Nogomet i ja bili smo, malo je reći, velika ljubav. Nogomet je bio spektakl, obećanje vječnog vatrometa, šećerna vuna u ustima. Iako je od našeg prekida prošlo već neko vrijeme, čini mi se da ga nisam adekvatno procesuirala i objasnila samoj sebi u tančine što se, kako i zašto zapravo dogodilo. Još uvijek me ponekad zanese prizor utakmice na ekranima u kafićima kraj kojih prolazim, ali brzo mi dođe u glavu da se tu radi samo o spomenu na užitak koji je duboko u meni prije znala proizvesti takva scena. Znam da danas više ne bi bilo isto pa produžujem korak i ostavljam za sobom kafiće, zelene ekrane i lupkanje pivskih boca po stolovima.Uvažavajući sve što sada znam, priznavajući samoj sebi da je kroz nogometnu industriju bolno ilustrirano previše toga što guši današnji svijet, ne mogu tek tako sama sama sebe zavara(va)ti. Nogometna industrija priljubljena je uz najpogubnije elemente kapitalističke ideologije
Sve je počelo početkom novog milenija. Iako se u to vrijeme u selu često znala čuti legendarna pjesma Magazina i Doris Dragović Sudnji dan, prijelaz u novo tisućljeće za mene je prošao tiho, u kartanju s bratom i susjedima, veranju po krovovima kuća, i večernja stiskanja kraj kalijeve peći. Bili smo djeca, tek upola osnovne škole, i nije nas zanimalo ništa prije ili poslije sadašnjeg trenutka. Svaki dan je mogao biti sudnji, da se nas pitalo.
U toj godini, u kojoj je ubijen Arkan, Clinton postao prvi američki predsjednik koji je posjetio Vijetnam, a Dinamo ponovno postao Dinamo, ja sam iz dosade po prvi puta na televiziji pozorno odgledala punih devedeset minuta nogometne utakmice. Igrali su Juventus i Inter, završilo je 2:1 za Juventus. Odlučila sam od tog trenutka nadalje redovno pratititi utakmice Serie A, znati sve o svakom igraču i finesama magične igre kojoj sam svjedočila. Juventus je postao i ostao moj najdraži klub.
I danas, desetljeće nakon što sam otišla iz roditeljskog doma, u mojoj su sobi na ormaru ostali zalijepljeni kolaži koje sam izrađivala (Juventusa, talijanske nogometne reprezentacije), eseji o Zinedinu Zidaneu, sličice iz albuma koje sam pobožno skupljala... Pamtila sam sve podatke o igračima, neke i danas znam izrecitirati usred noći. Jedini koji je sa mnom dijelio datum rođendana bio je Carles Puyol, koji je bio i jedan od rijetkih koji je slušao metal glazbu. A Luís Figo je punim imenom Luís Filipe Madeira Caeiro Figo...
U mom starom ormaru je i Juventus ručnik za plažu koji mi je otac prije nekih 17 godina kupio na sajmu za Veliku Gospu, u jednom od obližnjih sela. Bio je to, uz vožnju na ringišpilu, najljepši poklon. U ormaru je i nekoliko Juve dresova, od kojih jedan posebno izrađen za rođendan, kojim su me prijatelji s faksa iznenadili na Zrinjevcu.Romantiziranje proizlazi iz toga što sam sama tada bila u drugom životnom periodu, pa bi se moglo raditi i o nostalgiji za dječjim pogledom na svijet, za periodom kada je bilo manje uvida u kompleksnost i slojevitost industrije koja stoji iza svega. Radilo se o čaroliji neokaljanosti, o mogućnosti uživanja u promatranome bez analiziranja
U prvim godinama ljubovanja s nogometom, posebnu je posredničku ulogu odigrala Petica, HRT-ova emisija koja je pružala pregled pet najvećih svjetskih liga i rezultirala preimenovanjem ponedjeljka u "Petica dan". "Danas je Petica dan!", podsjećala sam prijatelja dok smo skidali kraste skriveni ispod improvizirane drvene nastambe koju smo izgradili na obližnjoj livadi. Koliko puta treba kidati krastu dok napokon ne ostane bez ijedne kapljice krvi, kalkulirali smo tih dana.
