjesta, poštovana. Nakon Rumunjske, opsjednute europskim snovima, čini se i više nego Hrvatska, Moldavija je otkriće nekog drugog vremena. Od svijeta ju dijeli granica za prijelaz koje naplaćuju šezdeset eura. Nije gužva. Zapravo, jedini smo. A opet, sati prolaze u čekanju za vizu. I tu već saznajete prvu istinu u Moldaviji. Nikad ne ulazi u ono što oni nazivaju wc-om. I ne vjeruj policiji, a i drugi Moldavci pričaju vrlo dvosmisleno. Je li to zbog lošeg poznavanja stranih jezika, koje nemaju prilike vježbati jer im treba viza kud god krenuli, a turiste broje na prste, ili je to stvar navike iz sovjetskog doba, teško je shvatiti.
U Moldaviju se ulazi iz rumunjske pokrajine istog imena. Državi je ime Republika Moldova, a rumunjskoj pokrajini Moldavia. Ionako rijetko koji Europljanin može smjestiti Moldovu /Moldaviju na pravo mjesto na karti između Ukrajine i Rumunjske. A i teško da znate ikoga koji je ikad tamo bio, pa je odlazak u Moldaviju poput putovanja u neotkriveno. Jedine vijesti koje stižu iz tog kutića Europe su o trgovini ljudima, ili možda trgovini ljudskim organima. Broji stanovnika kao i Hrvatska, četiri i po milijuna, šarenog sastava: Rumunji, Rusi, Ukrajinci, Turci... Etnička mješavina koja ponekad dovodi i do otvorenih sukoba. Teško je odlučiti kome reći dobar dan na rumunjskom, a kome ruskom. U slučaju pogrešnog dobrog dana dobiti ćete mrk pogled i šutnju.
Ipak, Moldavci će vam posvetiti mnogo pažnje. Za sve strance misle da su Amerikanci. Nakon Rumunja, gdje ste Nijemci, morate se prilagoditi novom identitetu. Pokušaji objašnjavanja di i šta je Hrvatska uskoro postaju prenaporni. Jednostavnije je samo klimnuti glavom America, da, da.. i nastaviti svojim putem.
U Orheiju spavamo u hotelu za dva eura. To je cijena s popustom. Kad nema vode u hotelu. Ali zato uvijek imaju četiri vrste šarenih tapeta na zidu. Moldavija mi često doziva u sjećanje Wladimira Kaminera i njegovu knjigu putopisnih priča Putovanje u Trulalu. Pisac koji je odrastao u Sovjetskom Savezu i nije putovao u Moldaviju, ali atmosfera iz Trulalulua je prisutna.
U Tsipovi, mjestu koje spominju svi vodiči koje uspijete naći, nalaze se manastiri u pećinama iz 10. stoljeća, sada napušteni. Ali zato postoji i manastir koji nije u pećini. S redovnicima. Koji su vrlo ljubazni. Može se dogoditi da inzistiraju da vam skuhaju večeru. Daju vam da večerate u plavoj sobi gdje se mače igra sa žabom sa slikama svetaca na zidu. I nakon toga operu suđe. Mjesto za spavanje - nema problema. Rusi piju noću, a Moldavci stalno, tako nas pijani poglavar poziva na votku. - Da li biste nam mogli pomoći da nabavimo kompjuter?, pitanje stiže ujutro. Pop Taras koji nam je kuhao palentu. Kakva kriva procjena. Turisti na koje se namjerio izgladnjeli su, sumnjivo čisti, kronično neispavani, praktikanti života...
A znate li koristiti kompjutor, pan Taras?, upitao je naš prevoditelj, Španjolac koji govori rumunjski, nizozemski i još poneki jezik koji ne pada baš mnogima na pamet učiti, pa čak i hrvatski. -Ako je potrebno, i medvjed u šumi može naučiti voziti bicikl, odgovara pop. Ne znam je li to neka moldavska narodna mudrost ili su ga inspirirali naši bicikli.
Tsipova i još pokoji manastir, i ako ste baš glavni-grad-fanatik: Kišinjev, i tu završava lista turističkih znamenitosti ove zemlje.
U Kišinjevu je otvorena prva biciklistička staza u gradu i državi. Dvjestotinjak metara žute linije. Govorancije i rezanje vrpce. Grad s mnogo parkova. Vjenčanja su in, definitivno. I slikanje u zelenilu. Slikaju oni, pa slikam i ja. Dok ne dođe jedan simpatični gorila i traži novce. Još mi nije jasno da li se šalio ili je stvarno pokušavao naplatiti mi što sam fotografirala mladence. Kišinjev je teško stradao u bombardiranjima za prošlog svjetskog rata. Pa sad čak ni Lonely Planet ne može izvući previše. No one can accuse Chisinau of being overburdened with tourist sights.
Dok sjedim u parku i mislim da sam skoro sama na planetu ili bar u dijelu parka dolazi prosjakinja. I kako ona nešto brblja na rumunjskom i ne odustaje iz grmlja izlaze dva visoka momka i odvode prosjakinju iz parka. Tajna policija saznajem. Čavrljamo na ruskom o ljepotama jadranske obale, nogometu i neizbježno o tome jesam li udana. U Kišinjevu niste Lonely na planetu. Provjerite grmlje prije nego nešto tako zaključite.
Za Park prirode Saharna na Internetu piše da su Nijagarini slapovi Moldavije. U deset dana tamo slapa vidjela nisam. Ali ima nešto drugo. Rijeku Dnjestar i pogled na Transdnjestar. Gdje govore ruski i prave se da su druga država. Opet granica. Ne žele turiste. Možda i oni misle da su svi stranci Ameri. I nekoliko kilometara od Parka prirode Kolbasna, najveće odlagalište oružja u Europi. 40 000 tona ruskog oružja.
U šatoru na obali jezerca u kojem napajaju krave stiže najduža noć ovoga ljeta. Nakon tri, četiri, pet sati mislim kako mora stati, koliko može grmljavinska oluja trajati. Pa brojalo se do dvanaest. Toliko sati plivanja u šatoru koji je propuštao vodu na sve strane, strahovanja da će nas otpuhati vjetar i smrzavanja u mokroj vreći za spavanje.
Istraumatizirani putnici ukrcali su se u vlak. Za sedamedesetak kilometara kondukter je tražio oko dvije i pol kune. Kako ne biti sretan kad shvatiš da još postoje zemlje gdje si možeš priuštiti beskrajno vozikanje u javnom prijevozu?
Na izlasku iz zemlje pozdravlja sveprisutni natpis Drum bun, na ulasku u Rumunjsku opet Drum bun. Ako najkraći put do samoga sebe vodi oko svijeta, kao što je pisao Keyserling, i Moldavija ima svoju postaju na tim tračnicama.
