"Restoran je kao mala obitelj koja sve više raste. Mi smo iz raznih zemalja, ali pokušavamo donijeti najbolje od nas samih u društvo u kojemu živimo. Ne dolazimo krasti novac ni ništa slično. Želimo biti samoodrživi i doprinijeti zajednici", govori Basheer iz Sirije koji danas živi u njemačkom Berlinu i radi u restoranu Kreuzberger Himmel.
U ovoj poznatoj berlinskoj četvrti mnoštvo je restorana, no Kreuzberger Himmel je malo drugačiji od drugih. Ovom restoranu optimističnog imena, Raj u Kreuzbergu, nije cilj samo služiti ukusnu bliskoistočnu hranu, već puno važnije, pružiti podršku integraciji izbjeglica.
"Sve je počelo s masovnim dolaskom izbjeglica u Njemačku 2015. Gledao sam te strašne vijesti o stotinama ljudi koji svakodnevno dolaze u Berlin, a nisu im osigurani medicinska pomoć, smještaj ni išta drugo. Ljudi su se okupljali u redu ispred nadležnog ureda od 4 sata ujutro. Nekad im je trebalo i mjesec dana da se registriraju, a nisu imali ni smještaj preko noći. Nazvao prijatelja koji je radio s izbjeglicama i ponudo prenoćište za četvero ljudi. Dobio sam ih pet. Primjer je to za ono što cijeli naš pokret radi, to je kao domino, kreneš na jednoj točki i to raste sve više", opisuje bivši kolega novinar Andreas Tölke kako je od te prve točke, pružanja prenoćišta petero ljudi, nastao restoran.
Andreas Tölke:"Naša namjera nije odvojiti osobne i pravne probleme i slično. Mi uzimamo osobu u cijelosti i pružamo im podršku na svim razinama."
Između te dvije točke bio je dugi put, naravno.
"Tih pet ljudi koje sam ugostio, bili su prve izbjeglice koje sam ikad susreo u životu. Sljedeći dan sam išao s njima u nadležne državne urede i to je bilo šokantno. Vidio sam traumatizirane ljude, ljude s poteškoćama bez invalidskih kolica, nitko im nije osigurao vodu ni WC. Krenuo sam zvati prijatelje pa prijatelje od prijatelja i svi koji su mogli su udomili nekoga. To je bio početak naše organizacije. Mislili smo tada da će država u nekom trenutku preuzeti brigu za njih, no neki ljudi još uvijek žive s volonterima koji su ih ugostili u prvom valu", opisuje Tölke koji je sam ugostio 400 ljudi u šest mjeseci.
S drugim prijateljima koji su pomagali izbjeglicama pokrenuo je organizaciju Be an Angel, koja danas pruža sve vrste podrške izbjeglicama, od savjetovanja, do pravne i psihološke pomoći. Imaju i učitelje jezika koji rade s izbjeglicama, pružaju smještaj za 150 ljudi u cijeloj Njemačkoj, a surađuju i s drugim organizacijama.
Koliko je podrška bitna, govori i primjerice činjenica da u procesu ostvarivanja prava na azil u Njemačkoj pojedinac mora imati posla sa šest ureda što je za ljude koji u većini slučajeva ne poznaju jezik, preveliki izazov.
"Naša namjera nije odvojiti osobne i pravne probleme i slično. Mi uzimamo osobe u cijelosti i pružamo im podršku na svim razinama. Naše iskustvo je da ako dođete u nadležne urede bez Nijemca sa sobom u pratnji šanse da će vam odobriti ono što tražite su 30 posto, a s Nijemcem 70 posto. Suočavamo se s rasizmom unutar tih ureda, needuciranim ljudima koji ne poznaju zakone", tvrdi Tölke.
Dok je Sirijcima nešto lakše ostvariti prava na azil, ljudima iz zemalja poput Afganistana to je znatno teže. I upravo je tu ključan restoran Kreuzberger Himmel.
"Ugovor o zaposlenju im omogućuje da ostanu ovdje. To je legalno", kaže Tölke.