Koliko god se dugo igrali vani, i makar nikad nismo nosili satove, niti smo imali mobitele, svatko je od nas imao neki unutarnji sat koji bi nam rekao da je vrijeme za potrčati doma jer počinje Petica. Oprala bih ruke, nabrzinu nešto pojela i posjela se u najdražu drvenu zelenu stolicu kraj peći i gledala "naganjanje lopte" kako je to komentirala baba, koja bi u svojoj fotelji već lagano kunjala.
Mjeseci su prolazili obojani nogometom, kako onim na televizijskom ekranu, tako onim realživotnim, koji se odvijao gotovo svakog dana nakon nastave na školskom igralištu. Tu sam vodila prve velike bitke, koje su mi posve jasno ukazale na nejednak tretman muškaraca i žena u društvu. Kada sam se prvi puta na satu tjelesnog, na kojem nam je profesor često (s obzirom da nas je u razredu bilo samo devetero) dozvoljavao da odaberemo što želimo igrati, odlučila na igranje nogometa s dečkima, krenula je rasprava. Povikao je da je za mene "preskakanje vijače s curama", a na moju upornost priprijetio mi svojom ogromnom šakom.
Kako sam već i van škole znala često igrati s kolegama iz razreda, pobunili su se i oni i stali na moju stranu. Tek je uz dizanje glasa drugih muškaraca profesor popustio i od tada je na satu tjelesnog carevao naš uigrani nogometni tim. Iako, slutim da mu nikada nije bilo drago što sam bila dio tima. Mjeseci su prolazili, a brojne stvari vezane uz nogomet za mene se postale označitelji vremena. 2002. godinu i danas pamtim po finalu Lige prvaka i onom Zidaneovom golu. Malo toga drugog bih znala precizno locirati unutar te, ili bilo koje druge godine.Zanesu me primjeri rijetkih drugačijih ljudi unutar industrije, poput velikog Hakana Şüküra, ali njih je malo. I dokle god je tako - sustav opstaje
Godinama kasnije, kad već nije bilo Petice, kasne smo sate i vruće dane i dalje kratili skupljajući se u kafićima uz Ligu prvaka. Netko bi donio kikiriki, netko žvakao čips, netko samo čvrsto rukama obujmio orošenu bocu pive. Bilo je lijepo. Ali stvari su se lagano mijenjale, ispod površine se nešto uznemirujuće kovitlalo, iako to još uvijek nisam htjela adresirati, niti se baviti potencijalno bolnim spoznajama. Iako sam za vrijeme Svjetskog prvenstva 2014. u jednom zagrebačkom kafiću, nakon uspješne prognoze poraza Hrvatske od Brazila, osvojila mali stolni nogomet i ushićeno ga nosila noćnim ulicama, već sam tada slutila da prvenstva više vjerojatno neću pažljivo pratiti, ako i uopće.
Kad sam prije dvije godine intervjuirala Ljubodraga Ducija Simonovića, velikog košarkaša i sustavnog kritičara sporta, dio problema je lijepo sažeo rekavši: "Radi se o 'ukrštanju' socijalnog darvinizma sa progresizmom - na čemu se zasniva kapitalistički progres. U sportu je legalno i legitimno ubiti čoveka, nanositi teške telesne povrede, prodavati ljude kao stoku, uništavati decu... Sport nije samo oblik dehumanizovanja, već i najradikalniji oblik denaturalizovanja čoveka. Odnos prema telu u sportu na simboličan način ukazuje na odnos kapitalizma prema prirodi - budući da je telo neposredna priroda za čoveka. Uništavanje tela odgovara uništavanju prirode. Princip citius, altius, fortius, koji odgovara procesu bezgraničnog uvećavanja profita, postao je princip destrukcije."
Nema ničega slobodarskog i insipirativnog u današnjoj nogometnoj industriji. To shvaćanje kvari mi mogućnost izoliranja užitka u promatranju igre od svega drugoga, onemogućava mi kreiranje male oaze sreće – što je brojnim ljudima gledanje nogometa. Sve ono što me inače muči u nogometu se reflektira i kako da ga onda i dalje podržavam?U prvim godinama ljubovanja s nogometom, posebnu je posredničku ulogu odigrala Petica, HRT-ova emisija koja je pružala pregled pet najvećih svjetskih liga i rezultirala preimenovanjem ponedjeljka u "Petica dan"
Zanesu me primjeri rijetkih drugačijih ljudi unutar industrije, poput velikog Hakana Şüküra, jednog od najboljih turskih nogometaša svih vremena, koji je zbog svojih kritiziranja velikog vođe, predsjednika Erdogana, 2015. s obitelji pobjegao u Ameriku. U Turskoj su mu blokirani svi računi, a on danas u Kaliforniji vodi mali restoran u kojem i sam poslužuje goste, vrši nabavu, pere suđe. Ali to su rijetki primjeri, i dokle god ih je tako malo – sustav opstaje.
Žal za nogometom dio je mog romantiziranja nekadašnjeg odnosa prema nogometu, značaja i naravi nogometa, koje proizlazi iz nekih drugih razloga - van onoga "nekadašnje kvalitete" nogometa ili posljedica promjena unutar nogometne industrije, jer je upitno koliko je sve to bilo bolje i prije (možda je i bilo nešto bolje, ali nije bilo dobro).
Romantiziranje proizlazi iz toga što sam sama tada bila u drugom životnom periodu, pa bi se moglo raditi i o nostalgiji za dječjim pogledom na svijet, za periodom kada je bilo manje uvida u kompleksnost i slojevitost industrije koja stoji iza svega. Radilo se o čaroliji neokaljanosti, o mogućnosti uživanja u promatranome bez analiziranja. Radilo se i odnosima i prijateljstvima koja su rasla uz gledanje i igranje nogometa, uz razmjenu informacija o Gigiju Buffonu i razglabanja o podcijenjenosti Makéléléa. Radilo se i o pobuni i prisvajanju moga mjesta unutar sfere koja mi je, kao ženi, bila zabranjivana. I dalje mogu raditi sve te stvari, dakako, ali činjenica je da one iste čari više ne može biti.Mjeseci su prolazili, a brojne stvari vezane uz nogomet za mene se postale označitelji vremena. 2002. godinu i danas pamtim po finalu Lige prvaka i onom Zidanovom golu. Malo toga drugog bih znala precizno locirati unutar te, ili bilo koje druge godine
Zato što mi je nogomet bio bitan kroz tada projiciranu prizmu uključivosti, mogućnosti, ljubavi i ljepote, ne mogu uživati u promatranju krajolika koji je toga u potpunost lišen. Od nogometa se rastajem zato da bih sačuvala sebe, ali i ideju koju sam nekad o njemu imala, kako o nogometu, tako i društvu – ideju koju i dalje volim i za koju se želim boriti.
Uvažavajući sve što sada znam, priznavajući samoj sebi da je kroz nogometnu industriju bolno ilustrirano previše toga što guši današnji svijet, ne mogu tek tako sama sama sebe zavara(va)ti. Nogometna industrija priljubljena je uz najpogubnije elemente kapitalističke ideologije, i do značajnijih promjena može doći jedino promjenom tj. ukidanjem samog kapitalizma. Zato što sam voljela ideju nogometa, ne mogu voljeti nogometnu industriju.
U međuvremenu ću i dalje s radošću ponekad s loptom izići na obližnje igralište (iako se sve rjeđe nađu voljni suigrači/ce), i podržavati one (poput Zagreba 041) koji igraju radi igre same i pokazuju da se sportu, ali i društvu, ljudskim pravima i ekonomskom sustavu, može i mora pristupati drugačije.