Restoran danas zapošljava dvoje profesionalnih kuhara, a ostali su novi u tom poslu. Osim rješavanja pravnog statusa, rad u restoranu im omogućuje vrijeme u kojem mogu naučiti jezik, upisati neku školu ili prekvalifikaciju ili se pripremiti za neki drugi posao koji žele.
"Većina ljudi je otišla dalje. Nama nije važno želi li osoba ostati raditi u restoranu ili želi nešto sasvim drugo. Ponekad ovdje treba i do dvije godine da mlada osoba razumije obrazovni sustav i shvati što zapravo može i želi ovdje raditi. Jedan naš kuhar ima 45 godina, njemu je izazov naučiti njemački. Mi želimo i imamo raznolikost, počeli smo sa Sirijcima, Pakistancima i Afganistancima, sada imamo Iračane, Irance i Sirijce. Sada oni govore njemački među sobom, što im je bitno da nauče jezik", opisuje Tölke.
Restoran je i primjer religijskog suživota. Dok su radnici uglavnom muslimani, prostor im je za nisku cijenu iznajmila katolička crkva, a početno ulaganje od 80 tisuća eura došlo je od židovskog donatora koji je želio ostati anoniman. Zaradom koju ostvaruje restoran financira se rad organizacije Be an Angel, koja ne dobiva nikakvu pomoć od njemačkih institucija ni EU fondova.
Tölke: "Nijemci moraju shvatiti da mi ne moramo nužno razumjeti svaku odluku koju je donio pojedinac, moramo vidjeti te ljude kao odrasle osobe koji znaju što žele od svog života."
"Birokracija je nepodnošljiva, mi ne možemo funkcionirati na taj način. Nedavno je supruga jednog našeg kuhara koji čeka već tri godine da se spoji s obitelji, morala ići u bolnicu u Siriji i mi smo poslali tri tisuće eura za operaciju. Kako to objasniti ako funkcionirate kroz projekte. Nažalost, ona je preminula i dvoje djece su ostali sami u Homsu. Njihov otac nije mogao ići po njih, pa smo morali poslati volontera da ih otprati u ambasadu u Bejrut i dovede u Njemačku. Nakon tri godine su ta djeca s ocem kojega nisu vidjela godinama. Zamislite kakve to teškoće stvara u obiteljskim odnosima", ističe Tölke.
Zato je organizaciji izuzetno bitno osiguravanje psihološke podrške. Većina izbjeglica dolaze u Njemačku s proživljenim ozbiljnim traumama, te su se volonteri suočili i sa samoubojstvima i raznim drugim teškim situacijama.
"Događa se da, kada ljudi napokon dobiju stabilnost u životu, trauma dobije prostor. To je opasan trenutak kada trebaju psihološku pomoć. No, pomoć ponekad trebaju i volonteri jer se dio njih uvuče u vrlo osobni kontekst. Nijemci moraju shvatiti da mi ne moramo nužno razumjeti svaku odluku koju je donio pojedinac, moramo vidjeti te ljude kao odrasle osobe koji znaju što žele od svog života. Kod volontera se javlja velika frustracija ako ulaze u davanje savjeta ljudima koji imaju druge ideje o svom životu", ističe Tölke.
U Kreuzberger Himmelu na praksi u sklopu svoje prekvalifikacije je i 40-godišnja Alaa iz Sirije, koja danas živi u Berlinu sa suprugom i sinom. U svojoj je zemlji studirala engleski i radila u uredu, no danas je zadovoljna radom u restoranu.
"Ja sam sretna u Berlinu", smije se Alaa i uistinu tako i izgleda. "Imam i njemačke i arapske prijatelje, imamo svoj stan i školujem se. Moj sin je naučio njemački jezik, sretan je u svojoj školi i njegova budućnost nam je najvažnija", kaže Alaa koju ipak rastužuje to što se njen sedmogodišnji sin, nakon izbjeglištva u Jordanu i danas u Njemačkoj, ne sjeća Sirije.
